Index > Library > Novels > 1984 > Serbian > 1. deo

DZHORDZH ORVEL

„1984.”

Prvi deo

1

Bio je vedar i hladan aprilski dan; na chasovnicima je izbijalo trinaest. Vinston Smit, brade zabijene u nedra da izbegne ljuti vetar, hitro zamache u staklenu kapiju stambene zgrade Pobeda, no nedovoljno hitro da bi sprechio jednu spiralu oshtre prashine da udje zajedno s njim.

Hodnik je zaudarao na kuvani kupus i stare otirache. Na jednom kraju je bio prikachen plakat u boji, preveliki za zatvoreni prostor. On je predstavljao samo jedno ogromno lice, vishe od metra u shirinu: lice choveka od svojih chetrdeset pet godina, sa gustim crnim brkovima i crtama lepim na neki surov nachin. Vinston krete ka stepenicama. Pokushati liftom nije vredelo. On je i u najboljim prilikama radio retko, a trenutno je struja bila ukinuta preko dana. To je bio deo akcije shtednje u pripremama za Nedelju mrzhnje. Stan je bio na sedmom spratu, i Vinston, koji je imao trideset devet godina i proshirenu venu iznad desnog chlanka, peo se sporo, odmorivshi se putem u nekoliko navrata. Na svakom odmorishtu, prekoputa vrata za lift, sa zida je gledalo ogromno lice na plakatu. Slika je bila jedna od onih koje su tako udeshene da ochi na njoj prate posmatracha iz svakog ugla. Ispod lica stajao je natpis VELIKI BRAT TE POSMATRA.

U stanu je chuo milozvuchan glas kako chita listu cifara koje su se odnosile na proizvodnju sirovog gvozhdja. Glas je dolazio iz pravougaone metalne ploche nalik na zamuc'eno ogledalo koja je sachinjavala deo povrshine zida na desnoj strani. Vinston okrete prekidach i glas se malo utisha, mada su se rechi mogle i dalje razabrati. Instrument (zvao se telekran) se mogao utishati, ali nikada potpuno iskljuchiti. On pridje prozoru: omalena, slabachka figura, chiju je mrshavost plavi kombinezon — partijska uniforma — samo isticao. Kosa mu je bila veoma plava, lice po prirodi crveno, a kozha ogrubela od oshtrog sapuna, tupih brijacha i hladnoc'e zime koja se upravo bila zavrshila.

Svet je napolju chak i kroz zatvoren prozor izgledao hladno. Na ulici su vrtlozhic'i vetra uvrtali prashinu i pocepanu hartiju u spirale; sunce je sijalo a nebo bilo oshtro plavo, no i pored toga se sve chinilo bezbojno sem plakata koji su bili izlepljeni svuda. Sa svakog dominantnog ugla posmatralo je crnobrko lice. Jedno se nalazilo na fasadi pravo prekoputa. VELIKI BRAT TE POSMATRA, pisalo je na plakatu, dok su tamne ochi gledale pravo u Vinstonove. Nizhe, u visini ulice, drugi plakat, otkinut na jednom uglu, leprshao je sa svakim udarom vetra i naizmenichno pokrivao i otkrivao jednu jedinu rech: ENGLSOC. U daljini se jedan helikopter obrushi medju krovove, zalebde za trenutak kao muva zunzara, i ponovo odlete krivuljom. To je bila policijska patrola koja je shpijunirala ljude kroz prozor. No patrole nisu bile strashne. Strashna je bila samo Policija misli.

Iza Vinstonovih ledja onaj glas sa telekrana je i dalje blebetao o sirovom gvozhdju i premashivanju devetog trogodishnjeg plana. Telekran je istovremeno primao i emitovao. Mogao je uhvatiti svaki zvuk — jachi od vrlo tihog shapata — koji bi Vinston proizveo; shtavishe, Vinston se, sve dok je ostajao u vidnom polju kojim je dominirao metaIni pravougaonik, mogao ne samo chuti nego i videti. Naravno, niko nije mogao znati da li ga u ovom ili onom trenutku nadziru ili ne. Koliko se chesto, ili po kom sistemu, Policija misli ukljuchivala na pojedinachne kanale moglo se samo nagadjati. Chak je bilo moguc'e i to da ona neprekidno nadzire svakoga. No, u svakom sluchaju, mogla se ukljuchivati na svachiji kanal kad god zazhelio. Moralo se zhiveti — i zhivelo se, po navici koja je prerasla u instinkt — pretpostavljajuc'i da se svaki zvuk chuo i, sem u mraku, svaki pokret video.

Vinston je stajao okrenut telekranu ledjima. Tako je bilo bezbednije; iako i ledja, kao shto je dobro znao, mogu da otkriju dosta. Na kilometar odatle Ministarstvo istine, ustanova u kojoj je radio, uzdizalo se ogromno i belo nad prljavim predelom. Ovo, pomisli on sa neodredjenim gadjenjem — ovo je London, glavni grad Piste jedan, trec'e po stanovnishtvu provincije Okeanije. On pokusha da iscedi kakvu uspomenu iz detinjstva koja bi mu rekla da li je London uvek bio takav. Da li su uvek postojale ove vedute troshnih kuc'a iz devetnaestog veka, chije su fasade bile poduprte gredama, prozori zakrpljeni kartonom, krovovi talasastim limom, a bashtenski zidovi ispucali i nagnuti na sve strane? I rushevine od bombardovanja gde se prashina od maltera kovitlala po vetru a vrbovica vukla preko gomila shuta; i mesta gde su bombe rashchistile malo vishe, zemljishta pa na njemu iznikle prljave i ruzhne kolonije drvenih baraka nalik na kokoshinjce? Ali nishta nije vredelo, nije se mogao setiti; od detinjstva mu nije bilo ostalo nishta sem niza zhivo osvetljenih slika koje su se javljale bez ikakve pozadine i najcheshc'e bile nerazumljive.

Ministarstvo istine — u Novogovoru(1) Ministin — oshtro se razlikovalo od svega ostalog na vidiku. To je bila ogromna piramidalna gradjevina od svetlucavo belog betona koja se uzdizala, terasa za terasom, tri stotine metara u nebo. Sa mesta na kome je Vinston stajao mogle su se tek razabrati, ispisane elegantnim slovima na belom zidu, tri parole Partije:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOC'

Ministarstvo istine imalo je, kako se govorilo, tri hiljade prostorija nad zemljom i odgovarajuc'i broj ogranaka pod zemljom. U Londonu su se nalazile josh samo tri zgrade slichnog izgleda i velichine. One su toliko nadvishavale okolnu arhitekturu da su se sa krova stambene zgrade Pobeda mogle u isto vreme videti sve chetiri. To su bile zgrade chetiri ministarstva koja su sachinjavala celokupni aparat drzhavne vlasti. Ministarstvo istine, koje se bavilo informacijama, zabavom, prosvetom i kulturom; Ministarstvo mira, koje se bavilo ratom; Ministarstvo ljubavi, koje je odrzhavalo zakon i javni poredak; i Ministarstvo obilja, koje je bilo odgovorno za privredne poslove. Imena su im bila, u Novogovoru: Ministin, Minimir, Miniljub i Miniob.

Ministarstvo ljubavi je bilo jedino koje je zaista ulivalo strah. Na njemu uopshte nije bilo prozora. Vinston nikad nije bio u njemu, niti mu prishao blizhe od pola kilometra. Tamo se moglo uc'i samo poslom, pa i tada tek poshto se prodre kroz lavirint bodljikave zhice, chelichnih kapija i skrivenih mitraljeskih gnezda. Chak su i ulice kojima se ishlo do njega vrvele od chuvara lica kao u gorila, u crnim uniformama i naoruzhanih pendrecima na zglob.

Vinston se naglo okrete. Beshe navukao na lice izraz smirenog optimizma koji je bilo pozheljno imati pred telekranom. Zatim predje preko sobe i udje u majushnu kuhinju. Izishavshi iz Ministarstva u to doba dana, zhrtvovao je svoj ruchak u kantini, a znao je da u kuhinji nije bilo nikakve hrane sem komada crnog hleba koji je trebalo sachuvati za sutrashnji doruchak. On uze sa police bocu bezbojne technosti sa obichnom belom etiketom na kojoj je pisalo DzhIN POBEDA. Dzhin je shirio otuzhan, uljast miris, kao kineski alkohol od pirincha. Vinston nasu do vrha punu sholju za chaj, pribra se da izdrzhi shok, i proguta ga kao lek.

Tog trenutka lice mu dobi skerletnu boju a iz ochiju podjoshe suze. Pic'e je bilo nalik na azotnu kiselinu; osim toga, dok ga je chovek gutao, osec'ao se kao da je udaren gumenom palicom u potiljak. U iduc'em trenutku, medjutim, izgoreli zheludac se smiri i svet dobi vedriji izgled. On izvadi jednu cigaretu iz zguzhvane kutije na kojoj je pisalo CIGARETE POBEDA i nepazhljivo je okrete uspravno, pri chemu se duvan istrese na pod. Sa sledec'om je bio bolje srec'e. Zatim se vrati u dnevnu sobu i sede za mali sto smeshten levo od telekrana. Iz fioke izvadi drzhalju, bochicu mastila i debelu praznu svesku kvarto-formata sa crvenom poledjinom i koricama chiji dezen je podsec'ao na share u mramoru.

Telekran u dnevnoj sobi je zbog necheg bio u neobichnom polozhaju. Umesto da bude smeshten, kako je bilo normalno; na zid u dnu, odakle je mogao dominirati celom sobom, on se nalazio na duzhem zidu, naspram prozora. S jedne strane telekrana nalazio se plitak alkov u kome je Vinston tog trenutka sedeo i koji je, kad su se stanovi zidali, verovatno bio namenjen za police s knjigama. Sedec'i u alkovu, dobro uvuchen, Vinston je bio van dohvata telekrana utoliko shto se nije mogao videti. Razume se, mogao se chuti, ali dokle god bi ostao u istom polozhaju za telekran je bio nevidljiv. Upravo ga je ova neobichna geografija sobe delimichno pod stakla na ono shto je tog trenutka smerao.

No na to ga je bila pod stakla i sveska koju je upravo izvadio iz fioke. Bila je neobichno lepa. Njen gladak beli papir, neshto pozhuteo od vremena, bio je od one vrste koja se nije proizvodila najmanje chetrdeset godina. Medjutim, nije mu bilo teshko pogoditi da je sveska josh starija. Bio ju je spazio u izlogu zapushtene male starinarnice u jednoj od siromashnih chetvrti grada (nije se tachno sec'ao kojoj) i smesta ga je zahvatila neodoljiva zhelja da je poseduje. Chlanovi partije nisu smeli da ulaze u obichne radnje (to se zvalo „pazarenje na slobodnom trzhishtu”), ali taj propis se nije sprovodio strogo, poshto se do raznih stvari kao shto su pertle ili zhileti nije nikako drukchije moglo doc'i. Tada se hitro osvrnuo po ulici, uleteo u radnju i kupio svesku za dva i po dolara. U tom trenutku nije bio svestan da je zheli za neku odredjenu svrhu. Kuc'i ju je odneo u tashni, sa osec'anjem krivice. Chak i praznu, svesku je bilo opasno imati uza se.

Sedec'i za stolom, spremao se da pochne pisati dnevnik. To nije bilo protivzakonito (nishta nije bilo protivzakonito, jer zakona vishe nije bilo), ali ako bi ga uhvatili, mogao je prilichno sigurno da ochekuje smrtnu kaznu, ili u najmanju ruku dvadeset pet godina u logoru za prisilni rad. Vinston uglavi pero u drzhalju i liznu ga da skine masnoc'u. Pero je bilo arhaichan instrument, retko korishc'en i za potpisivanje; on ga je nabavio, krishom i sa dosta teshkoc'a, samo zato shto je osec'ao da lep gladak papir zasluzhuje da se po njemu pishe pravim perom, a ne grebe hemijskom olovkom. On u stvari nije bio ni navikao da pishe rukom. Obichaj je bio da se sve, sem vrlo kratkih belezhaka, diktira u diktograf, shto je, razume se, za ovu priliku bilo iskljucheno. On umochi pero u mastilo i zastade samo trenutak. Utrobom mu beshe proshao drhtaj. Obelezhiti papir predstavljalo je odluchujuc'i chin. Sitnim, nezgrapnim slovima, on ispisa:

4. april 1984.

Potom se zavali u stolicu. Obuzelo ga je osec'anje potpune bespomoc'nosti. Pre svega, nije ni bio siguran da je godina zaista 1984. Morala je biti tu negde, poshto je bio prilichno siguran da ima trideset devet godina, a verovao je da se rodio 1944. ili 1945; ali precizirati datum u okviru jedne ili dveju godina bilo je nemoguc'e.

Za koga, odjednom mu dode pitanje, za koga on to pishe ovaj dnevnik? Za buduc'nost, za nerodjene. Misao mu se za trenutak zadrzha nad sumnjivim datumom na stranici, a zatim nalete na novogovorsku rech dvomisao. Prvi put postade svestan velichine onog shto je preduzeo. Kako se mozhe saobrac'ati sa buduc'noshc'u? To je po prirodi nemoguc'e. Buduc'nost c'e ili lichiti na sadashnjost, i u tom sluchaju ga nec'e ni slushati, ili se razlikovati od nje, i tada bi njegova muka ostala neshvac'ena.

Neko vreme je sedeo i tupo gledao u papir. Sa telekrana se chula treshtava vojna muzika. Bilo je chudno shto je ne samo izgubio moc' da se izrazi nego chak i zaboravio shta je prvobitno zheleo da kazhe. Za ovaj dogadjaj se bio pripremao nedeljama, i ni u jednom trenutku mu nije padalo na pamet da bi mu bilo potrebno ishta sem hrabrosti. Pisati je bilo lako, kako mu se chinilo. Trebalo je samo da prenese na papir onaj neprekidni i nesmireni monolog koji mu se doslovno godinama odvijao u glavi. Medjutim, u tom trenutku je chak i monolog bio prestao. Sem toga, proshirena vena ga poche nepodnoshljivo svrbeti. Nije se usudjivao da se pocheshe, da se ne bi zapalila. Sekunde su prolazile. on nije primec'ivao nishta do belinu stranice pred sobom, svrab iznad chlanka, treshtanje muzike i blagu opijenost od dzhina.

Odjednom poche pisati u panichnom strahu, samo delimichno shvatajuc'i shta pishe. Sitan ali dechje nezgrapan rukopis mu je glavinjao po stranici, ispushtajuc'i prvo velika slova, a najzad chak i tachke.

4. april 1984. Sinoc' bioskop. Sve ratni filmovi. Jedan vrlo dobar o brodu punom izbeglica bombardovanom negde u Sredozemnom moru. Publiku veoma zabavljali kadrovi u kojima neki krupni debeljko pokushava da otpliva od broda a helikopter ga prati, prvo se video kako se valja u vodi kao morska kornjacha, onda kroz nishan mitraljeza na helikopteru, onda sav izbushen a more oko njega ruzhichasto i najzad, kako tone tako naglo kao da je kroz te rupe prodrla voda. Publika urlala od smeha kad je potonuo. onda se video chamac za spasavanje pun dece i helikopter kako lebdi nad njim. u chamcu zhena srednjih godina mozhda jevrejka sedela na pramcu sa mushkarchic'em oko tri godine u naruchju. dete vrishtalo od straha i krilo glavu medju njene dojke kao da hoc'e da se uvuche u nju a ona ga grlila i umirivala mada je i sama bila sva modra od straha, pokrivala ga shto je vishe mogla kao da je mislila da c'e joj se meci odbiti od ruku. onda helikopter izbacio bombu od 20 kila usred njih strashan bljesak i chamac sav u komade. onda divan kadar jedne dechje ruke kako leti uvis uvis uvis sve vishe u vazduh mora da je u kljunu helikoptera bila kamera i pratila tu se chuo jak pljesak odakle su sedeli chlanovi partije ali jedna zhena iz onog dela sale odredjenog za prole odjednom digla dreku vikala nisu trebali to da prikazuju pred decu to je pokvareno take stvari pred decu sve dok je policija nije izbacila neverujem dasu joj neshto uradili niko se ne sekira shta proli govore tipichna prolska reakcija oni nikad...

Vinston prestade da pishe, delom zato shto ga beshe uhvatio grch. Nije znao shta ga je to nagnalo da istrese ovaj niz besmislica. No chudno je bilo to shto mu se, dok je pisao, u glavi osvetlila jedna sasvim razlichita uspomena, i to do te mere da se osetio sposobnim da je prenese na papir. Upravo je zbog tog dogadjaja, shvati on u tom trenutku, i bio najednom reshio da ode kuc'i i pochne pisati dnevnik.

To se desilo tog jutra u Ministarstvu, ako se za neshto do te mere nebulozno mozhe rec'i da se zaista dogodilo.

Bilo je skoro jedanaest nula-nula, i sluzhbenici arhive, gde je Vinston radio, vec' su dovlachili stolice iz svojih sobichaka i smeshtali ih u sredinu sale, naspram velikog telekrana, pripremajuc'i se za Dva minuta mrzhnje. Vinston je upravo sedao na stolicu u jednom od srednjih redova kad jedan chovek i jedna devojka, koje je poznavao iz vidjenja ali s kojima nije nikad razgovarao, neochekivano udjoshe u salu. Devojku je chesto sretao po hodnicima. Nije joj znao ime, ali je znao da je radila u odeljenju proze. Verovatno — poshto ju je ponekad vidjao sa rukama prljavim od ulja i francuskim kljuchem u ruci — verovatno se bavila kakvim mehanicharskim poslom na jednoj od mashina za pisanje romana. To je bila devojka ponositog izgleda, od oko dvadeset sedam godina, guste crne kose, pegavog lica i brzih, sportskih pokreta. Struk joj je nekoliko puta obavijala tanka skerletna esharpa, amblem Omladinske lige protiv seksa, pritegnuta taman toliko da istakne divan oblik bokova. Vinston ju je zamrzeo od prvog vidjenja. Znao je zashto. Mrzeo ju je zbog atmosfere terena za hokej, hladnih tusheva i opshte moralne chistote koju je uspevala da shiri oko sebe. Mrzeo je skoro sve zhene, osobito mlade i lepe. Uvek su upravo zhene, i to najpre one mlade, bile najbigotnije pristalice Partije, gutachice parola, shpijunke-amateri i razoblichiteljke neortodoksnih shvatanja. No ova mu se devojka chinila opasnija od vec'ine drugih. Jednom mu je, kad su se mimo ishli u hodniku, dobacila kos pogled koji kao da je prodro u njega i za trenutak ga ispunio crnim uzhasom. Chak mu je palo na pamet da je ona mozhda agent Policije misli. To je, dodushe, bilo malo verovatno. No on je i dalje uvek osec'ao chudnu nelagodnost, u kojoj je bilo i straha i neprijateljstva, kad god bi se ona nashla u njegovoj blizini.

Chovek se zvao O'Brajen. Bio je chlan Uzhe partije i zauzimao neki polozhaj toliko vazhan i udaljen da je Vinston imao samo bledu predstavu o njegovoj prirodi. Gomila se, videvshi kako se priblizhava crni kombinezon chlana Uzhe partije, beshe utishala za trenutak. O'Brajen je bio visok i krupan, debelog vrata i grubog, raspolozhenog, brutalnog lica. I pored zastrashujuc'eg izgleda, imao je izvesnog sharma u ponashanju. Umeo je da podizhe naochare pokretom koji je na neki chudan nachin obezoruzhavao — na neki chudan nachin, neodredjeno, odavao kulturu. To je bio pokret kojim bi, da su ichije misli ishle tim pravcem, podsec'ao na plemic'a iz osamnaestog veka kako nudi sagovornika svojom burmuticom. Vinston je O'Brajena video desetak puta za skoro isto toliko godina. Osec'ao je da ga ovaj duboko privlachi, i to ne samo suprotnoshc'u izmedju svojih kulturnih manira i bokserske gradje. Posredi je daleko vishe bilo Vinstonovo potajno uverenje — ili chak ne ni uverenje no prosto nada — da O'Brajenova politichka ispravnost nije savrshena. Neshto na njegovom licu neodoljivo je navodilo na tu misao. S druge strane, mozhda mu na licu nije bila ispisana neispravnost, nego prosto inteligencija. Bilo kako bilo, odavao je choveka s kojim bi se moglo lepo razgovarati ako bi se nashlo nachina da se telekranu podvali i s njim ostane nasamo. Vinston nije nikad uchinio ni najmanji napor da proveri svoje nagadjanje; uostalom, nije imao ni nachina da to uradi. Uto O'Brajen baci pogled na svoj ruchni sat, vide da je skoro jedanaest nula-nula, i ochigledno reshi da za Dva minuta mrzhnje ostane u arhivi. On se smesti u istom redu u kome je sedeo Vinston, dva-tri mesta udaljen od njega. Izmedju njih je sedela neka sitna zhenica pepeljaste kose koja je radila u kancelariji do Vinstonove. Crnokosa devojka je sedela odmah iza nje.

Sledec'eg trenutka sa velikog telekrana u dnu sale grunu odvratan, shkripav zvuk, kao od kakve ogromne nepodmazane mashine. Od tog zvuka su trnuli zubi i kostreshile se dlake na potiljku. Mrzhnja beshe pochela.

Kao i obichno, na ekranu se pojavilo lice Narodnog neprijatelja, Emanuela Goldshtajna. U publici se ovde-onde zachushe zvizhduci. Zhenica pepeljave kose oglasi se cikom straha pomeshanog sa gadjenjem. Goldshtajn je bio renegat i izdajnik koji je nekad davno (niko se tachno nije sec'ao kada) bio jedan od najvishih partijskih rukovodilaca, skoro jednak Velikom Bratu, a onda se pocheo baviti kontrarevolucionarnim aktivnostima, bio osudjen na smrt i misteriozno pobegao i nestao. Programi Dva minuta mrzhnje menjali su se iz dana u dan, ali nije bilo ni jednoga u kome glavna lichnost nije bio Goldshtajn. On je bio prvi izdajica, prvi koji je ukaljao chistotu Partije. Svi kasniji zlochini protiv Partije, sve izdaje, sabotazhe, jeresi, skretanja, poticali su neposredno iz njegovog uchenja. On je josh bio zhiv, neznano gde, i josh uvek kovao svoje planove: negde s one strane mora, pod zashtitom svojih stranih gospodara, a mozhda chak — kako su se ponekad pronosile glasine — skriven i u samoj Okeaniji.

Vinstonova dijafragma se beshe zgrchila, Kad god bi video Goldshtajnovo lice skolila bi ga meshavina bolnih osec'anja. To je bilo usko jevrejsko lice, sa ogromnim chupavim oreolom sede kose i bradicom ispod donje usne — lice bistro, a ipak nekako samo po sebi odvratno, sa nekom senilnom nedotupavnoshc'u u dugom tankom nosu pri chijem su vrhu chuchale naochari. Bilo je nalik na ovchju glavu; necheg ovchjeg je bilo chak i u glasu. Goldshtajn je na ekranu upravo vrshio svoj otrovni napad na doktrinu Partije — napad toliko preteran i pokvaren da bi ga i dete moglo prozreti, a ipak taman toliko prihvatljiv da choveka ispuni bojazni da bi se neko manje pametan mogao josh i prevariti njime. On je vredjao Velikog Brata, napadao diktaturu Partije, zahtevao da se sa Evroazijom smesta zakljuchi mir, zastupao slobodu govora, slobodu shtampe, slobodu zbora i dogovora, slobodu misli, histerichno uzvikivao da su revoluciju izdali — i sve to u brzom govoru punom visheslozhnih rechi koji je bio svojevrsna parodija na uobichajeni stil partijskih govornika i chak sadrzhao novogovorske rechi — chak i vishe novogovorskih rechi no shto je bilo koji chlan Partije normalno upotrebljavao u stvarnosti. A celo vreme, da ne bi ko makar za trenutak posumnjao u stvarnost koju su Goldshtajnove fraze sakrivale, iza njegove glave se na ekranu videla beskraj na kolona evroazijske vojske u marshu — stroj za strojem snazhnih ljudi sa bezizraznim azijatskim licima koji su se priblizhavali sve do same povrshine telekrana, a zatim nestajali da na njihovo mesto dodju drugi, potpuno slichni njima. Tupi ritam vojnichkih cokula sachinjavao je pozadinu za Goldshtajnov blejavi glas.

Nije proshlo ni trideset sekundi Mrzhnje, a od polovine gledalaca se pocheshe otimati nekontrolisani povici gneva. Samozadovoljno ovchje lice na ekranu i strahobna snaga evroazijske vojske iza njega bili su nepodnoshljivi; sem toga, prizor Goldshtajnovog lica, pa chak i sama pomisao na njega, automatski su proizvodili strah i bes. Kao predmet mrzhnje, on je bio stalniji nego bilo Evroazija bilo Istazija, poshto je Okeanija, kad je bila u ratu sa jednom od ovih sila, obichno bila u miru sa drugom. No chudno je bilo to shto, iako su Goldshtajna svi mrzeli i prezirali, iako su svakog dana i hiljadu puta dnevno na govornicama, na telekranima, u novinama, u knjigama, njegove teorije bile pobijane, razbijane, ismevane, pokazivane ochima javnosti da se vidi kakva su bedna blebetanja bile — shto uprkos svemu tome njegov uticaj kao da nije uopshte opadao. Uvek je bilo novih shupljoglavih zhrtava koje su samo chekale da ih on zavede na pogreshan put. Nije prolazio nijedan dan a da Policija misli ne raskrinka nekog od shpijuna i sabotera koji su radili po njegovim uputstvima. On je bio komandant ogromne tajanstvene vojske, podzemne mrezhe zaverenika koji su se zarekli da obore drzhavni poredak. Ona se navodno zvala Bratstvo. Takodje su se shapatom pronosile glasine o nekoj strashnoj knjizi, zborniku svih jeresi, chiji je autor bio Goldshtajn i koja je ilegalno kruzhila. Nije imala naslova. Kad se prichalo — ukoliko se uopshte i prichalo — o njoj, govorilo se jednostavno ona knjiga. No za tako shta se saznavalo samo preko neodredjenih glasina. Ni Bratstvo ni ona knjiga nisu bili tema o kojoj bi bilo koji chlan Partije rado razgovarao. U drugom minutu Mrzhnja naraste do pomame. Svi su poskakivali na stolicama i vikali iz sveg glasa ne bi li kako nadjachali odvratni blejavi glas koji se chuo sa ekrana. Ona zhenica pepeljaste kose bila je sva porumenela, a usta su joj se otvarala i zatvarala kao u ribe na suvu. Chak je i O'Brajenovo grubo lice bilo podliveno krvlju. On je sedeo veoma uspravno dok su mu se snazhne grudi nadimale i podrhtavale, kao da se odupire napadu talasa. Crnokosa devojka iza Vinstona beshe pochela da uzvikuje na sav glas: „Svinjo! Svinjo! Svinjo!”; ona najednom dohvati tezhak rechnik Novogovora i baci ga na ekran. Rechnik udari Goldshtajna po nosu i odbaci se: glas je i dalje neumoljivo terao svoje. U jednom lucidnom trenutku Vinston se zateche kako i sam viche zajedno s ostalima i zhestoko udara petom u prechagu svoje stolice. Kod Dva minuta mrzhnje stravichno je bilo to shto chovek nije bio primo ravan da se pretvara; naprotiv, bilo je nemoguc'e ne uchestvovati. U roku od trideset sekundi vishe nije bilo potrebno pretvarati se. Odvratna ekstaza straha i osvetoljublja, zhelja za ubijanjem, za muchenjem, za razbijanjem tudjih lica maljevima, pochela bi da struji kroz celu grupu kao elektricitet, pretvarajuc'i choveka i protiv njegove volje u ludaka koji se kezi i vrishti. Pa ipak je taj bes bio apstraktna, neusmerena emocija koja se mogla skrenuti s jednog predmeta na drugi kao plamen acetilenske lampe. Tako je u jednom trenutku Vinstonova mrzhnja bila upravljena ne na Goldshtajna nego, naprotiv, na Velikog Brata, Partiju i Policiju misli; u takvim trenucima on je bio svim srcem uz usamljenog, ismejavanog jeretika na ekranu, jedinog zatochnika istine i logike u svetu lazhi. No ipak bi odmah sledec'eg trenutka bio ujedinjen sa ljudima oko sebe i tada bi mu se chinilo da je sve shto se kazhe za Goldshtajna istina. U tim trenucima se njegova potajna mrzhnja prema Velikom Bratu pretvarala u obozhavanje, i Veliki Brat se uzdizao, nepobedivi, neustrashivi zashtitnik, koji se kao stena odupire azijskim hordama; Goldshtajnje tada, i pored svoje usamljenosti, svoje bespomoc'nosti, i sumnje koja je natkriljavala i samo njegovo postojanje, postajao mrachni bajach, sposoban da golom snagom svoga glasa razori svu konstrukciju civilizacije.

Bilo je chak moguc'e, u nekim trenucima, svesno usmeravati svoju mrzhnju. Odjednom, sa zhestokim naporom s kojim spavach u koshmaru otrzhe glavu od jastuka, Vinston uspe da svoju mrzhnju prenese sa lica na ekranu na crnokosu devojku koja je sedela iza njega. Zhive, divne halucinacije prohujashe mu kroz glavu. Prebic'e je nasmrt gumenim pendrekom. Privezac'e je golu za stub i nachichkati je strelama kao svetog sebastijana. Silovac'e je i presec'i joj grkljan u trenutku orgazma. Sad je bolje nego ikad shvatao zashto je mrzi. Mrzeo ju je jer je bila mlada, lepa i bespolna, jer je zheleo da spava s njom a nec'e moc'i nikad, jer joj je oko sladjanog gipkog struka, koji kao da je zvao choveka da ga obgrli, bila samo ona odvratna skerletna esharpa, agresivni simbol kreposti.

Mrzhnja poraste do vrhunca. Goldshtajnov glas se pretvorio u istinsko ovchje blejanje; za trenutak mu se i lice pretvori u ovchju glavu. Potom se ovchja glava pretopi u figuru evroazijskog vojnika koji se priblizhavao, ogroman i grozan, s pushkomitraljezom koji je neprekidno shtektao, sve dok se nije uchinilo kao da silazi sa povrshine ekrana u salu, tako da se neki iz prvog reda odista trgoshe i pri bishe uz naslone svojih stolica. No upravo u tom trenutku, izmamivshi dubok uzdah olakshanja od svih prisutnih, neprijateljska figura se pretopi u lice Velikog Brata, crne kose, crnih brkova, puno snage i tajanstvenog mira, i tako veliko da je skoro ispunjavalo ceo ekran. Niko ne chu shta Veliki Brat govori. Bilo je to samo nekoliko rechi ohrabrenja, onakvih kakve se izgovaraju u buci bitke, koje se pojedinachno ne daju razabrati, ali koje vrac'aju sigurnost samim tim shto su izgovorene. Zatim lice Velikog Brata ponovo izblede, a na njegovo mesto dodjoshe tri parole Partije ispisane masnim velikim slovima:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOC'

No lice Velikog Brata sejosh nekoliko sekundi zadrzha na ekranu, kao da je dejstvo koje je proizveo na ochne jabuchice svih prisutnih bilo previshe snazhno da bi smesta proshlo. Zhenica pepeljaste kose beshe se presamitila preko naslona stolice pred sobom. Sa drhtavim mrmorom koji je zvuchao kao „Spasioche moj!”, ona pruzhi ruke ka ekranu. Zatim zagnjuri lice u shake. Bilo je ochigledno da je izgovarala nekakvu molitvu.

Tog trenutka cela grupa ljudi poche skandirati, duboko, lagano i ritmichki: „V-B!... V-B!... V-B”, bez prestanka, vrlo lagano, sa dugom pauzom izmedju V i B — tezhak, mrmorav zvuk, nekako chudno divljachan, za koji se chinilo da mu pozadinu sachinjavaju toptanje bosih nogu i pulsiranje tam-tama. To potraja skoro celih trideset sekundi. Taj refren se chesto mogao chuti u trenucima nesavladljive emocije. On je bio delom neka vrsta himne li mudrosti i velichanstvu Velikog Brata, ali, pre svega, chin samohipnoze, namerno gushenje svesti putem ritmichkih zvukova. Vinstonova utroba se sledi. U seansama Dva minuta mrzhnje nije mogao a da ne uchestvuje u opshtem delirijumu, ali ovo zhivotinjsko „ V-B!... V-B!” ga je uvek ispunjavalo uzhasom. Razume se, skandirao je zajedno s ostalima: drukchije se nije moglo. Kamuflirati osec'anja, kontrolisati lice, chiniti shto i svi ostali, bila je instinktivna reakcija. No za vreme od dve-tri sekunde izraz koji je imao u ochima mogao je lako da ga oda. I upravo se u tom trenutku ono znachajno desilo — ako se uopshte i desilo.

Za trenutak je uhvatio O'Brajenov pogled. O'Brajen beshe ustao, skinuo naochare i ponovo ih nameshtao svojim karakteristichnim pokretom. No ochi im se u jednom delic'u sekunde sretoshe, i dok se to deshavalo Vinstonje znao — da, znao je! — da O'Brajen misli isto shto i on. Beshe prenesena poruka o chijem sadrzhaju nije bilo sumnje. Bilo je kao da su se njihove dve svesti otvorile i misli tochile iz jedne u drugu kroz ochi. „Ja sam uz tebe”, kao da mu je rekao O'Brajen. „Znam tachno shta osec'ash. Znam sve o tvom preziru, tvojoj mrzhnji, tvom gadjenju. Ali ne brini, na tvojoj sam strani!” A onda bleska inteligencije nestade i O'Brajenovo lice postade zatvoreno kao i u svih ostalih.

To je bilo sve; Vinston vec' nije bio siguran da li se to uopshte i desilo. Takvi dogadjaji su uvek bili bez nastavka. Chinili su mu jedino to shto su ga podrzhavali u verovanju, ili nadi, da ima i drugih koji su neprijatelji Partije. Mozhda su glasine o ogromnoj podzemnoj zaveri ipak istinite — mozhda Bratstvo zaista postoji! Nije se moglo pouzdano doznati, uprkos beskrajnim hapshenjima, priznanjima i pogubljenjima, da Bratstvo nije prosto mit. Ponekad je verovao da ono postoji, a ponekad ne. Dokaza nije bilo; jedino stvari videne u magnovenju, koje su mogle znachiti svashta i nishta: odlomci razgovora uhvac'enih u prolazu, bledi natpisi na zidovima klozeta — jednom, chak, kad su se dva neznanca srela, mali pokret dlanom koji je izgledao, mozhda, kao znak raspoznavanja. Sve su to bila nagadjanja: lako je bilo moguc'e da mu se sve ovo bilo samo prichinilo. On se tada vratio u kancelariju ne pogledavshi vishe O'Brajena. Jedva da mu je i palo na pamet da nastavi njihov trenutni kontakt. Tako shta bi bilo nepojmljivo opasno chak i da je znao kako bi. Za sekund, dva sekunda, njih dvojica behu razmenili dvosmislen pogled, i tu je prichi bio kraj. No chak je i to bio vredan dogadjaj, u samoc'i i zatvorenosti u kojoj se moralo zhiveti.

Vinston se trzhe i uspravi u stolici. Zatim podrignu. Iz zheluca mu se dizao popijeni dzhin.

Ochi mu se ponovo usredsredishe na papir. On otkri da je, dok je sedeo zadubljen u bespomoc'ne misli, bio neshto napisao, kao automat. I to ne vishe onim ranijim krutim i nespretnim rukopisom. Pero mu je bilo sa uzhivanjem klizilo po glatkom papiru i ostavljalo za sobom, krupnim i urednim velikim slovima:

DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT

sve jedno za drugim, i tako ispunilo pola strane.

Nije mogao a da ne oseti ubod panike. To je bilo besmisleno, jer ispisati te rechi nije bilo nishta opasnije nego to shto je pocheo da pishe dnevnik; no za trenutak oseti iskushenje da istrgne upropashc'ene strane i napusti ceo poduhvat.

Medjutim, on to ne uradi; znao je da nije vredelo truda. Nikakve razlike nije bilo u tome je li napisao DOLE VELIKI BRAT ili se uzdrzhao od toga. Nikakve razlike nema u tome vodi li on dnevnik i dalje ili ne. Policija misli c'e ga uhvatiti, bilo kako bilo. Pochinio je — pochinio bi i da nije uopshte stavio pero na papir — onaj sushtinski zlochin koji je u sebi sadrzhao sve ostale. To se zvalo zlomisao. Zlomisao se nije mogla sakriti zauvek. Chovek je neko vreme, ponekad chak i godinama, mogao uspeshno izmicati, ali pre ili posle su ga uvek hvatali.

I to uvek noc'u — bez izuzetka hapsili su noc'u. Iznenadni trzaj koji chupa iz sna, gruba ruka koja choveka drma za rame, svetlo koje bije u ochi, krug tvrdih lica oko kreveta. U ogromnoj vec'ini sluchajeva nije bilo sudenja, nije bilo izveshtaja o hapshenju. Ljudi su prosto nestajali, i to uvek noc'u. Ime bi se brisalo iz svake evidencije, svaki pisani trag bilo chega shto je chovek uchinio bio je uklanjan, i njegovo nekadashnje postojanje poreknuto apotom zaboravljeno. Chovek bi bio ukinut, unishten; uobichajena rech za to bila je isparen.

Za trenutak ga zahvati neka histerija. Poche pisati zhurnim neurednim rukopisom:

streljac'eme bashme briga streljac'eme upotiljak bashme briga doleveliki brat uvek streljaju upotiljak bashme briga doleveliki brat

Zavali se u stolici, malo postidjen, i spusti pero. Trenutak zatim zhestoko se trzhe. Neko je kucao na vrata.

Vec'! Sedeo je mirno kao mish, u uzaludnoj nadi da c'e taj neko koji je kucao otic'i posle prvog pokushaja. Ali ne, kucanje se ponovi. Odlagati bi bilo najgore od svega. Srce mu je lupalo kao dobosh, ali mu je lice, po dugoj navici, verovatno bilo bezizrazno. On ustade i teshkim korakom podje vratima.

____

1) Novogovor je bio zvanichni jezik Okeanije. Za objashnjenje njegove strukture i etimologije vidi prilog na kraju knjige. [nazad]

2

Stavljajuc'i ruku na kvaku, Vinston vide da je ostavio dnevnik otvoren na stolu. Po njemu je pisalo DOLE VELIKI BRAT, slovima koja su se skoro mogla prochitati sa drugog kraja sobe. Nezamisliva glupost! No on shvati da chak ni u onom panichnom strahu nije hteo da umrlja lepi glatki papir zatvorivshi svesku dok je mastilo josh bilo mokro.

Udahnu duboko i otvori vrata. Smesta ga obli topao talas olakshanja. Pred vratima je stajala bezbojna zhena zgnjechenog izgleda, rashchupane kose i naborana lica.

„Ovaj, druzhe”, poche ona bezhivotnim cviljavim glasom, „chula sam vas kako ulazite. Da l' biste poshli do nas da vidite shta nam je sa sudoperom u kuhinji. Neshto se zapushio, pa...”

To je bila gospoda Parsons, zhena Vinstonovog suseda sa istog sprata. (Partija nije sasvim odobravala rech gospodja — svakoga je trebalo zvati druzhe ili drugarice — ali za neke zhene chovek ju je upotrebljavao instinktivno.) Imala je oko trideset godina, ali je izgledala mnogo starija. Dobijao se utisak da u borama na njenom licu ima prashine. Vinston pode za njom kroz hodnik. Te amaterske opravke bile su skoro svakodnevna glavobolja. Stambena zgrada Pobeda bila je stara, sagradjena negde oko 1930. godine, i sva se raspadala. Sa tavanica i zidova vechito se krunio malter, cevi su pucale od svakog jacheg mraza, krov je prokishnjavao kad godje bilo snega, centralno grejanje je radilo samo sa pola snage kad nije bilo potpuno iskljucheno radi shtednje. Opravke, sem onoga shto je chovek mogao da uradi sam, trebalo je da odobre neki daleki odbori koji su bili u stanju da jedno obichno nameshtanje stakla na prozor reshavaju po dve godine.

„Naravno, ja samo zato shto Tom nije kod kuc'e”, nevezano reche gospodja Parsons.

Stan Parsonsovih bio je vec'i od Vinstonovog i zapushten na drugi nachin. Sve u njemu se chinilo stucheno, izgazheno, kao da je u stanu nedavno boravila kakva velika i ratoborna zhivotinja. Delovi opreme za razne igre — shtapovi za hokej, bokserske rukavice, probushena fudbalska lopta, par znojavih sportskih gac'ica izvrnutih naopako — lezhali su razbacani na podu, a na stolu su u neredu stajali prIjavi sudovi i sveske za domac'e zadatke sa magarec'im ushima. Na zidovima su visile skerletne zastavice Omladine i Shpijuna, i ogroman plakat sa likom Velikog Brata. Osec'ao se uobichajeni miris kuvanog kupusa, zajednichki celoj zgradi, no kroz njega se probijao oshtriji zadah znoja, i to — osec'alo se iz prve, mada bi teshko bilo objasniti kako — znoja nekog ko je trenutno odsutan. U drugoj sobi neko je pokushavao da na cheshlju i toalet-papiru prati vojnu muziku koja je i dalje izvirala iz telekrana.

„Deca”, reche gospodja Parsons, bacivshi polubojazhljiv pogled na vrata. „Danas su ceo dan bila unutra. I naravno...”

Imala je naviku da svoje rechenice prekida na polovini. Kuhinjski sudoper je bio skoro do vrha pun prljave zelenkaste vode koja je gore nego ikad smrdela na kupus. Vinston kleche i ispita koleno odvodne cevi. Nije voleo da radi rukama; nije voleo ni da se saginje, poshto je time uvek reskirao napade kashlja. Gospodja Parsons je stajala i bespomoc'no posmatrala.

„Naravno, da je Tom kod kuc'e, popravio bi ga zachas”, reche ona. „On to voli. Vesht je on u tim poslovima.”

Parsons je bio Vinstonov kolega u Ministarstvu istine, debeljushan ali energichan chovek, toliko glup da je to paralisalo, gomila imbecilnih odushevljenja — jedan od onih potpuno predanih, odanih teglec'ih konja na kojima je, daleko vishe nego na Policiji misli, pochivala stabilnost Partije. Chovek od trideset pet godina, on je upravo bio napustio, preko volje, Omladinu, a pre nego shto je preshao u Omladinu, bio je uspeo da u Shpijunima ostane godinu dana preko gornje granice. U Ministarstvu je radio na nekom podredjenom polozhaju za koji se nije trazhila inteligencija, ali, s druge strane, bio je vodec'a lichnost u Sportskoj sekciji i svim ostalim sekcijama koje su se bavile organizovanjem kolektivnih izleta, spontanih demonstracija, kampanja shtednje, i dobrovoljnih aktivnosti uopshte. Imao je obichaj da s tihim ponosom objavi, izmedju dva dima na luli, da se u Domu kulture i odmora pojavljivao svako veche za poslednje chetiri godine. Zagushljiv zadah znoja, svojevrsno nehotichno svedochanstvo o zhivotu ispunjenom fizichkim naporima, pratio ga je svuda, i zadrzhavao se chak i poshto bi on otishao.

„Imate li francuski kljuch?” reche Vinston, chachkajuc'i oko zavrtnja na kolenu cevi.

„Francuski kljuch”, reche gospodja Parsons, smesta se pretvorivshi u beskichmenjaka. „Ne znam, pravo da vam kazhem. Mozhda deca...”

Zachu se topot dubokih cipela i josh jedan pisak na cheshlju, i u sobu rupishe deca. Gospodja Parsons donese francuski kljuch. Vinston ispusti vodu i sa gadjenjem izvuche gomilu uvaljanih dlaka iz kose koja je bila zapushila cev. Opra prste, koliko je mogao, hladnom vodom iz slavine i vrati se u drugu sobu.

„Ruke uvis!” uzviknu divljachan glas.

Iza stola beshe iskrsnuo lepushkast devetogodishnji dechachic', mrka lica i pretio mu automatskim pishtoljemigrachkom, dok je njegova sestrica, oko dve godine mladja, ponavljala isti pokret drzhec'i u ruci komad drveta. Oboje su imali na sebi kratke plave pantalone, sive koshulje i crvene marame: uniformu Shpijuna. Vinston dizhe ruke iznad glave, ali sa nelagodnim osec'anjem — toliko je dechakovo drzhanje bilo zlo — da u pitanju nije samo dechja igra.

„Ti si izdajnik!” dreknu dechko. „Ti si zlomislitelj! Ti si evroazijski shpijun! Ubic'u te, isparic'u te, bacic'u te u rudnik soli!”

Odjednom se oboje zaskakashe oko njega, uzvikujuc'i „Izdajniche!” i „Zlomislitelju!”, pri chemu je devojchica podrzhavala svaki bratovljev pokret. To je pomalo i zastrashivalo; bilo je nalik na igru tigric'a koji c'e uskoro porasti i postati tigrovi ljudozhderi. U dechakovim ochima videla se neka prorachunata krvozhednost, neka sasvim ochigledna zhelja da udari ili shutne Vinstona, i svest da je maltene dovoljno odrastao da to i uradi. Dobro je shto pishtolj nije pravi, pomisli Vinston.

Ochi gospodje Parsons su nervozno skakale sa Vinstona na decu i natrag. U jachoj svetlosti dnevne sobe on s radoznaloshc'u vide da joj u borama lica zaista ima prashine.

„Toliko su nemirni”, reche ona. „Krivo im je shto nisu ishli da vide veshanje, eto shta je. Ja nisam mogla da ih povedem, imala sam posla, a Tom se nec'e vratiti na vreme iz kancelarije.”

„A zashto ne mozhemo da gledamo veshanje?” gromoglasno zaurla dechak.

„'Oc'u da vidim veshanje! 'Oc'u da vidim veshanje!” poche da ponavlja devojchica, skakuc'uc'i i dalje.

Vinston se seti da je te vecheri u Hajd parku trebalo da bude veshanje nekih evroazijskih zarobljenika proglashenih krivim za ratne zlochine. To se deshavalo otprilike jednom mesechno, i predstavljalo omiljeni spektakl. Deca su uvek trazhila od roditelja da ih tamo vode. On se oprosti od gospodje Parsons i podje vratima. No nije preshao ni shest koraka niz hodnik kad ga sa zaslepljujuc'im bolom neshto udari u potiljak. Uchini mu se da mu je neko zario u meso crveno usijanu zhicu. On se okrete, taman na vreme da vidi gospodju Parsons kako vuche sina u kuc'u, dok je dechak stavljao prac'ku u dzhep.

„Goldshtajne!” razdra se ovaj dok su se vrata zatvarala pred njim. No Vinstona najdublje pogodi izraz bespomoc'nog straha na sivkastom licu dechakove majke.

Vrativshi se u stan, on hitro prodje pored telekrana i ponovo sede za sto, i dalje trljajuc'i vrat. Muzika iz telekrana beshe prestala. Umesto nje je odsechan, vojnichki glas chitao, sa nekim brutalnim uzhivanjem, opis naoruzhanja na novoj Plovec'oj tvrdjavi koja je upravo bila usidrena izmedju Islanda i Faroskih ostrva.

S ovakvom decom, pomisli on, ta jadna zhena mora biti da zhivi u vechitom strahu. Josh godinu-dve i oni c'e je posmatrati dan i noc' ne bi li naishli na kakav trag ideoloshke neispravnosti. Gotovo sva deca su bila isto tako nemoguc'a. Najgore je od svega bilo to shto su ih organizacije kao shto su Shpijuni sistematski pretvarale u nepokorne divljachic'e, a ipak nisu u njima proizvodili nikakvu sklonost da se pobune protiv partijske discipline. Naprotiv, ona su obozhavala Partiju i sve shto je bilo s njom u vezi. Pesme, procesije, zastavice, izleti, vezhbe sa drvenim pushkama, izvikivanje parola, obozhavanje Velikog Brata — sve je to za njih bila velichanstvena igra. Sva njihova mrzhnja i zhestina bile su okrenute upolje, protiv neprijatelja drzhave, protiv stranaca, izdajnika, sabotera, zlomislitelja. Bilo je skoro normalno da se ljudi iznad tridesete godine plashe svoje sopstvene dece. I to s dobrim razlogom, jer retko bi proshla nedelja dana a da Tajms ne donese noticu o tome kako je neko podlo malo njushkalo — obichno se upotrebljavao izraz dete-heroj — prislushkivalo i chulo kakvu kompromitujuc'u primedbu i prijavilo roditelje Policiji misli.

Bol od zrna iz prac'ke beshe proshao. On preko volje uze pero, pitajuc'i se da li mozhe smisliti josh neshto shto bi mogao uneti u dnevnik. Odjednom se ponovo seti O'Brajena.

Pre nekoliko godina — koliko? — sigurno sedam — sanjao je da prolazi kroz sobu u potpunom mraku. Tada mu je neko ko je sedeo po strani rekao dok je Vinston prolazio pored njega: „Sreshc'emo se tamo gde nema mraka.” To je bilo recheno vrlo tiho, skoro uzgred — kao konstatacija, ne kao naredjenje. On je produzhio ne zaustavljajuc'i se. Chudno je bilo to shto u tom trenutku, u snu, te rechi nisu na njega ostavile neki osobit utisak. Pochele su da dobijaju znachenje tek kasnije, i postepeno. Sad se nije mogao setiti da li je pre ili posle tog sna prvi put video O'Brajena; nije se mogao ni setiti kad je prvi put prepoznao glas kao O'Brajenov. No bilo kako bilo, prepoznao ga jeste. O'Brajen je bio taj koji mu se obratio iz mraka.

Vinston nikad nije mogao da sa sigurnoshc'u zakljuchi — biti siguran bilo je nemoguc'e chak i posle jutroshnjeg miga — da li mu je O'Brajen prijatelj ili neprijatelj. Izmedju njih je postojala veza razumevanja, vazhnija nego simpatija ili osec'anje pripadnosti istoj stranci. „Sreshc'emo se tamo gde nema mraka”, beshe rekao O'Brajen. Vinston nije znao shta to znachi; znao je samo da c'e se to na ovaj ili onaj nachin ostvariti.

Glas sa telekrana zastade za trenutak. Trubni znak, lep i jasan, proplovi ustajalim vazduhom. Glas, sada hrapav, nastavi:

„Pazhnja, pazhnja! Ovog trenutka smo dobili flesh vest sa malabarskog fronta. Nashe snage u Juzhnoj Indiji postigle su velichanstvenu pobedu. Ovlashc'en sam da objavim da c'e ova pobeda, o kojoj sledi izveshtaj, verovatno privesti rat kraju. Evo izveshtaja... ”

Loshe vesti, pomisli Vinston. I naravno, posle brutalnog opisa pobede nad evroazijskom vojskom, sa stravichno visokim brojem ubijenih i zarobljenih, naidje obaveshtenje da c'e od sledec'e nedelje sledovanje chokolade biti smanjeno sa trideset grama na dvadeset.

Vinston ponovo podrignu. Dzhin je isparavao, ostavljajuc'i za sobom osec'anje praznine i bezvoljnosti. Sa telekrana — mozhda da proslavi pobedu, mozhda da nadjacha pomisao na izgubljenu chokoladu — grunu himna. Na to se moralo stati mirno. Medjutim, on je u svom trenutnom polozhaju bio nevidljiv.

Himna se povuche pred lakshom muzikom. Vinston ode do prozora, okrenut ledjima telekranu. Dan je i dalje bio vedar i hladan. Negde u daljini eksplodira raketna bomba stupim treskom koji se odbijao od zidova. U to vreme ih je na London padalo dvadeset do trideset nedeljno.

Dole, na ulici, vetar je mahao zacepljenim plakatom gore-dole, te se rech ENGLSOC na mahove pojavljivala i nestajala. Englsoc. Sveti principi Englsoca. Novogovor, dvomisao, menjanje proshlosti. On se osec'ao kao da luta po shumama na morskom dnu, izgubljen u chudovishnom svetu u kome je on sam bio chudovishte. Bio je sam. Proshlost je bila mrtva, buduc'nost nezamisliva. S kakvom je sigurnoshc'u mogao rec'i da je i jedno trenutno zhivo ljudsko bic'e na njegovoj strani? I na koji nachin znati da vladavina Partije nec'e potrajati zauvek? Kao odgovor, vratishe mu se tri parole na beloj fasadi Ministarstva istine:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOC'

On izvadi iz dzhepa novchic' od dvadeset pet centi. Tu su, takodje, sitnim slovima, bile ispisane te iste parole; s druge strane je bila glava Velikog Brata. Njegove ochi su, chak i sa novchic'a, pratile choveka. Na novcu, na markama, na koricama knjiga, na zastavicama, na plakatima i na kutijama za cigarete — svuda. Uvek te ochi koje posmatraju i glas koji obavija. Bio chovek budan ili spavao, radio ili jeo, u kuc'i ili van kuc'e, u kupatilu ili u krevetu — izbec'i se nije moglo. Niko nije imao nishta svoje do onih nekoliko kubnih santimetara u lobanji.

Sunce beshe odmaklo svojim putem, i hiljade prozora na Ministarstvu istine, sad kad svetlost nije bila u njih, izgledale su mrko i odbojno, kao pushkarnice na tvrdjavi. Pred ogromnim piramidalnim oblikom Vinstonu zadrhta srce. Zgrada je bila previshe jaka, nije se mogla zauzeti na jurish. Ne bi je srushilo ni hiljadu raketnih bombi. On se ponovo upita za koga pishe dnevnik. Za buduc'nost, za proshlost — za neko zamishljeno doba. A pred njim nije stajala smrt nego unishtenje. Dnevnik c'e biti pretvoren u prah i pepeo, a on sam u paru. Jedino c'e Policija misli prochitati shta je napisao, pre nego shto zbrishu dnevnik iz postojanja i iz sec'anja. Kako se obratiti buduc'nosti kad ni trag choveka, chak ni bezimena rech nazhvrljana na komadu papira nec'e moc'i da fizichki prezhivi?

Sa telekrana izbi chetrnaest. Morao je da ode u roku od deset minuta. Morao se vratiti na posao u chetrnaest i trideset.

Izbijanje sata mu zachudo dade snage. Vishe nije bio, samotna utvara shto izgovara istinu koju niko nikad nec'e chuti. No dokle god ju je izgovarao, trajnost je na neki nejasan nachin bila obezbedjena. Nasledje chovekovo se ne prenosi saopshtavanjem svojih misli nego chuvanjem duhovnog zdravlja. On se vrati do stola, umochi pero u mastilo i napisa:

Buduc'nosti ili proshlosti, vremenu u kome je misao slobodna, u kome se ljudi razlikuju medu sobom i ne zhive usamljeni — vremenu u kome postoji istina i u kome se ono shto je uchinjeno ne mozhe povuc'i:

Iz doba jednoobraznosti, iz doba samoc'e, iz doba Velikog Brata, iz doba dvomisli — pozdrav!

Ja sam vec' mrtav, pomisli on. Uchini mu se da je tek sad, sad kad je pochinjao bivati sposoban da uoblichi svoje misli, tek sad preduzeo odluchujuc'i korak. Posledice svakog china sadrzhane su u samom chinu. On napisa:

Zlomisao ne povlachi sobom smrt: zlomisao JESTE smrt.

Sad kad je shvatio sebe kao mrtvaca, postalo je vazhno odrzhati se shto duzhe u zhivotu. Dva prsta desne ruke bila su mu umrljana mastilom. Upravo takve sitnice izdaju. Neko nadobudno njushkalo u Ministarstvu (verovatno kakva zhena: ona sa pepeljastom kosom ili ona crnomanjasta iz odeljenja za prozu) moglo bi se chuditi zashto je pisao za vreme prekida za ruchak, zashto je upotrebljavao staromodno pero, shta je to pisao — i onda kazati rech-dve na odgovarajuc'em mestu. On ode u kupatilo i pazhljivo opra mastilo oshtrim mrkim sapunom koji je strugao kozhu kao shmirglpapir te tako bio pogodan za tu svrhu.

Zatim stavi dnevnik u fioku. Bilo je sasvim beskorisno pomishljati da ga sakrije, no mogao je bar da ustanovi da li je otkriven ili ne. Dlachica zataknuta medju listovima bila bi previshe ochigledna. Vrhom prsta, on podizhe jedno prepoznatljivo belichasto zrnce prashine i stavi ga u kraj korica, odakle bi moralo spasti ako bi ko pokrenuo knjigu.

3

Vinston je sanjao majku.

Moralo mu je biti, kako je mislio, deset ili jedanaest godina kad je ona nestala. Bila je to visoka, dostojanstvena i prilichno c'utljiva zhena sporih pokreta i velichanstvene plave kose. Oca se sec'ao nejasnije kao crnomanjastog i mrshavog, uvek odevenog u uredno tamno odelo (Vinston se osobito sec'ao vrlo tankih don ova na ochevim cipelama) i sa naocharima. Njih dvoje je ochigledno progutala jedna od prvih chistki...

U tom trenutku sna, majka je sedela negde daleko nizhe od njega, sa njegovom mladom sestrom u naruchju. Sestre se uopshte nije sec'ao sem kao sitne, slabashne, vechito c'utljive bebe, krupnih, pazhljivih ochiju. Obe su ga posmatrale odozdo. Nalazile su se na nekom podzemnom mestu — na dnu bunara, na primer, ili kakvog veoma dubokog groba — no to mesto, iako je vec' bilo duboko ispod njega, i samo je propadalo u dubinu. Bile su u salonu broda koji tone i posmatrale odozdo kroz sve tamniju vodu. U salonu jejosh bilo vazduha, josh uvek su one mogle videti njega i on njih, ali sve vreme su tonule, tonule u zelenu dubinu koja c'e mu ih za trenutak zauvek sakriti s ochiju. On je bio gore, na svetlosti i vazduhu dok su one tonule u dubinu i smrt, a tonule su u dubinu zato shto je on bio gore. On je to znao, njih dve takodje; video im je to po licu. Nisu imale, prekora ni u ochima ni u srcu, jedino saznanje da one moraju umreti da bi on ostao zhiv, i da je to deo neizbezhnog reda stvari u zhivotu.

Nije se sec'ao shta se zaista desilo, ali, u snu je znao da su na neki nachin majchin i sestrin zhivot bili zhrtvovani za njegov. To je bio jedan od onih snova koji su, u stvari, iako zadrzhavaju karakteristichni ambijent sna, nastavak chovekovog intelektualnog zhivota, i u kome chovek shvata chinjenice i misli koje mu se chine nove i vredne chak i kad se probudi. Vinstona beshe sada pogodilo to shto je majchina smrt, pre skoro trideset godina, bila tragichna i tuzhna na neki nachin koji vishe nije bio moguc'. On shvati da tragedija pripada starim vremenima, vremenima kad je josh uvek bilo privatnog zhivota, ljubavi i prijateljstva, i kad su chlanovi porodice priticali u pomoc' jedno drugom ne pitajuc'i se zashto. Sec'anje na majku paralo mu je srce, jer ona je umrla volec'i ga kad je bio previshe mali i sebichan da tu ljubav uzvrati, i poshto se nekako nije mogao da se seti kako — zhrtvovala pojmu odanosti koji je bio njen lichni i neizmenjiv. Tako shta se, shvati on, danas vishe ne mozhe desiti. Danas postoji strah, mrzhnja i bol, ali ne i dostojanstvo osec'anja, ne i duboka i slozhena zhalost. Sve to mu se sad chinilo da vidi u majchinim i sestrinim ochima koje su ga gledale kroz zelenu vodu, stotine metara duboko a josh uvek nepotonule.

Odjednom se vide kako stoji na mekoj utrini, u letnje veche kad sunchevi zraci pozlac'uju zemlju. Predeo koji je posmatrao toliko mu se puta vrac'ao u snovima da nikad nije bio sasvim siguran da li gaje video ili ne i na javi. U mislima, kad je bio budan, nazivao ga je „zlatni kraj”. To je bio stari pashnjak koji su zechevi sav obrstili; preko njegaje vijugala putanja, a naokolo se ovde-onde videli krtichnjaci. U nazubljenoj zhivici na suprotnoj strani poljane, brestove grane su se blago povijale na povetarcu, a lishce je, gusto kao zhenska kosa, jedva primetno treperilo. Negde u blizini, mada se nije video, bio je bistar, tih potochic' u chijim su se virovima ispod vrba igrale sic'ushne ribice.

Preko poljane mu je u susret ishla ona crnokosa devojka. Pokretima slivenim u jedan, ona strzhe svoju odec'u i prezrivo je odbaci u stranu. Telo joj je bilo belo i glatko, ali nije mu budilo nikakvu zhelju; jedva da ga je i pogledao. Bilo ga je sveg obuzelo divljenje prema pokretu kojim je odec'u odbacila u stranu. Graciozan i bezbrizhan, taj pokret kao da je srushio celu jednu kulturu, ceo jedan sistem mishljenja, kao da se Veliki Brat, Partija i Policija misli mogu zbrisati jednim jedinim velichanstvenim pokretom ruke. Taj pokret je takode pripadao davnim vremenima. Vinston se probudi sa rechju „Shekspir” na usnama.

Sa telekrana se zachu prodoran pisak koji se na istoj noti odrzha punih trideset sekundi. Bilo je nula sedam-petnaest, vreme kad sluzhbenici treba da ustaju. Vinston se otrzhe od kreveta — go, poshto su chlanovi Shire partije dobijali tri hiljade kupona za tekstil godishnje, a pizhama je stajala shest stotina — i dohvati sa stolice iznoshenu majicu i sportske gac'ice. Kroz tri minuta pochinjala je jutarnja fiskultura. Iduc'eg trenutka, on se presamiti od zhestokog napada kashlja koji ga je skoro uvek hvatao ubrzo posle budenja. Kashalj mu toliko isprazni pluc'a da je do daha mogao doc'i samo legavshi na pod i duboko i grchevito udahnuvshi nekoliko puta. Od napora mu se behu nadule vene, a ona proshirena na nozi poche da ga svrbi.

„Grupa od trideset do chetrdeset godina!” zashtekta prodoran zhenski glas. „Grupa od trideset do chetrdeset godina! Na svoja mesta! Trideset do chetrdeset!”

Vinston skochi pred telekran i ukruti se u stavu mirno. Na ekranu se vec' beshe pojavila zhena mladalachkog izgleda, suvonjava ali mishic'ava, odevena u trenerku i patike.

„Odruchi!” kresnu ona. „Drzhite se mog tempa. Je'n, dva, tri, chetr! Je'n, dva, tri, chetr! Hajde, drugovi, zhivlje malo! Je'n, dva, tri, chetr! Je'n, dva,tn, etr!... ”

Bol od napada kashlja ne beshe sasvim izbacio iz Vinstonove svesti sec'anje na san. Ono se sad josh i malo pojacha s ritmichkim pokretima vezhbe. Dok je mehanichki savijao i ispruzhao ruke, i odrzhavao na licu izraz sumornog uzhivanja koji se smatrao pogodnim za jutarnju gimnastiku, on se borio da se u mislima vrati do maglovitog doba svog ranog detinjstva. To je bilo izvanredno teshko. Svi dogadjaji od pre dvadeset pet godina i vishe bledeli su i chileli. Kad nije bilo nikakvih pisanih tragova na koje se chovek mogao pozvati, rasplinjavale su se chak i konture sopstvenog zhivota. Pamtili su se veliki dogadjaji koji se najverovatnije nisu ni odigrali, pamtili su se detalji sitnih svakodnevnih dogadjaja, ali se njihova atmosfera nije dala uhvatiti; postojali su dugi prazni periodi u koje se nije moglo smestiti nishta. U proshlosti je sve bilo drugachije. Chak su i imena zemalja, i njihovi oblici na mapi, bili drugachiji. Pista jedan, na primer, imala je drugo ime: zvala se Engleska ili Britanija, mada se, po njegovom prilichno chvrstom uverenju, London oduvek zvao London.

Vinston se nije sa sigurnoshc'u sec'ao nijednog razdoblja u kome njegova zemlja nije bila u ratu; no bilo je ochigledno da je tokom njegovog detinjstva postojao poduzhi interval mira: naime, jedna od njegovih najranijih uspomena bila je vezana za neki napad iz vazduha koji je u to vreme svakoga iznenadio. To je moglo biti u vreme kadje na Kolchester pala atomska bomba. Samog napada se nije sec'ao, ali pamti o je ochevu ruku koja ga je stezala dok su hitali nanizhe, nanizhe, nanizhe, nekuda duboko pod zemlju, niz neke spiralne stepenice koje su mu odzvanjale pod nogama i od kojih su mu se na kraju toliko zamorile noge da je pocheo cvileti te su morali da stanu i odmore se. Majka, onako spora i sanjiva, bila je daleko izostala. Nosila je u naruchju njegovu sestricu — ili mozhda samo c'ebad; nije Bio siguran da li mu se u to vreme sestra vec' bila rodila. Na kraju izbishe na neko mesto, buchno i prepuno sveta, koje on prepoznade kao stanicu metroa.

Neki ljudi su sedeli svuda naokolo po kamenim plochama; drugi su, tesno zbijeni, sedeli na metalnim krevetima na sprat. Vinston i njegovi roditelji nadjoshe za sebe mesta na podu; pored njih, na krevetu, sedeli su jedno pored drugoga neki starac i starica. Starac je imao na sebi pristojno tamno odelo i shtofani kachket zabachen na potiljak, te mu se videla veoma seda kosa; lice mu je bilo skerletnocrveno, a ochi plave i pune suza. Zaudarao je na dzhin. Chinilo se kao da mu dzhin izbija na pore umesto znoja, a sa malo mashte moglo se zamisliti da su mu suze u ochima chisti dzhin. No iako je bio pri pic'u, videlo se da trpi neki istinski i nepodnoshljivi jad. Onako mali, Vinston shvati da se starcu upravo desilo neshto neoprostivo i nepopravljivo. Uchini mu se josh i da zna shta je to. Bio je poginuo neko koga je starac voleo, mozhda njegova mala unuka. Starac je svakih nekoliko minuta ponavljao:

„Nismo trebali da im verujemo. Rek'o sam ja da nismo trebali, jel' se sec'ash? Eto sad shta se desilo. Ma govorio sam ja uvek, nismo trebali da verujemo tim dripcima.”

Ali kojim to dripcima nije trebalo da veruju Vinston se vishe nije sec'ao.

Otprilike od tog vremena, rat je doslovno trajao bez prekida, mada, strogo uzev, nije uvek bio u pitanju isti rat. Nekoliko meseci tokom njegovog detinjstva, u samom Londonje bilo zapletenih ulichnih borbi kojih se jasno sec'ao. Ali istrazhivati istoriju celog tog perioda, rec'i ko se borio protiv koga u ovom ili onom trenutku, bilo je potpuno nemoguc'e, jer nijedan zapis, i nijedna rech, nisu pominjali bilo kakvo opredeljenje sem postojec'eg. Trenutno je, 1984. godine (ako je godina zaista bila 1984), Okeanija bila u ratu sa Evroazijom a u savezu sa Istazijom. Nikad i nigde, ni privatno ni javno, nije se priznavalo da su ove tri sile ikad bile drugachije svrstane. U stvari, kao shto je Vinston vrlo dobro znao, bilo je proshlo samo chetiri godine otkako je Okeanija bila u ratu sa Istazijom a u savezu sa Evroazijom. No to je samo bio mali, krishom chuvani podatak koji je Vinston drzhao u glavi jer josh nije umeo da dobro kontrolishe svoje pamc'enje. Zvanichno, do te promene partnera nikad nije doshlo. Okeanija je momentaino bila u ratu sa Evroazijom: dakle Okeanija je oduvek bila u ratu sa Evroazijom. Trenutni neprijatelj je uvek predstavljao apsolutno zlo, a iz toga je proizlazilo da je bilo kakva nagodba s njim, bilo u proshlosti ili u buduc'nosti, nemoguc'a.

Stravichno je to, pomisli on po desetohiljaditi put dok je s mukom zabacivao ramena (drzhec'i ruke na kukovima, sad su svi opisivali telom krugove, pokrec'uc'i se samo od pojasa navishe; ta je vezhba navodno bila dobra za mishic'e leda) — stravichno je to shto sve to mozhe i biti istina. Ako Partija mozhe da gurne ruku u proshlost i kazhe za ovaj ili onaj dogadjaj: to i to se uopshte nije desilo, tako shta je svakako uzhasnije od muchenja i smrti.

Partija je govorila da Okeanija nikad nije bila u savezu sa Evroazijom. On, Vinston Smit, zna da je Okeanija bila u savezu sa Evroazijom pre svega chetiri godine. Ali gde to saznanje postoji? Samo u njegovoj svesti, koja c'e u svakom sluchaju za kratko vreme biti unishtena. A ako svi prihvataju lazh koju Partija namec'eako svi zapisi prichaju istu prichu — onda lazh prelazi u istoriju i postaje istina. Ko kontrolishe proshlost, glasila je parola Partije, kontrolishe buduc'nost; ko kontrolishe sadashnjost, kontrolishe proshlost. A ipak se proshlost, iako po prirodi izmenjiva, nije ni izmenila. Sve shto je istina danas, istina je od prapochetka do vechnosti. Stvar je bila vrlo prosta. Potreban je bio samo beskrajan niz pobeda nad svojim pamc'enjem. To se zvalo kontrola nad stvarnoshc'u; na Novogovoru dvomisao.

„Na mestu voljno!” kresnu instruktorka, neshto dobrodushnije.

Vinston opusti ruke niz slabine i polako napuni pluc'a vazduhom. Misao mu se izgubi u lavirintskom svetu dvomisli. Znati i ne znati, biti svestan potpune istinitosti izgovarajuc'i pazhljivo konstruisane lazhi, imati istovremeno dva mishljenja koja su se medjusobno iskljuchivala, znajuc'i da su protivrechna a ipak verujuc'i u oba; sluzhiti se logikom protiv logike, odbacivati moral zahtevajuc'i ga, verovati da je demokratija nemoguc'na a da je Partija chuvar demokratije; zaboravljati sve shto je trebalo zaboraviti a onda to ponovo vratiti u pamc'enje u potrebnom trenutku pa ga zatim smesta ponovo zaboraviti; i, pre svega, istom postupku podvrgnuti i sam taj postupak. To je bila vrhunska finesa: svesno se dovesti u stanje nesvesnosti, a onda, postati nesvestan upravo izvrshenog china samohipnoze. Chak i sama rech dvomisao, da bi se shvatila, zahtevala je upotrebu dvomisli.

Instruktorka im beshe ponovo komandovala „mirno”. „A sad da vidimo ko mozhe iz stava spetnog pretklon do poda”, izbaci ona s puno entuzijazma. „Pravo iz kukova, drugovi. Je'n — dva! Jen — dva!...”

Vinstonu je bila odvratna ova vezhba, od koje su mu bolovi sevali od peta do zadnjice i vrlo chesto na kraju ponovo dolazio napad kashlja. Iz njegovih meditacija nestade ono poluzadovoljstvo. Proshlost je, razmishljao je on, ne samo izmenjena nego upravo unishtena. Jer kako se mozhe ustanoviti ma i najochiglednija chinjenica ako van chovek ovog pamc'enja nije bilo nikakve evidencije? On pokusha da se seti kad je prvi put chuo za Velikog Brata. Uchini mu se da je to moralo biti negde shezdesetih godina, ali nije bio sasvim siguran. Po istorijskim spisima Partije Veliki Brat je, razume se, bio vodja i chuvar Revolucije josh od najranijih njenih dana. Njegovi poduhvati postepeno su bili gurani u proshlost, tako da su se na kraju pruzhali unatrag sve do fantastichnog sveta chetrdesetih i tridesetih godina, kad su se kapitalisti u svojim chudnim cilindrichnim sheshirima vozili londonskim ulicama u velikim blistavim automobilima ili konjskim fijakerima sa staklenim vratima. Do koje je mere ta legenda bila istinita a do koje izmishljena, nije se moglo znati. Vinston se chak nije sec'ao ni samog datuma kad je Partija postala. Koliko je znao, za rech englsoc nije chuo pre 1960. godine, no moguc'e je bilo da je ona u starogovorskom obliku — „engleski socijalizam” — i ranije bila u upotrebi. Sve se topilo u maglu. Ponekad se dodushe moglo tachno utvrditi da je ovo ili ono lazh. Na primer, tvrdnja partijskih istorijskih spisa da je Partija izmislila avion bila je neistinita. On se sec'ao aviona josh iz najranijeg detinjstva. Ali dokazati se nije moglo nishta. Nikad i ni za shta nije bilo dokaza. Jedan jedini put u zhivotu, Vinstonje u ruci drzhao neporeciv dokumentarni dokaz da je jedna istorijska chinjenica bila falsifikovana. A u toj prilici...

„Smit!” izdra se goropadnichki glas sa telekrana. „6079 Smit V.! Jeste, vi! Nizhe se sagnite! Umete vi i bolje. Samo shto se ne zalazhete. Tako, druzhe, tako je vec' bolje. Sad stanite svi na mestu voljno i gledajte mene.”

Vinstona beshe najednom oblio vreo znoj. Lice mu ostade potpuno bezizrazno. Nikad ne pokazuj strah! Nikad ne pokazuj mrzhnju! Jedan treptaj oka mozhe da izda. Stajao je i posmatrao instruktorku kako podizhe ruku iznad glave i — ne bi se moglo rec'i elegantno, ali zato primetno uredno i efikasno — saginje i dotiche prvim zglobovima prstiju pod izmedju stopala.

„Eto tako, drugovi! To hoc'u da vidim! Gledajte me josh jedanput. Meni je trideset devet godina; imam chetvoro dece. Sad gledajte.” Ona se ponovo sazhe: „Vidite da ne savijam kolena. Svi vi mozhete to isto ako hoc'ete”, dodade ona ispravljajuc'i se. „Svako ko je mladji od chetrdeset pet godina mozhe da u pretklonu dodirne pod. Nismo svi toliko povlashc'eni da se mozhemo boriti u prvim redovima, ali bar mozhemo da odrzhavamo dobru kondiciju. Pomislite na nashe momke na malabarskom frontu! I na mornare u plovec'im tvrdjavama! Samo pomislite kako je tek njima. A sad pokushajte ponovo. Sad je vec' bolje, druzhe, tako je mnogo bolje,” dodade ona da obodri Vinstona kad ovaj, uz zhestok napor, uspe da dotakne prste na nogama ne savijajuc'i kolena, prvi put posle nekoliko godina.

4

S dubokim, nesvesnim uzdahom koji na pochetku radnog dana ni blizina telekrana nije sprechavala, Vinston privuche diktograf, oduva prashinu s mikrofona i stavi naochari. Zatim odmota i sastavi spajalicom chetiri dokumenta savijena u trubu koja su vec' bila ispala iz pneumatichne cevi na desnoj strani stola.

Na zidovima kancelarije bila su tri otvora. Desno od diktografa, mala pneumatichna cev za pismene poruke; levo, neshto shiri otvor za novine; a na zidu sa strane, sasvim nadohvat ruke, veliki chetvrtast prorez zashtic'en poklopcem od zhice. Taj je sluzhio za bacanje upotrebljenih papira. Slichnih proreza je u zgradi bilo na hiljade, ako ne i na desetine hiljada, ne samo u svakoj kancelariji nego, u kratkim razmacima, i u svakom hodniku. Zbog nechega su se u zhargonu zvali rupe za pamc'enje. Ko god bi imao u ruci dokument koji je trebalo unishtiti, ili video makar komadic' papira na zemlji, mahinaino bi podigao poklopac najblizhe rupe za pamc'enje i ubacio ga unutra, na shta bi ga zahvatila struja toplog vazduha i odnela do ogromnih pec'i, skrivenih negde uzabitnim delovima zgrade.

Vinston pregleda chetiri komada hartije koja je upravo odmotao. Svaki je sadrzhao poruku od svega jednog ili dva reda, u skrac'enom zhargonu — ne sasvim novogovorskom, ali uglavnom sastavljenom od novogovorskih rechi — koji se upotrebljavao u Ministarstvu za interne svrhe. Poruke su glasile:

tajms 17.3.84 lazhiran govor vb pogr odn afrika koriguj

tajms 19.12.83 prognoza troletke 4. kvartal 83 greshke kompariraj kurentni broj

tajms 14.2.84 miniob lazhiran chokolada koriguj

tajms 3.12.83 report dnevzap vb dvaputvishenedobar odn. nelica rediguj celosno prearhiviraj postodobreno

S blagim osec'anjem zadovoljstva, Vinston odlozhi chetvrtu poruku u stranu. Bio je to komplikovan i odgovoran posao koji je najbolje bilo ostaviti za kraj. Ostale tri stvari bile su rutinske, mada je druga znachila da c'e verovatno biti zamornog gacanja kroz cifre. Vinston pozva lokal „stari brojevi” na telekranu i zatrazhi odgovarajuc'e brojeve Tajmsa, koji vec' kroz nekoliko minuta izleteshe iz pneumatichne cevi. Poruke koje je bio primio ticale su se chlanaka ili vesti koje je iz ovog ili onog razloga trebalo izmeniti, ili, kako je glasio zvanichan izraz, korigovati. Na primer, u Tajmsu od sedamnaestog marta pisalo je da je Veliki Brat u govoru odrzhanom prethodnog dana prorokovao da c'e juzhnoindijski front ostati miran, ali da c'e u Severnoj Africi uskoro doc'i do evroazijske ofanzive. Medjutim, evroazijska vrhovna komanda je upravila ofanzivu na Juzhnu Indiju, a ostavila Severnu Afriku na miru. Stoga je bilo potrebno preraditi odgovarajuc'i pasus u govoru Velikog Brata tako da sadrzhi predskazanje onoga shto se zaista i dogodilo. Ili: Tajms od devetnaestog decembra bio je doneo zvanichna predvidjanja koja su se odnosila na proizvodnju raznih vrsta robe shiroke potroshnje tokom chetvrtog tromesechja 1983. godine, koje je istovremeno bilo i shesto tromesechje devete troletke. Danashnji broj je medjutim bio doneo podatke o stvarnoj proizvodnji, iz kojih se videlo da su predvidjanja za svaki artikal bila uveliko pogreshna. Vinstonov posao je bio da popravi prvobitne cifre, tako da odgovaraju vrlo jednostavnoj greshci koja se mogla popraviti za dvatri minuta. U februaru, dakle pre nepuna dva meseca, Ministarstvo obilja bilo je objavilo obec'anje (zvanichna formula je bila kategorichka obaveza) da se sledovanje chokolade u 1984. godini nec'e smanjivati. Vinston je, medjutim, znao da c'e se u stvari, vec' krajem tekuc'e nedelje, sledovanje smanjiti sa trideset grama na dvadeset. Bilo je potrebno samo zameniti prvobitno obec'anje upozorenjem da c'e u aprilu verovatno biti potrebno smanjiti sledovanje.

Kako je s kojom porukom bio gotov, Vinston je spajao diktografisane ispravke sa odgovarajuc'im brojem Tajmsa i ubacivao u pneumatichnu cev; Zatim je, pokretom skoro potpuno nesvesnim, guzhvao poruku i sve beleshke koje je usput napravio, i ubacivao ih u rupu za pamc'enje da ih proguta vatra.

Shta se deshavalo u nevidjenom lavirintu kuda su vodile pneumatichne cevi, nije znao podrobno; imao je samo opshtu predstavu. Chim bi se sve ispravke potrebne za ovaj ili onaj broj Tajmsa skupile, taj broj bi se preshtampao, prvobitni primerak unishtio, a popravljeni primerak unosio na njegovo mesto u arhivu. Tom postupku stalne izmene bile su podvrgnute ne samo novine nego i knjige, chasopisi, broshure, plakati, leci, filmovi, magnetofonske trake, karikature, fotografije i sve vrste knjizhevnosti i dokumentacije koja bi ma na koji nachin mogla imati politichkog ili ideoloshkog znachaja. Proshlost se azhurirala iz dana u dan, skoro iz minuta u minut. Na taj nachin se za sva predvidjanja Partije moglo dokumentima dokazati da su bila tachna; a nije se dopushtalo da ijedna vest, ijedna izrazhena misao u suprotnosti sa momentanim potrebama ostane na ma koji nachin zapisana. Sveukupna istorija beshe postala palimpsest sa koga se, upravo onoliko puta koliko je bilo potrebno, grebao stari tekst i upisivao novi. Ni u kom sluchaju ne bi bilo moguc'e posle takvog ispravljanja dokazati da je ishta bilo falsifikovano. Najvec'i odsek Odeljenja dokumentacije, daleko vec'i od onoga u kome je radio Vinston, sachinjavali su ljudi chija je duzhnost jednostavno bila da pronalaze i skupljaju sve primerke knjiga, novina i ostalih dokumena,ta koji su bili neispravljeni te ih je stoga trebalo unishtiti. Ovaj ili onaj broj Tajmsa koji je, zbog promena u politici ili pogreshnih predvidjanja Velikog Brata, bio i po desetinu puta preradjivan, stajao je onako preradjen, ali sa originalnim datumom, u arhivi, i nije postojao nijedan drugi njegov primerak koji bi ga mogao uterati u lazh. Knjige su se isto tako povlachile i u nekoliko navrata preradjivale, a zatim se ponovo izdavale a da se nichim nije priznavalo da su uchinjene ikakve izmene. Chak se ni u pisanim uputstvima koja je Vinston primao i bez izuzetka unishtavao chim bi bio gotov nije pominjalo niti nagoveshtavalo da treba pochiniti bilo kakav falsifikat; uvek se govorilo o greshkama, omashkama, shtamparskim greshkama ili pogreshno navedenim podacima koje je u interesu tachnosti trebalo popraviti.

U stvari, mislio je on ispravljajuc'i cifre Ministarstva obilja, tu i nije u pitanju falsifikat. Posredi je prosto unoshenje jedne besmislice umesto druge. Najvec'i deo materijala s kojim se radilo nije imao nikakve veze sa stvarnoshc'u, chak ni onakve veze kakva postoji u direktnoj lazhi. Statistichki podaci su i u prvobitnom i u doteranom obliku bili chista fantazija. Vrlo chesto je trebalo izmisliti ih sam. Na primer, Ministarstvo obilja je bilo predvidelo da c'e se u chetvrtom tromesechju 1983. proizvesti sto chetrdeset i pet miliona pari cipela. Poslednja vest je glasila da je stvarno proizvedeno shezdeset i dva miliona. Vinston medjutim unese u redigovanu verziju cifru od pedeset i sedam mili ona, da bi se kasnije mogla opravdati uobichajena tvrdnja da je norma premashena. No bilo kako bilo, cifra od shezdeset i dva miliona nije bila nishta blizha istini no cifra od pedeset i sedam, ili sto chetrdeset i pet miliona. Vrlo je verovatno bilo da nije proizveden nijedan par. Josh verovatnije da niko nije ni znao koliko je proizvedeno, a kamoli da mu je do toga stalo. Svako je znao samo to da su astronomske kolichine proizvedenih cipela za svako tromesechje postojale samo na papiru, a da je dobra polovina stanovnishtva Okeanije bosa. Tako je bilo i sa svim evidentiranim chinjenicama, bile one male ili velike. Sve je bledelo i prelazilo u svet senki u kome na kraju chovek nije mogao biti siguran ni shto se tiche datuma u godini.

Vinston baci pogled na drugu stranu hodnika. U boksu prekoputa marljivo je poslovao neki Tilotson, chovek malog rasta, precizno izvuchenih crta i jake brade od koje su mu obrijani obrazi izgledali crni. On je drzhao savijene novine na kolenu i neshto govorio u diktograf, ustima sasvim uz mikrofon, kao da zheli da mu rechi ostanu tajna izmedju njega i aparata. U jednom trenutku podizhe pogled i sa naochara mu se odbi neprijateljski sjaj u Vinstonovom pravcu.

Vinston je Tilotsona jedva i poznavao i nije imao pojma kojim se poslom ovaj bavi. Sluzhbenici Odeljenja dokumentacije nisu rado govorili o svom poslu. U dugoj sali bez prozora, sa dva reda boksova i beskonachnim shushtanjem papira i zvukom glasova koji mrmolje u diktograf, bilo je tuce ljudi koje Vinston chak ni po imenu nije znao, iako ih je svakog dana vidao kako zhure hodnicima gore-dole ili gestikuliraju tokom Dva minuta mrzhnje. Znao je da u boksu odmah do njegovog zhenica pepeljaste kose argatuje iz dana u dan trazhec'i u shtampi i izbacujuc'i iz nje imena ljudi koji su bili ispareni i za koje se stoga smatralo da nisu uopshte ni postojali. U tome je bilo neke logike, jer je i sam njen muzh bio isparen pre dve ili tri godine. A nekoliko boksova dalje, jedno blago, povucheno, sanjalachko stvorenje po imenu Emplfort, chovek veoma dlakavih ushiju i zachudjujuc'eg talenta za zhongliranje rimama i metrom proizvodilo je izopachene verzije — definitivne tekstove, kako se zvanichno govorilo — pesama koje su bile postale ideoloshki opasne no koje je ko zna zashto trebalo zadrzhati u antologijama. A ova sala sa svojih pedesetak sluzhbenika bila je samo jedna od podsekcija, c'elija tako rec'i, u preogromnosti Odeljenja dokumentacije. Ispred, iza, iznad i ispod nje bilo je drugih rojeva sluzhbenika koji su radili na nezamislivom mnoshtvu raznih poslova. Tu su bile ogromne shtamparije sa redaktorima, struchnjacima za tipografiju i bogato opremljenim laboratorijama za falsifikovanje fotografija. Tu je bila televizijska sekcij~ sa tehnicharima, producentima i ekipama glumaca posebno odabranim po talentu za imitiranje glasova. Tu su bile armije evidentichara chija je duzhnost bila da sastavljaju spiskove knjiga i chasopisa koje je trebalo povuc'i. Tu su bili ogromni trezori gde su se chuvali popravljeni dokumenti i skrivene pec'i gde su se spaljivali originalni primerci. Anegde, neznano gde, potpuno bezimeni, tu su bili i rukovodec'i mozgovi koji su koordinirali sve te poslove i stvarali politiku po kojoj je bilo potrebno da se ovaj deo proshlosti sachuva, ovaj falsifikuje, a onaj unishti.

Pa i samo Odeljenje dokumentacije je bilo samo jedan od ogranaka Ministarstva istine, chiji je glavni posao bio ne da rekonstruishe proshlost, nego da gradjane Okeanije snabdeva novinama, filmovima, udzhbenicima, telekranskim programima, dramama, romanima — svim moguc'im vrstama informacija, prosvete i zabave, od skulptura do parola, od lirskih pesama do bioloshkih traktata, i od dechjih chitanki do rechnika Novogovora. Ministarstvo se staralo ne samo za mnogostruke potrebe Partije nego je ponavljalo celu operaciju na nizhem nivou, za potrebe proletarijata. Postojao je chitav niz posebnih odeljaka koji se bavio stvaranjem knjizhevnosti, muzike, drame i svih vrsta zabave za proletere. Tu su se proizvodili bulevarski listovi koji su pisali gotovo iskljuchivo o sportu, zlochinima i astrologiji, senzacionalni petparachki romani, filmovi prepuni seksualnih izhivljavanja, i sentimentalni shlageri koje je od pochetka do kraja komponovao jedan posebni aparat slichan kaleidoskopu, nazvan versifikator. Postojala je chak i cela podsekcija — u Novogovoru nazvana Pornosekcija — koja je proizvodila najnizhu vrstu pornografije i slala je u zapechac'enim paketima; njene proizvode chlanovi Partije, sem onih koji su na njima radili, nisu smeli da vide.

Dok je Vinston radio, iz pneumatichne cevi behu ispale josh tri poruke; u pitanju su, medjutim, bili jednostavni poslovi, tako da je s njima bio gotov pre no shto je doshlo vreme za Dva minuta mrzhnje. Kad se Mrzhnja zavrshila, on se vrati u svoj boks, dohvati sa police rechnik Novogovora, odgurnu diktografu stranu, obrisa naochare i spremi se za najvazhniji posao koji je imao tog jutra.

Najvec'e zadovoljstvo u zhivotu Vinston je nalazio u svom poslu. Najvec'im delom je to bila zamorna rutina, no bilo je i zadataka tako teshkih i komplikovanih da se chovek u njima mogao izgubiti kao u dubinama kakvog matematichkog problema — delikatni falsifikati gde su jedini putokazi bili poznavanje principa englsoca i sposobnost da se oceni shta Partija zheli da se kazhe. U tome je Vinston bio dobar. Deshavalo se chak i da mu povere ispravljanje Tajmsovih uvodnika, koji su od pochetka do kraja bili pisani Novogovorom. On odmota poruku koju je ranije tog jutra bio odlozhio u stranu. Glasila je:

tajms 3.12.83 dnevzap vb dvaputvishenedobra odn nelica rediguj celosno prearhiviraj postodobreno

Na Starogovoru (ili standardnom engleskom), to bi otprilike znachilo:

Izveshtaj o dnevnoj zapovesti Velikog Brata iz Tajmsa od trec'eg decembra 1983. krajnje losh. U njemu se pominju nepostojec'a lica. Preraditi u celini i pre odlaganja u arhivu podneti pretpostavljenima na odobrenje.

Vinston prochita inkriminisani chlanak. Dnevna zapovest Velikog Brata sastojala se uglavnom od pohvala organizaciji zvanoj SPPT koja je posade plovec'ih tvrdjava snabdevala cigaretama i ostalim sitnim potrepshtinama. Neki drug Viders, ugledni chlan Uzhe partije, bio je posebno pohvaljen i odlikovan Ordenom drugog reda za izvanredne zasluge.

Tri meseca kasnije, SPPT je najednom bila raspushtena, a da se nije navelo zashto. Moglo se lako pretpostaviti da su Viders i njegovi saradnici pali u nemilost, no o toj aferi u shtampi i na telekranu nije bilo ni rechi. Tako shta je trebalo i ochekivati jer politichki krivci po pravilu nisu bili izvodjeni na sud pa chak ni javno raskrinkavani. Velike chistke koje su zahvatale hiljade ljudi, sa javnim sudjenjima izdajnicima i zlomisliteljima koji su skrusheno priznavali sve svoje zlochine i posle toga bivali osudjeni na smrt predstavljale su posebne spektakularne predstave, i nisu se priredjivale cheshc'e do jednom u dve-tri godine. Najcheshc'e se deshavalo to da ljudi koji su na neki nachin izazvali nezadovoljstvo Partije nestanu i da se za njih vishe i ne chuje. O tome shta im se deshavalo nije se mogla saznati ni najmanja sitnica. Poneki put chak nisu ni bili mrtvi. Vinstonje lichno poznavao tridesetak ljudi, ne rachunajuc'i roditelje, koji su kasnije, u ovo ili ono vreme, nestali.

Vinston se blago pochesha po nosu spajalicom za papir. U boksu prekoputa njegovog drug Tilotson je i dalje bio zaverenichki nagnut nad svoj diktograf. On za trenutak podizhe glavu: ponovo neprijateljski blesak naochara. Vinston se pitao da li drug Tilotson radi na istom zadatku na kome i on. Tako neshto bilo je savrsheno moguc'e. Zadatak tako delikatne prirode nikad se ne bi poverio jednom jedinom choveku; s druge strane, poveriti ga grupi ljudi znachilo bi otvoreno priznati falsifikat. Najverovatnije je celo tuce ljudi u tom trenutku obradjivalo isti chlanak, s tim shto je svako pravio svoju verziju. Kasnije c'e neki od rukovodilaca iz Uzhe partije odabrati ovu ili onu verziju, izredigovati je i pokrenuti komplikovani proces obavezno potrebnog ispravljanja tekstova vezanih za ovaj; kad to bude gotovo; odabrana lazh c'e uc'i u stalnu arhivu i postati istina.

Vinston nije znao zashto je Viders pao u nemilost. Mozhda zbog korupcije ili nesposobnosti. Mozhda se Veliki Brat jednostavno oslobadjao previshe popularnog potchinjenog. Mozhda je Viders ili neko blizak njemu bio osumnjichen za jeretichke sklonosti. Ili je, najverovatnije od svega, do svega toga doshlo zato shto su chistke i isparivanja bile nerazdvojni deo sistema. Jedini pouzdani trag se mogao nac'i u rechima odn nelica koje su znachile da je Viders vec' mrtav. Dodushe, to nije uvek moralo biti istina. Ponekad su ih pushtali i ostavljali na slobodi po celu godinu, pa i dve, pre nego shto bi nad njima izvrshili smrtnu kaznu. Ovde-onde bi se neko za koga se verovalo da je odavno mrtav pojavio kao utvara na nekom od javnih sudjenja gde bi okrivio stotine drugih pre nego shto bi nestao, ovaj put zauvek. Viders je, medjutim, vec' bio nelice. Ne postoji — nije uopshte ni postojao. Vinston zakljuchi da nec'e biti dovoljno jednostavno preokrenuti smisao govora Velikog Brata. Bic'e najbolje napisati novi govor, o nechemu potpuno nepovezanom sa prvobitnom temom.

Mogao je da sastavi jedan od uobichajenih napada na izdajnike i zlomislitelje, no tako shta bi bilo krajnje neoriginalno; s druge strane, izmisliti kakvu pobedu na frontu ili kakav blistav uspeh u prebacivanju norme devete troletke, znachilo bi isuvishe komplikovati posao oko sastavIjanja dokumentacije. Najbolja bi bila neka chista Izmlsljotina. U glavi mu najednom iskrsnu, kao unapred pripremljena, slika izvesnog druga Ogilvija, koji je nedavno herojski poginuo u ratu. Veliki Brat je ponekad posvec'ivao svoju dnevnu zapovest uspomeni na kakvog skromnog, obichnog chlana Partije, chiji bi zhivot i smrt iznosio kao primer za ugled. Dakle, za ovu priliku c'e slaviti uspomenu na druga Ogilvija. Uistinu, drug Ogilvi nije uopshte ni postojao, no nekoliko shtampanih redova i dve-tri lazhne fotografije c'e mu zachas udahnuti zhivot.

Vinston razmisli za trenutak, zatim privuche diktograf i poche diktirati uobichajenim stilom Velikog Brata, vojnichkim i cepidlachkim u isto vreme, koji je zbog posebnog manira govornikovog da postavlja pitanja i smesta na njih odgovara („Kakvu pouku, drugovi, mozhemo iz ovoga izvuc'i? Pouku — koja je u isto vreme i jedan od osnovnih principa englsoca — da...” itd. itd.) bilo Iako imitirati.

Kad mu je bilo tri godine, drug Ogilvi je odbijao sve igrachke sem dobosha, pushkomitraljeza i modela helikoptera. U shestoj godini — godinu dana pre roka, u njegovom sluchaju se izuzetno odstupilo od pravila — postao je chlan Shpijuna; u devetoj je vec' bio komandir odreda. U jedanaestoj je odao rodjenog strica Policiji misli. U sedamnaestoj je postao predsednik Okruzhnog komiteta Lige protiv seksa. U devetnaestoj je pronashao ruchnu bombu novog tipa koju je kasnije prihvatilo Ministarstvo mira i koja je na prvoj probi ubila trideset jednog evroazijskog zarobljenika odjednom. U dvadeset i trec'oj je poginuo na duzhnosti. Dok je leteo nad Indijskim okeanom nosec'i vazhne depeshe, napali su ga neprijateljski mlaznjaci; nemajuc'i izlaza, privezao je za sebe pushkomitraljez kao balast i iskochio iz helikoptera zajedno sa depeshama — shto je, po rechima Velikog Brata, predstavljalo smrt na kojoj se samo mozhe zavideti. Veliki Brat je josh dodao nekoliko primedbi o kreposti i doslednosti druga Ogilvija. Ogilvi je bio potpuni apstinent i nepushach, nije znao ni za kakvu rekreaciju sem svakodnevnih jednochasovnih vezhbi u gimnastichkoj sali i bio se zakleo na celibat, smatrajuc'i da su brak i porodica nespojivi sa nachinom zhivota aktiviste koji je dvadeset i chetiri chasa dnevno odan duzhnosti. Nije razgovarao ni o chemu sem o principima englsoca, niti imao drugog cilja do pobede nad evroazijskom armijom i hvatanja shpijuna, sabotera, zlomislitelja i izdajnika uopshte.

Vinston se premishljao da li da druga Ogilvija odlikuje Ordenom za izvanredne zasluge, drugog reda; najzad zakljuchi da ne bi trebalo, jer bi to povuklo za sobom unoshenje novih podataka u ostala dokumenta.

Zatim baci josh jedan pogled na suparnika u boksu prekoputa. Neshto mu je govorilo da Tilotson radi na istom zadatku na kome i on. Nije se moglo znati chiji c'e tekst biti prihvac'en, ali on je bio duboko siguran da c'e ovog puta to biti njegov. Uchini mu se chudno da chovek mozhe stvarati mrtvace, ali ne i zhive ljude. Drug Ogilvi, koji u sadashnjosti nikad nije postojao, sad je postojao u proshlosti; kad sam chin falsifikovanja bude zaboravljen, postojac'e isto onoliko autentichno, i po istim dokazima, kao i Karlo Veliki i Julije Cezar.

5

U menzi, niskoj i smeshtenoj duboko pod zemljom, red za ruchak se sporo pomicao napred. Prostorija je vec' bila prepuna sveta i zaglushne buke. Sa pec'i iza pulta shirila se para s mirisom chorbe, nakiselim i poneshto metalnim, koji ipak nije sasvim nadjachavao isparenja dzhina Pobeda. Na suprotnoj strani sobe nalazio se mali shank, u stvari samo rupa u zidu, gde se mogao dobiti dzhin po ceni od deset centi za veliki gutljaj.

„Taman onaj koga trazhim”, reche neko iza Vinstonovih ledja.

On se okrete. To je bio njegov prijatelj Sajm, koji je radio u istrazhivachkom odeljenju. „Prijatelj” mozhda i nije bila prava rech. Nisu postojali prijatelji, postojali su drugovi; no bilo je drugova s kojima je bilo prijatnije biti u drushtvu nego s drugima. Sajm je bio filolog, specijalista za Novogovor. Bio je chlan ogromne ekipe koja je radila na sastavljanju jedanaestog izdanja rechnika Novogovora. Niska rasta, nizhi od Vinstona, imao je crnu kosu i krupne izbuljene ochi, istovremeno tuzhne i podsmeshljive, koje kao da su ispitivale sagovornikovo lice.

„Hteo sam da te pitam imash li koji zhilet”, reche on.

„Nijedan!” reche Vinston uzhurbano i s nekim osec'anjem krivice. „Trazhio sam ih svuda. Vishe ih nema.”

Svi su trazhili zhilete. On je, u stvari, imao josh dva neupotrebljena koja je pazhljivo chuvao. Vec' mesecima je vladala glad za zhiletima. Uvek je postojao poneki potreban artikal koji se nije mogao nac'i u prodavnicama za chlanove Partije. Nekad su to bila dugmad, nekad vuna za krpljenje, nekad pertle; sada su to bili zhileti. Mogli su se nabaviti, pa i to teshko, jedino posle manje-vishe konspirativne potrage na „slobodnom” trzhishtu.

„Vec' shest nedelja se brijem istim zhiletom”, slaga on.

Red se pomeri za josh jedno mesto napred. Kad zastadoshe, on se okrete i ponovo sucheli sa Sajmom. Obojica uzeshe po jedan masni metaIni posluzhavnik sa gomile na ivici pulta.

„Jesi li ishao juche da gledash veshanje zarobljenika?” upita Sajm.

„Radio sam”, ravnodushno reche Vinston. „Bic'e u zhurnalu, verovatno.”

„To je vrlo slaba zamena”, reche Sajm.

Njegove podsmeshljive ochi proshpartashe Vinstonovim licem. Chinilo se da govore „Znam ja tebe. Chitam te. Vrlo dobro znam zashto nisi ishao da gledash kako ih veshaju.” Sajm je, na neki intelektualni nachin, bio otrovno ispravan. Omeo je da govori sa ogavnim sladostrasnim zadovoljstvom o napadima helikoptera na neprijateljska sela, o sudjenjima i priznanjima zlomislitelja, o izvrshenju smrtnih kazni u podrumima Ministarstva ljubavi. Razgovarati s njim uglavnom je znachilo odvrac'ati ga od tih tema i navoditi, ukoliko je moguc'e, na struchni razgovor o Novogovoru, za shtaje bio struchnjak i o chemu je govorio zanimljivo. Vinston okrete glavu malo u stranu da izbegne krupne crne ochi koje su ga ispitivale.

„Dobro je bilo”, zamishljeno reche Sajm. „Samo mislim da greshe shto im vezuju noge. Volim da ih gledam kako se dzhilitaju. A iznad svega, na kraju, kad isplaze jezik, onako modar — sasvim svetlo modar. Taj mi je detalj posebno privlachan.”

„Sledec'i!” povika servirka u beloj kecelji sa kutlachom u ruci.

Vinston i Sajm gurnushe svoje posluzhavnike prema pec'i. Servirka im tresnu na njih propisani ruchak — metalnu sherpicu ruzhichasto-sivkaste chorbe, komad hleba, kocku sira, sholju kafe Pobeda bez mleka, i tabletu saharina.

„Eno jednog stola, tamo pod telekranom”, reche Sajm. „Usput mozhemo da uzmemo po jedan dzhin.”

Dzhin dobishe u sholjama od fajansa bez drshke. Probishe se kroz pretrpanu prostoriju i istovarishe jelo s posluzhavnika na sto sa metalnom plochom, u chijem je jednom uglu neko ostavio baricu chorbe, prljave technosti sa izgledom bljuvotine. Vinston podizhe svoju sholju dzhina, zastade za trenutak da napregne zhivce, i sruchi u grlo technost uljastog ukusa. Kad je iscedio suze iz ochiju, najednom otkri da je gladan. Poche gutati kashiku za kashikom chorbe u kojoj je sem gustisha bilo i kockica neke ruzhichaste sundjeraste mase — verovatno kakvog preparata mesa. Ni jedan ni drugi ne progovorishe dok nisu ispraznili svoje sherpice. Za stolom levo od Vinstona neko je govorio uzhurbano i bez prekida, oshtrim brbljavim tonom nalik na pachje gakanje koji je probijao opshtu vrevu u prostoriji.

„Kako napreduje rechnik?” upita Vinston podizhuc'i glas da nadjacha buku.

„Sporo”, reche Sajm. „Ja radim na pridevima. Neopisivo privlachan posao.”

Chim se pomenuo Novogovor, lice mu je zasijalo. On odgurnu svoju sherpicu u stranu, podizhe jednom tankom rukom komad hleba a drugom kocku sira i nazhe se preko stola da ne bi morao vikati.

„Jedanaesto izdanje je definitivno”, reche on. „Sada dajemo jeziku konachni oblik — oblik koji c'e imati kad vishe niko ne bude govorio drugachije. Kad budemo gotovi, ljudi kao shto si ti morac'e da ga uche iz pochetka. Verovatno mislish da nam je najvec'i posao pronalaziti nove rechi. Ali ni govora o tome! Mi unishtavamo rechi — na desetine, na stotine svakog dana. Svodimo jezik na sam kostur. U jedanaestom izdanju nema nijedne rechi koja c'e zastareti pre 2050 godine.”

On halapljivo zagrize svoj komad hleba, proguta nekoliko zalogaja, zatim nastavi, sa strashc'u cepidlake. Mrshavo i tamno lice mu beshe ozhivelo, a ochi izgubile svoju podsmeshljivost i dobile skoro sanjalachki izgled.

„Divna stvar, to unishtavanje rechi. Razume se, najvishe se izbacuju glagoli i pridevi, ali ima na stotine imenica kojih se isto tako mozhemo osloboditi. I to ne samo sinonima, nego i antonima. Najzad, s kojim pravom da postoji rech koja nije nishta drugo do suprotnost nekoj drugoj? Svaka rech u sebi sadrzhi i svoju suprotnost. Uzmi na primer rech ‚dobar’. Ako takva rech postoji, chemu onda rech ‚losh’? ‚Nedobar’ bi vredela isto toliko — chak i vishe, jer predstavlja potpunu suprotnost, za razliku od rechi ‚losh’. Ili, ako hoc'esh jachu verziju rechi ‚dobar’, chemu ceo taj niz nepotrebnih i nepreciznih rechi kao shto su ‚odlichan’ ili ‚izvrstan’ i sve ostale? To se sve mozhe iskazati rechju, ‚vishedobar’; ili ‚dvaputvishedobar’, ako hoc'esh neshto josh jache. Razume se, te rechi su vec' u upotrebi, ali u konachnoj verziji Novogovora nec'e se upotrebiti nijedna od onih drugih. Nakraju c'e celu pojmovnu oblast dobra i zla obuhvatiti samo shest rechi — u stvari samo jedna. Zar ne vidish koliko lepote ima u tome? Razume se, prvobitnu ideju je dao Veliki Brat”, dodade on posle jednog trenutka.

Na pomen Velikog Brata, Vinstonu prelete preko lica izraz mlake revnosti. Sajm i pored toga otkri nedostatak odushevljenja kod svog sagovornika.

„Ti josh uvek ne shvatash dovoljno pravu vrednost Novogovora”, reche on gotovo tuzhno. „Chak i kad pishesh novogovorski mislish na Starogovoru. Ja sam chitao neke od onih chlanaka koje povremeno objavljujesh u Tajmsu. Nisu loshi; samo vidi se da su to u stvari prevodi. U dubini dushe ti se i dalje drzhish Starogovora i sve one njegove nepreciznosti, svih onih beskorisnih nijansi u znachenju. Ti ne shvatash kakva lepota lezhi u unishtavanju, rechi. Znash li da je Novogovor jedini jezik na svetu chiji se rechnik svake godine smanjuje?”

Vinston to, razume se, nije znao. On se osmehnu, nadajuc'i se da mu osmeh deluje kao saglasnost; nije se usudjivao da progovori. Sajm odgrize josh jedan komad mrkog hleba, za trenutak pozhvaka, pa nastavi:

„Zar ne shvatash da je cilj Novogovora upravo u tome da smanji opseg mishljenja? Na kraju c'emo uspeti to da zlomisao postane doslovno nemoguc'a, jer nec'e biti rechi kojima bi se mogla izraziti. Svaki pojam koji i dalje bude potreban moc'i c'e da se izrazi samo jednom rechju chije c'e znachenje biti oshtro omedjeno a sva ostala znachenja izbrisana i zaboravljena. Vec' sad, u jedanaestom izdanju, nismo daleko od toga. No taj c'e proces trajati josh dugo posle nashe smrti. Svake godine sve manje rechi, sve manji obim svesti. Razume se, ni sad nema razloga — ni opravdanja — za zlomisao. Sve je to samo pitanje samodiscipline, kontrole nad stvarnoshc'u. Ali na kraju nec'e biti potrebe ni za tim. Kad jezik bude usavrshen, Revolucija c'e biti gotova. Novogovor je englsoc, a englsoc je Novogovor”, dodade on s nekim mistichnim zadovoljstvom. „Je li ti kad palo na pamet da do 2050. godine, ako ne i pre, nec'e vishe postojati niko ko bi mogao razumeti ovakav razgovor kakav mi vodimo?”

„Sem...” sumnjichavo poche Vinston, pa zastade. Bilo mu je na vrh jezika da kazhe „Sem prola”, ali se zaustavio; nije bio sasvim siguran da li bi takva primedba bila ideoloshki potpuno na mestu. Medjutim, Sajm beshe pogodio shta je on hteo rec'i.

„Proli nisu ljudi”, bezbrizhno reche on. „Do 2050. godine — a verovatno i ranije — Starogovor c'e se potpuno izgubiti. Cela knjizhevnost proshlosti bic'e unishtena. Choser, Shekspir, Milton, Bajron — svi c'e oni postojati samo u novogovorskoj verziji; ne samo izmenjeni, nego okrenuti u svoju suprotnost. Chak c'e se i knjizhevnost Partije izmeniti. Chak i parole. Kako da se odrzhi parola kao shto je ‚sloboda je ropstvo’ kad nec'e postojati chak ni pojam slobode? Cela klima mishljenja c'e biti drugachija. Mishljenja, u danashnjem smislu te rechi, u stvari nec'e ni biti. Biti ideoloshki ispravan znachi ne misliti — nemati potrebe da se misli. Biti ideoloshki ispravan znachi biti nesvestan.”

Jednog dana, pomisli Vinston s iznenadnim dubokim ubedjenjem, jednog dana Sajm c'e biti isparen. Previshe je inteligentan. Vidi suvishe jasno i govori suvishe otvoreno. Partija takve ne voli. Jednog dana c'e nestati. To mu se vidi na licu.

Vinston beshe dovrshio svoj hleb i sir. Okrete se malo postrance na stolici da popije sholju kafe. Za stolom levo onaj chovek metalnog glasa i dalje je nemilice prichao. Slushala ga je neka devojka, mozhda njegova sekretarica, koja je sedela ledja okrenutih Vinstonu i, po svemu sudec'i, revnosno se slagala sa svim shto je govorio. Vinston bi s vremena na vreme uhvatio kakvu primedbu kao „Potpuno ste u pravu, potpuno se slazhem s vama”, izgovorenu mladalachkim i prilichno c'urkastim zhenskim glasom. No onaj drugi glas nije zastajao ni za trenutak, chak ni kad bi devojka progovorila. Vinston je njegovog vlasnika poznavao iz videnja, mada mu nije bilo poznato nishta vishe do to da on ima neku vazhnu funkciju u Odeljenju proze. To je bio chovek tridesetih godina, mishic'avog grla i velikih, pokretljivih usta. Glava mu je bila malo zabachena, te mu se u naochare, zbog ugla pod kojim je sedeo, uhvati svetlo i Vinston vide dva prazna kruga umesto ochiju. Bilo je necheg uzhasavajuc'eg u tome shto je u bujici zvuka koja mu je isticala iz usta bilo skoro nemoguc'e razabrati jednu jedinu rech. Vinston samo jednom uhvati frazu — „potpuna i konachna likvidacija goldshtajnizma” — izbachenu munjevitom brzinom, i to tako da se imao utisak da je to jedna rech, kao deo shtamparskog sloga izliven ujedno. Ostalo je bilo prosto buka, gakanje. Pa ipak, mada se u stvari nije moglo chuti shta taj chovek govori, nije moglo biti nikakve sumnje o prirodi njegovog monologa. To je mogao biti napad na Goldshtajna, zahtev za oshtrijim merama protiv zlomislitelja i sabotera, erupcija gneva povodom zlochina evroazijske vojske, pohvala Velikom Bratu ili herojima na malabarskom frontu — svejedno, razlike nije bilo. Ma o chemu taj chovek govorio, bilo je jasno da je svaka rech chista ideologija, chist englsoc. Dok je posmatrao bezoko lice sa vilicom koja se brzo pokretala gore-dole, Vinstonu dodje chudno osec'anje da to nije pravo ljudsko bic'e nego neka lutka. Taj chovek nije govorio iz mozga, nego iz grkljana. Ono shto mu je izlazilo iz usta sastojalo se od rechi, no to nije bio pravi govor: to su bili samo zvuci proizvedeni u nesvesnom stanju, kao pachje gakanje.

Sajm se beshe uc'utao za trenutak i drshkom kashike izvlachio linije po barici chorbe. Glas sa drugog stola je uzhurbano gakao, lako chujan uprkos sveopshte buke.

„U Novogovoru postoji jedna rech,” reche Sajm. „Ne znam da li je znash: patkogovoriti, gakati kao patka. To je jedna od onih interesantnih rechi koje imaju dva suprotna znachenja. Primenjena na protivnika, ona predstavlja uvredu; primenjena na istomishljenika, pohvalu.”

Sajm c'e bez daljnjega biti isparen, ponovo pomisli Vinston. Ta ga misao malo rastuzhi, iako je znao da ga Sajm nipodashtava i pomalo prezire, i da je savrsheno sposoban da ga prokazhe kao zlomislitelja ako nadje i najmanji razlog. Sa Sajmom neka nijansa, neshto neuhvatljivo, nije bilo u redu. Neshto mu je nedostajalo: diskretnost, povuchenost, izvesna spasonosna doza gluposti. Za njega se ne bi moglo rec'i da je ideoloshki neispravan. Verovao je u principe englsoca, obozhavao Velikog Brata, uzhivao u pobedama, mrzeo jeretike, i to ne samo iskreno, nego i sa nekim nesustalim zharom, izuzetno dobrom obaveshtenoshc'u kojoj obichni chlanovi Partije nisu bili ni blizu. A ipak je nad njim uvek bila neka senka zlog glasa. On je govorio stvari koje je bolje prec'utati, bio previshe nachitan, chesto odlazio u kafanu Pod kestenom, sastajalishte slikara i muzichara. Nije postojao nikakav zakon, chak ni nepisan, protiv odlazhenja u kafanu Pod kestenom, no ona je ipak nekako bila na zlu glasu. Bivshi, sada diskreditovani partijski rukovodioci su se okupljali u toj kafani pre nego shto ih je zahvatila definitivna chistka. Govorilo se da je tamo nekad, pre godina i decenija, bio vidan i sam Goldshtajn. Sajmovu sudbinu nije bilo teshko predvideti. A ipak je bila neoboriva chinjenica da bi Sajm ako bi ma i za tri sekunde uspeo da shvati prirodu Vinstonovih tajnih mishljenja, ovoga smesta prokazao Policiji misli. To bi uostalom, uradio svako — ali Sajm pre nego ostali. Nadobudost nije bila dovoljna. Biti ideoloshki ispravan znachi biti nesvestan. Sajm podizhe pogled. „Evo Parsonsa”, reche on.

Neshto u tonu njegovog glasa kao da je izmedju ove dve rechi ubacilo „one budale”. Parsons, Vinstonov sused u stambenoj zgradi Pobeda, odista im se priblizhavao, probijajuc'i se kroz gomilu — zdepast, plavokos chovek zhabljeg lica. U trideset petoj godini, on je vec' imao naslage sala na vratu i u pasu, ali pokreti su mu ipak bili odsechni i dechachki. Cela njegova pojava odavala je utisak okrupnjalog dechaka, i to u tolikoj meri da ga je, iako je nosio propisni kombinezon, bilo skoro nemoguc'e ne zamishljati odevenog u kratke plave pantalone, sivu koshulju i crvenu maramu Shpijuna. Dozivajuc'i njegovu sliku u sec'anje, chovek bi neminovno video bucmaste obraze i rukave zavrnute sa punachkih dolaktica. A Parsons je odista uvek oblachio kratke pantalone kad god bi mu kolektivni izlet ili kakva druga fizichka aktivnost dali za to makar i malo razloga. Pozdravivshi ih obojicu jednim raspolozhenim „Zdravo, zdravo!”, on sede za njihov sto, shirec'i oko sebe jak miris znoja. Rumeno lice mu je bilo prekriveno kapljicama. Uopshte, njegova sposobnost da se znoji bila je izvanredno velika. U kolektivnom centru za rekreaciju uvek se moglo pogoditi, po vlazhnosti drshke na reketu, da je on igrao ping-pong. Sajm beshe izvadio iz dzhepa traku papira na kojoj je bila duga kolona rechi i zadubio se u nju drzhec'i hemijsku olovku u ruci.

„Vidi ga kako radi i za vreme prekida”, reche Parsons, podgurkujuc'i Vinstona. „Vredan momak, a? Shta ti je to, bac'o? Sigurno neshto teshko za moj mozak. Smite bac'o, rec'i c'u ti zashto te ganjam. Zaboravio si onaj prilog.”

„Za shta?” upita Vinston, automatski se mashajuc'i novca. Oko chetvrtine plate uvek je odlazilo na dobrovoljne priloge, kojih je bilo tako mnogo da se nisu mogli svi ni popamtiti.

„Za Nedelju mrzhnje. Znash, onaj fond iz kuc'nih priloga. Ja sam blagajnik za nash blok. Znash kako smo svi zapeli — chuda c'emo uchiniti. I mogu ti rec'i da nec'e biti moja krivica ako nasha Pobeda ne istakne najvishe zastava od cele ulice. Obec'ao si mi dva dolara.”

Vinston pronade i predade dve izguzhvane, prljave novchanice, koje Parsons upisa u notes urednim rukopisom nepismenih.

„Josh neshto, bac'o”, reche on. „Chujem da te je juche onaj moj mangup gadao iz prac'ke. Dobro sam mu ochitao. Rekao sam mu da c'u mu je uzeti ako mu se josh jedanput desi.”

„Verovatno mu je bilo krivo shto nije mogao da gleda veshanje”, reche Vinston.

„E pa, znash kako je, vidi se dobro vaspitanje. Nemirni k'o chigre, oboje, ali ne da su pametni! Ni na shta i ne misle sem na Shpijune; i na rat, naravno. Znash shta je ona moja devojchica uradila u subotu kad joj je odred bio na marshu, dole u Berkemstedu? Uhvatila josh dve curice, pobegla s marsha i celo popodne pratila nekog nepoznatog choveka. Pratile su ga dva sata, kroz celu shumu, a kad su doshle u Ejmershem predale ga patroli.”

„A zashto su to uradile?” upita Vinston, ne shvatajuc'i sasvim. Parsons pobednichki nastavi:

„Moja curica je bila sigurna da je neprijateljski agent — ubachen padobranom, na primer. Ali gledaj, bac'o, shta je najvazhnije. Shta mislish, zashto joj je uopshte palo na pamet da ga prati? Videla ga je da nosi neke chudne cipele — kazhe, nikad nije videla takve. Znachi, sigurno stranac. Pametna mala, a? A svega joj sedam godina.”

„Shta se desilo s onim chovekom?” upita Vinston.

„E to ne znam, naravno. Samo ne bi me nishta zachudilo da su ga...” Parsons uchini pokret kao da nishani, i coknu jezikom podrazhavajuc'i pucanj.

„Dobro je”, zamishljeno reche Sajm, ne dizhuc'i glave sa svoje trake papira.

„Razume se, ne smemo reskirati”, disciplinovano se slozhi Vinston.

„Znash kako je, u ratu smo”, reche Parsons.

Kao u potvrdu ovoga, sa telekrana nad njihovim stolom se razlezhe trubni signal. Medjutim, ovog puta u pitanju nije bilo obaveshtenje o pobedi na frontu, nego samo saopshtenje Ministarstva obilja.

„Drugovi!” povika energichan mladalachki glas. „Pazhnja, drugovi! Imamo velichanstvene vesti za vas. Primljeni podaci o proizvodnji svih vrsta robe shiroke potroshnje pokazuju da je zhivotni standard porastao za nishta manje nego dvadeset odsto u odnosu na proshlu godinu. Danas je u celoj Okeaniji doshlo do neobuzdanih spontanih manifestacija; radnici su izishli iz svojih fabrika i kancelarija i marshirali ulicama, mashuc'i zastavicama i klichuc'i Velikom Bratu u znak zahvalnosti za bolji, srec'niji zhivot kojim nasje obdarilo njegovo mudro rukovodstvo. Evo sada nekoliko brojchanih podataka o porastu proizvodnje. U prehrambenoj industriji...”

Fraza „bolji, srec'niji zhivot” ponovi se nekoliko puta. Ona je od nedavno bila postala veoma omiljena u Ministarstvu obilja. Pretvorivshi se u uvo josh na prvi trubni znak, Parsons je sedeo i slushao s nekom izbechenom pobozhnoshc'u, nekom uzvishenom dosadom. On nije bio sposoban da prati podatke, no znao je da su oni, na ovaj ili onaj nachin, uzrok zadovoljstva. Bio je izvadio ogromnu, prIjavu lulu koja je vec' bila dopola puna nagorelog duvana. Poshto je sledovanje duvana bilo sto grama nedeljno, retko je bilo moguc'e napuniti lulu do vrha. Vinston je pushio Pobedu, koju je pazhljivo drzhao vodoravno. Novo sledovanje se izdavalo tek sutradan, a ostale su mu bile samo chetiri cigarete. Za trenutak beshe iskljuchio udaljenije zvuke i slushao shta se tochilo iz telekrana. Ispadalo je da su chak bile organizovane manifestacije u znak zahvalnosti Velikom Bratu zato shto je sledovanje chokolade povec'ano na dvadeset grama nedeljno. A koliko juche, razmishljao je, bilo je objavljeno da c'e se sledovanje chokolade smanjiti na dvadeset grama nedeljno. Da li je moguc'e da svi ovi ljudi mirno gutaju takvu lazh, posle svega dvadeset chetiri sata? Da, gutaju je. Parsons ju je progutao bez teshkoc'a, sa zhivotinjskom gluposhc'u. Bezoki stvor sa susednog stola progutao ju je fanatichki, strastveno, s razbuktalom zheljom da pronadje, prokazhe i ispari svakog ko bi samo nagovestio da je proshle nedelje sledovanje iznosilo trideset grama. Chak i Sajm — na neki komplikovaniji nachin, uz upotrebu dvomisli, chak ju je i Sajm progutao. Je li onda on jedini koji to pamti?

Basnoslovni statistichki podaci i dalje su lili iz telekra. na. U poredjenju sa proshlom godinom, bilo je vishe hrane, vishe odec'e, vishe kuc'a, vishe nameshtaja, vishe lonaca, vishe goriva, vishe brodova, vishe helikoptera, vishe knjiga, vishe dece — vishe svega sem bolesti, zlochina i ludila. Godinu za godinom, minut za minutom, sve i svashta se pelo vrtoglavom brzinom. Kao i Sajm malopre, Vinston beshe uzeo kashiku i umakao je u anemichni gustish razliven po stolu, izvlachec'i share iz duguljaste barice. Razmishljao je sa gadjenjem o fizichkoj sadrzhini zhivota. Je li uvek bilo ovako? Je li hrana uvek imala ovakav ukus? On se osvrte po menzi. Prostorija niske tavanice, pretrpana, zidova uprljanih od dodira bezbrojnih ljudskih tela; olupani metaIni stolovi i stolice, tako zbijeni da su se ljudi doticali laktovima; iskrivljene kashike, ulubljeni posluzhavnici, grube debele sholje; sve povrshine masne, sve pukotine pune prljavshtine; i svuda kiselkast miris losheg dzhina, loshe kafe, metalastog chorbuljaka i prljave odec'e. U zhelucu i u kozhi vechito neki protest, neko osec'anje da je choveku prevarom uskrac'eno neshto na shta ima pravo. Dodushe, niko se nije ni sec'ao vremena u kome se zhivot osetnije razlikovao od danashnjeg. Ni u jedno doba kojeg se sa kakvom-takvom sigurnoshc'u sec'ao, nije nikad bilo dovoljrio hrane, nikad charapa i rublja koji nisu bili puni rupa, nameshtaj je uvek bio olupan i rasklimatan, sobe hladne, podzemna zheleznica prepuna, kuc'e maltene raspadnute, hleb mrke boje, chaj retkost, kafa odvratnog ukusa, cigarete malo — i nichega dosta i jeftinog sem sintetichkog dzhina. I mada, razume se, sve ide nagore sa starenjem tela, nije li ipak znak da nije prirodan red stvari kad se choveku gadilo od neudobnosti, prljavshtine i nemashtine, od beskrajnih zima, charapa lepljivih od nepranja, liftova koji nikad ne rade, hladne vode, oshtrog sapuna, cigareta koje se raspadaju, hrane chudnog i ogavnog ukusa? Zashto bi chovek sve to smatrao nepodnoshljivim sem ako ga nije drzhalo neko iskonsko sec'anje da je jednom bilo drugachije?

On se ponovo osvrte po menzi. Gotovo svi u njoj bili su ruzhni, i to ne samo zato shto su nosili jednoobrazne plave kombinezone. Na suprotnoj strani menze sedeo je sam za stolom neki sitan, chudno insektolik chovek i pio kafu, a iz ochiju su mu vrcali sumnjichavi pogledi na sve strane. Kako je lako, pomisli Vinston, verovati, ako chovek ne gleda oko sebe, da fizichki tip koji Partija smatra idealom — visoki mishic'avi mladic'i, devojke krupnih grudi, svi plavokosi, vitalni, pocrneli, bezbrizhni — zaista postoji. U stvari, koliko je on mogao da oceni, vec'ina stanovnishtva Piste jedan sastojala se od ljudi niska rasta, crnomanjastih i nerazvijenih. Chudno je bilo kako je taj insektoliki tip ljudi bio rasprostranjen po ministarstvima: mali, zdepasti ljudi koji se vrlo brzo ugoje, kratkonogi, brzih, nervoznih pokreta i ugojenih bezizraznih lica s vrlo sitnim ochima. Takav tip je najbolje cvetao pod upravom Partije.

Saopshtenje Ministarstva obilja se zavrshi josh jednim trubnim znakom i ustupi mesto bleh-muzici. Parsons, kome bombardovanje ciframa beshe ulilo neshto mlitavog odushevljenja, izvadi lulu iz usta.

„Dakle, Ministarstvo obilja se ove godine stvarno pokazalo kako treba”, reche, znalachki klimajuc'i glavom. „Uzgred da te pitam, bac'o, nemash li kojim sluchajem da mi pozajmish neki zhilet?”

„Nijedan”, reche Vinston. „Vec' shest nedelja se brijem jednim istim.”

„Pa sad, shta da se radi — hteo sam da te pitam za svaki sluchaj.”

„Izvini”, reche Vinston.

Pachji glas sa susednog stola, privremeno uc'utkan tokom saopshtenja, beshe ponovo pocheo, buchno kao i uvek. Vinston se zbog necheg zateche kako misli o gospodji Parsons onako rashchupanoj i sa prashinom u borama na licu. Za dve godine ona njena deca c'e je vec' prokazati Policiji misli. Gospodju Parsons c'e ispariti. Sajma c'e ispariti. Vinstona c'e ispariti. O'Brajena c'e ispariti. Parsonsa, medjutim, nec'e ispariti. Bezokog stvora s pachjim glasom takodje nec'e ispariti. One male ljude nalik na bubashvabe — ni njih nec'e ispariti. A onu devojku crne kose, onu iz odeljenja za prozu — ni nju nec'e nikad ispariti. Chinilo mu se da instinktivno raspoznaje ko c'e prezhiveti, a ko nestati; mada nije bilo lako odrediti shta je upravo to zbog chega c'e ovi prvi ostati u zhivotu.

U tom trenutku ga zhestok trzaj izvuche iz mashtarija. Devojka sa susednog stola beshe se upola okrenula, i posmatrala ga je. To je bila ona crnokosa. Posmatrala ga je postrance, ali sa chudnom usredsredjenoshc'u. U trenutku kad im se pogledi sretoshe, ona okrete glavu.

Vinstonu izbi znoj po kichmi. Zapara ga jezovita kandzha straha, i nestade skoro u istom trenutku, no za njom ostade neka uporna nelagodnost. Zashto ga posmatra? Zashto ga stalno prati? Na svoju zhalost, nije se mogao setiti da li je vec' bila za tim stolom kad je on doshao ili je naishla kasnije. No u svakom sluchaju ona je juche, za vreme Dva minuta mrzhnje, sela odmah iza njega iako za to nije bilo nikakve vidljive potrebe, Najpre c'e biti da je htela da ga prislushkuje i proveri da li viche dovoljno glasno.

Zatim mu se vrati ranija misao: da ona verovatno nije iz Policije misli; no upravo su shpijuni-amateri bili najopasniji od svih. Nije znao koliko ga je posmatrala; mozhda i celih pet minuta; mozhda mu lice i nije bilo sasvim pod kontrolom. Bilo je strashno opasno dopustiti mislima da odlutaju kad se chovek nalazio na bilo kom javnom mestu ili na dohvatu telekrana. Mogla je izdati najmanja sitnica. Neki tik, ili nesvestan izraz zebnje, ili mrmljanje sebi u bradu — bilo shta shto navodi na pomisao da u choveku ima necheg nenormalnog, da on u sebi neshto krije. U svakom sluchaju, imati nepodesan izraz na licu (izraz neverice, na primer, u trenutku kad se na telekranu objavljuje kakva pobeda) bilo je samo po sebi kazhnjivo. Za tako neshto je chak postojala i rech u Novogovoru. Zloizraz.

Devojka mu beshe ponovo okrenula ledja. Mozhda ga zaista i ne prati; mozhda je pukim sluchajem dva dana uzastopce sela do njega. Cigareta mu se beshe ugasila; on je pazhljivo polozhi na ivicu stola. Dopushic'e je posle rada, ako uspe da sachuva duvan u njoj. Devojka za susednim stolom je vrlo verovatno shpijun u Policiji misli, i on c'e se vrlo verovatno u roku od tri dana nac'i u podrumima Ministarstva ljubavi, ali polovina cigarete je polovina cigarete, i treba je sachuvati. Sajm beshe smotao svoju traku papira i gurnuo je u dzhep. Parsons se beshe ponovo rasprichao.

„Bac'o, jesam li prichao ja tebi”, reche on, smeshkajuc'i se i grickajuc'i kamish svoje lule, „kako su ona moja dva derishteta potpalila suknju onoj matoroj piljarki na pijaci kad su je videli kako uvija kobasice u plakat sa slikom V.B.? Dobila je gadne opekotine. Mangupchic'i, a? Ali ne da imaju klikere! Vidish kako ih u Shpijunima obuchavaju. Prvoklasno! Chak bolje nego u moje vreme. Znash shta su im sad najnovije dali? Trube za uvo, kad prislushkuju kroz kljuchaonice! Moja curica preksinoc' donela jednu i isprobala na vratima dnevne sobe; kazhe, chuje dvaput bolje nego golim uvetom. Jasno, to je samo igrachka, nemoj da zaboravish; ali upuc'uje na pravi put, a?”

Tog trenutka iz telekrana se chu prodoran zvizhduk pishtaljke, signal za povratak na posao. Sva trojica skochishe na noge da se umeshaju u guzhvu oko liftova, i iz Vinstonove cigarete ispade preostali duvan.

6

Vinston je upisivao u svoj dnevnik:

To se desilo pre tri godine, u jednoj uzanoj sporednoj ulici blizu jedne od velikih zheleznichkih stanica. Ona je stajala pored neke kapije, ispod ulichne sijalice koja je jedva svetlela. Imala je mladalachko lice, veoma nashminkano. Privukla me je upravo ta shminka, njena belina kao u maske, sa jarko crvenim usnama. Chlanice Partije nikad se ne shminkaju. Na ulici nije bilo nikoga; nije bilo ni telekrana. Zatrazhila je dva dolara. Proshao...

Za trenutak se oseti nemoc'nim da nastavi. Zatvori ochi i pritisnu kapke prstima, da iscedi iz njih viziju koja mu se uporno vrac'ala. Beshe ga obuzela gotovo neodoljiva zhelja da na sav glas izvikuje skaredne rechi. Ili da udara glavom o zid, da preturi sto i zavitla mastionicu kroz prozor — da uchini bilo shta zhestoko, glasno ili bolno shto bi moglo zaseniti uspomenu koja ga je kinjila.

Najgori neprijatelj chovekov, razmishljao je on, jeste upravo njegov nervni sistem. Svakog trenutka postoji opasnost da se unutrashnja napetost pretvori u neki vidljiv simptom. On se seti choveka s kojim se pre nekoliko nedelja mimoishao na ulici: choveka sasvim svakodnevnog izgleda, chlana Partije, od svojih trideset pet — chetrdeset godina, visokog i mrshavog, sa torbom u ruci. Razdvajalo ih je svega nekoliko metara kad se levi obraz tog choveka iznenada iskrivio od nekog grcha. U samom trenutku kad su se mimoishli, grch se ponovio: trenutan trzaj, brz kao blenda na fotografskom aparatu, ali ochigledno prirodjen. Vinston se seti da je u tom trenutku pomislio: ovaj ga je siromashak ugasio. No najstrashnije je bilo to shto je grch, po svemu sudec'i, bio nesvestan. Najpogibeljnija opasnost je bila buncanje, ali on nije video nachina da se chovek od nje sachuva.

Udahnu i nastavi da pishe:

Proshao sam s njom kroz kapiju, preko zadnjeg dvorishta, i ushao u kuhinju u podrumu. Uza zid je stajao krevet, a na stolu lampa koja je bila u prilichnoj meri zasenchena. Ona...

Zubi su mu trnuli. Dodje mu da pljune. Mislio je istovremeno o zheni iz podruma i svojoj zheni Ketrin. Bio je ozhenjen — ili tachnije, zhenjen; verovatno je josh uvek bio ozhenjen, poshto mu je zhena, koliko je mogao znati, bila josh zhiva. Uchini mu se da ponovo udishe onaj topli zagushljivi vonj kuhinje u podrumu, vonj sastavljen od bubashvaba, prljave odec'e i ogavnog jeftinog parfema, no ipak zavodljiv jer nijedna chlanica Partije nije upotrebljavala parfem, niti se mogla zamisliti da to radi. Parfem su upotrebljavale samo prolovke. U glavi mu je miris parfema bio neraskidivo povezan sa bludom.

Odlazak toj zheni bio mu je prvi greh za oko dve godine. Razume se, odlazhenje prostitutkama je bilo zabranjeno, no to je bila jedna od onih zabrana koju je chovek mogao ponekad, skupivshi hrabrost, da prekrshi. Bilo je opasno, ali ne toliko da se za to gubila glava. Biti uhvac'en sa prostitutkom moglo je znachiti pet godina u logoru za prinudni rad; ako nije bilo nijednog drugog prekrshaja, to je bilo sve. A doc'i do prostitutke bilo je lako; jedino je trebalo paziti da se ne bude uhvac'en na delu. Siromashnije chetvrti vrvele su od zhena spremnih da se prodaju. Neke su se chak mogle kupiti i za bocu dzhina, pic'a koje je za prole bilo zabranjeno. Partija je prec'utno bila chak i sklona da podstiche prostituciju, kao odushak nagonima koji se nisu mogli sasvim ugushiti. Sama raspusnost nije se uzimala za zlo, sve dok je bila skrivena i lishena radosti, i sve dok su u pitanju bile samo zhene iz najnizhe, prezrene klase. Neoprostivi zlochin bio je promiskuitet izmedju samih chlanova Partije. Medjutim — iako je to bio jedan od zlochina koje su optuzheni u velikim chistkama bez izuzetka priznavali da su pochinili — zamisliti tako shta u stvarnosti bilo je teshko.

Cilj Partije nije bio samo da sprechi mushkarce i zhene da zasnivaju veze vernosti koje ona ne bi bila u stanju da i kontrolishe. Njen stvarni, neizrecheni cilj bio je da ukloni i svako zadovoljstvo iz seksualnog china. Neprijatelj nije i bila toliko ljubav koliko erotika, bilo u braku bilo van braka. Svaki brak izmedju dvoje chlanova Partije trebalo je da odobri poseban odbor, a to odobrenje je bilo uvek uskrac'ivano — mada princip nikad nije bio jasno izrechen — ako se sticao utisak da izmedju njih postoji fizichka privlachnost. Jedina priznata svrha braka bila je radjanje dece za sluzhbu Partiji. Seksualni odnos je trebalo smatrati kakvom manjom operacijom, malchice odvratnom, kao shto je klistiranje. Ni ta ideja nikad nije bila jasno izrechena, ali se posrednim putem tuvila svakom chlanu Partije josh od detinjstva. Postojale su chak i organizacije kao Omladinska liga protiv seksa koja je zastupala potpuni celibat za oba pola, s tim shto je svu decu trebalo zachinjati veshtachkim osemenjavanjem (shto se na Novogovoru zvalo veshtosem) i odgajati u drushtvenim institucijama. Vinstonu je bilo jasno da se to ne misli ozbiljno, ali da se ipak uklapa u opshtu ideologiju Partije. Partija je ishla na to da ugushi seksualni nagon ili, ako to ne mozhe, da ga deformishe i ukalja. Nije znao zashto je tako, ali mu se chinilo prirodno da tako bude. A shto se tiche zhena, napori Partije su imali velikog uspeha.

On ponovo pomisli na Ketrin. Otkako su se rastali proshlo je sigurno devet, deset — skoro jedanaest godina. Zachudo je o njoj mislio malo. Deshavalo mu se da se po nekoliko dana uzastopce chak i ne seti da je uopshte bio zhenjen. Bili su zajedno svega nekih petnaest meseci. Partija nije dopushtala razvod, alije ipak u prilichnoj meri odobravala rastavu u sluchajevima kad nije bilo dece. Ketrin je bila visoka, plavokosa, vrlo uspravnog drzhanja i velichanstvenih pokreta. Imala je gordo, orlovsko lice, lice koje se moglo smatrati aristokratskim sve dok chovek ne bi shvatio da iza njega nema gotovo nikakve inteligencije. Josh prvih dana braka, Vinston je bio doshao do zakljuchka — mada je razlog mogao biti prosto u tome shto je Ketrin poznavao blizhe nego vec'inu ostalih — da je ona najgluplje, najprostije, najpraznoglavije ljudsko bic'e za koje zna. Nije imala nijednu misao koja nije bila parola; nije bilo nijedne nedotupavne misli, apsolutno nijedne, koju nije mogla progutati ako je poticala od Partije. U sebi ju je zvao „zhivi magnetofon”. No i pored svega bi izdrzhao s njom da nije bilo jedne jedine stvari: seksa.

Chim bi je dotakao, ona se trzala i kochila. Zagrliti nju bilo je kao zagrliti pokretnu drvenu figuru. Najchudnije je bilo to shto je imao utisak da ga, chak i kad ga stezhe uza se, svom snagom istovremeno i odbija od sebe, toliko su joj u tim trenucima mishic'i bili kruti. Ona bi prosto lezhala i zhmurila, i nije se ni opirala ni saradjivala, nego podnosila. To mu je bilo izvanredno neprijatno; na kraju je postalo uzhasno. No chak i tad je bio spreman da podnese zhivot s njom da su se mogli saglasati da ne spavaju zajedno, ali Ketrin zachudo to nije htela. Govorila je da moraju zacheti dete ako je ikako moguc'e. I tako se farsa nastavljala, redovno, jednom nedeljno, kad god nije bilo neizvodljivo. Chak je imala obichaj da ga ujutru odredjenog dana podsec'a na to, kao na kakvu obavezu koja se doveche mora ispuniti i koja se ne sine zaboraviti. U tim prilikama upotrebljavala je dva izraza. Jedan je bio „napraviti dete”, a drugi „izvrshiti nashu duzhnost prema Partiji” (da, odista je upotrebljavala tu frazu). Vrlo brzo je pocheo da se istinski uzhasava kad bi se odredjeni dan priblizhio. Srec'om nisu rodili dete; ona je najzad pristala da obustavi dalje pokushaje, i ubrzo su se rastali.

Vinston nechujno uzdahnu. Zatim ponovo uze pero i napisa:

Ona se bacila na krevet i smesta bez ikakvog uvoda, na najgrublji, najuzhasniji nachin koji se mozhe zamisliti, podigla suknju. Ja sam...

Vide se ponovo kako stoji u mutnom svetlu stone lampe, sa vonjem bubashvaba i jeftinog parfema u nosu, i osec'anjem poraza i odvratnosti u srcu, pomeshanim chak i u tom trenutku sa sec'anjem na Ketrinino belo telo; sledjeno zauvek hipnotichkom moc'i Partije. Zashto uvek mora da bude tako? Zashto ne mozhe da stekne zhenu umesto ovih prljavih petljanja u razmacima od po nekoliko godina? No imati istinsku ljubavnicu bilo je bezmalo nezamislivo. Chlanice Partije bile su sve iste. Krepost se u njihovo bic'e upila isto tako duboko kao i odanost Partiji. Pazhljiva obrada u detinjstvu, sportske igre i hladni tushevi, budalashtine utalambasane u shkoli, Shpijunima i omladinskoj organizaciji, predavanja, parade, pesme i vojna muzika — sve je to iz njih istislo prirodna osec'anja. Razum mu je govorio da mora biti izuzetaka, ali dusha nije verovala. Sve su one bile neprobojne, kao shto chlanice Partije i treba da budu. A on je hteo ne toliko da bude voljen koliko da srushi taj zid vrline, makar samo jednom u zhivotu. Seksualni chin, uspeshno izveden, predstavljao je pobunu. Zhelja je bila zlomisao. Da nije nishta drugo uchinio no probudio Ketrin — kad bi to bilo moguc'e — znachilo bi da ju je zaveo, iako mu je bila zhena.

No trebalo je staviti na papir i ostatak priche. On napisa:

Ja sam odvrnuo fitilj u lampi. Kad sam je video na svetlu...

Posle one tame, svetlo parafinske lampe izgledalo je bleshtavo. On ju je tek tada prvi put zaista video. Bio je zakorachio prema njoj, a onda zastao, ispunjen pohotom i uzhasom. Bilo mu je do bola jasno shta reskira time shto je doshao ovamo. Bilo je savrsheno moguc'e da ga patrola uhvati dok izlazi; uostalom, moguc'e je da ga vec' chekaju pred vratima. Ako ode ne uradivshi ono radi chega je doshao.

To se moralo napisati, to se moralo priznati. Tek na svetlosti je primetio, odjednom, da je ta zhena stara. Sloj shminke na licu bio joj je tako debeo da se chinilo da c'e popucati, kao maska od lepenke. U kosi je imala mnogo sedih; ali najjezovitije je bilo to shto su joj usta bila poluotvorena, a u njima nije bilo nicheg do pec'inskog mraka. Uopshte nije imala zuba.

On zhurno napisa, rukopisom vec' obezlichenim:

Na svetlu sam video da je vrlo stara, najmanje pedeset godina. Ali ono sam ipak obavio.

Ponovo pritishte kapke prstima. Najzad je sve bilo napisano, ali olakshanje nije dolazilo. Terapija nije uspela. Potreba da iz sveg glasa izvikuje skaredne rechi bila je isto onoliko zhestoka koliko i ranije.

7

Ako uopshte ima nade, pisao je Vinston, ona je u prolima.

Ako uopshte ima nade, ona mora biti u prolima, jer se samo u tim uzmuvanim, zanemarenim masama, koje su sachinjavale 85 odsto stanovnishtva Okeanije, mogla proizvesti energija koja c'e razoriti Partiju. Partija se nije mogla oboriti iznutra. Njeni neprijatelji, ako je imala neprijatelja, nisu imali nachina da se skupe, pa chak ne ni da jedan drugog prepoznaju. Chak i kad bi ono legendarno Bratstvo postojalo, shto je bilo jedva moguc'e, bilo je nezamislivo da se njegovi pripadnici mogu skupljati u grupe vec'e od dvoje ili troje. Buntovnishtvo se izrazhavalo izrazom ochiju, intonacijom glasa; u najboljem sluchaju, nekom proshaputanom rechi. Ali proli, ako bi samo kojim sluchajem postali svesni svoje snage, ne bi imali potrebe da se kriju. Bilo bi dovoljno samo da se podignu i stresu, kao konj kad strese muve. Da hoc'e, mogli bi Partiju razneti u komade koliko sutra. Valjda im jednog dana mora doc'i na pamet da se dignu. Pa ipak...!

On se seti kako je jednom ishao nekom ulicom prepunom sveta kad je najednom iz poprechne ulichice malo ispred njega eksplodirao strahovit urlik stotina glasova — zhenskih. To je bio zaglushan, gromoglasan krik besa i ochajanja, duboko, glasno „O-o-o-o-o-o-o!” koje je odjekivalo kao zvuk zvona kad se odbija od zidova. Srce mu je podskochilo. Pochelo je! pomislio je. Ulichni neredi! Proli su se najzad podigli! Kad je stigao do mesta odakle se chula buka, video je samo gomilu od dve-tri stotine zhena koje su se gurale oko pijachnih tezgi, sa tako tragichnim izrazima lica kao da su na brodu koji tone. No u tom trenutku opshti ochaj se raspade na mnoshtvo pojedinachnih svada. Posredije bilo to shto su se za jednom od tih tezgi prodavale plehane sherpe — bedna, krhka roba ali veoma trazhena, jer je do kuhinjskog posudja bilo teshko doc'i. Sad se ispostavilo da je zalihe neochekivano nestalo. Pobednice u guzhvi, izgurane i izgazhene, pokushavale su da odmagle sa svojim sherpama dok su desetine ostalih zhagorile oko tezge, optuzhujuc'i prodavca da sprovodi protekciju i da negde u rezervi chuva josh sherpi. U jednom trenutku se razlezhe nova eksplozija uzvika. Dve podbule zhene, od kojih je jednoj kosa bila rashchupana, bile su dohvatile jednu sherpu i otimale se za nju. Jedan trenutak su vukle svaka na svoju stranu, a zatim se drshka odlomi. Vinston ih je posmatrao s gadjenjem. A ipak je, samo za trenutak, u tom kriku iz svega nekoliko stotina grla zazvuchala takva strashna snaga! Kako to da nikad ne vichu tako zbog drugih, vazhnih stvari?

On napisa:

Dok ne postanu svesni, nec'e se nikad pobuniti, a dok se ne pobune, nec'e moc'i da postanu svesni.

Ova rechenica, pomisli on, kao da je prepisana iz nekog partijskog udzhbenika. Razume se, Partija je tvrdila da je oslobodila prole ropstva. Pre Revolucije su ih kapitalisti besramno izrabljivali, gladovali su, bili bichevani, zhene prisiljavane da rade u rudnicima (zhene su u stvari josh uvek radile u rudnicima), shestogodishnja deca prodavana da rade u fabrikama. No u isto vreme, drzhec'i se principa dvomisli, Partija je uchila da su proli po prirodi nizha bic'a koja se primenom nekoliko jednostavnih pravila moraju drzhati u pokornosti, kao zhivotinje. U stvari se o prolima znalo veoma malo. Nije bilo ni potrebno znati mnogo. Sve dok su radili i razmnozhavali se, ostale njihove aktivnosti su bile nevazhne. Ostavljeni samima sebi, kao stoka pushtena na argentinske ravnice, oni su se bili vratili nachinu zhivota koji kao da im je bio urodjen, kao da je preostao od iskoni. Radjali su se, rasli na ulici, u dvanaestoj godini pochinjali da rade, prolazili kroz kratak procvat lepote i seksualne zhelje, venchavali se u dvadesetoj, postajali sredovechni u tridesetoj, umirali najcheshc'e u shezdesetoj. Tezhak fizichki rad, briga o kuc'i i deci, sitne svadje sa susedima, filmovi, fudbal, pivo i, iznad svega, kocka, ispunjavali su njihov duhovni horizont. Drzhati ih pod kontrolom nije bilo teshko. Medju njima se uvek kretalo nekoliko agenata Policije misli, shirec'i lazhne glasine i likvidirajuc'i ono malo pojedinaca za koje se smatralo da mogu postati opasni; ali nije bilo ni pokushaja da se zadoje ideologijom Partije. Nije bilo pozheljno da proli imajo chvrste politichke poglede. Od njih se trazhio jedino izvestan primitivni patriotizam na koji se moglo osloniti kad god bi zatrebalo privoleti ih na duzhe radno vreme ili smanjena sledovanja. Chak i kad su postajali nezadovoljni, kao shto se koji put deshavalo, njihovo nezadovoljstvo nije vodilo nikuda jer su ga, nemajuc'i opshtih predstava, mogli usred srediti samo na sitne pojedinachne trzavice. Vec'a zla po pravilu nisu primec'ivali. Znatna vec'ina prola chak nije ni imala telekran u kuc'i. Chak se i obichna policija retko meshala u njihove poslove. U Londonu je bilo neverovatno mnogo kriminala; postojao je ceo jedan podzemni svet lopova, razbojnika, prostitutki, prodavaca droga i varalica svih vrsta; no sve je to bilo nevazhno jer se deshavalo samo medju prolima. U pitanjima morala bilo im je dozvoljeno da se drzhe obichaja svojih predaka. Seksualni puritanizam Partije nije im bio nametan. Promiskuitet se nije kazhnjavao, razvod je bio dopushten. Shto se toga tiche, bila bi dozvoljena i religija da su proli pokazali bilo kakav znak potrebe ili zhelje za njom. Bili su ispod svake sumnje. Kao shto je govorila partijska parola: „Proli i zhivotinje su slobodni.”

Vinston podje rukom nanizhe i oprezno se pochesha po otechenoj veni. Bila ga je ponovo zasvrbela. Ono na shta se chovek redovno vrac'ao bila je nemoguc'nost da se sazna kakav je zaista bio zhivot pre Revolucije. On izvadi iz fioke udzhbenik istorije za decu, koji je bio uzajmio od gospode Parsons, i poche odatle da prepisuje jedan pasus u svoj dnevnik:

U proshlosti, pre nashe slavne Revolucije, London nije bio ovaj lepi grad koji danas poznajemo. On je tada bio mrachno, prljavo, bedno mesto gde gotovo niko nije imao dovoljno da jede i gde je stotine hiljada siromashnih ljudi zhivelo bez obuc'e na nogama, pa chak bez krova nad glavom. Deca vashih godina morala su da rade dvanaest chasova dnevno za svirepe gospodare koji su ih tukli bichevima ako nisu radila dovoljno brzo i hranili ih samo mrvama ustajalog hleba i vodom. Ali usred ove strashne bede postojalo je samo nekoliko velikih i lepih kuc'a gde su zhiveli bogatashi koji su imali i po trideset slugu. Bogatashi su se zvali kapitalisti. To su bili debeli, ruzhni ljudi zlobnih lica, kao ovaj naslikan na sledec'oj strani. Na slici se vidi da je odeven u dug crn kaput koji se zvao frak, i sjajan sheshir neobichnog izgleda, nalik na sulundar, koji se zvao cilindar. To je bila uniforma kapitalista, i niko je drugi nije smeo nositi. Kapitalisti su posedovali sve na svetu, a svi ostali su bili njihove sluge. Oni su posedovali svu zemlju, sve kuc'e, sve fabrike, sav novac. Ako ih neko nije slushao, oni su ga mogli baciti u zatvor ili mu oduzeti posao te bi umro od gladi. Kad bi govorio sa kapitalistom, obichan chovek je morao da se ulaguje i klanja pred njim, da skida kapu i da mu se obrac'a sa „gospodine”. Poglavar svih kapitalista zvao se kralj. On...

Ali Vinston je vec' znao shta dalje stoji u katalogu. Biskupi u talarima, sudije u hermelinskim ogrtachima, sramni stub, akcije, mlin koji pokrec'u robovi, „machka sa devet repova”, gradonachelnikov banket, i obichaj da se papa celiva u prst na nozi. Zatim neshto zvano jus primae noctis, o chemu verovatno dechji udzhebnici ne govore. To je bio zakon po kome je svaki kapitalista imao pravo da spava sa svakom zhenom zaposlenom u ovoj ili onoj njegovoj fabrici.

Kako saznati koliko je od svega toga lazh? Mozhda i jeste istina da obichan chovek sada zhivi bolje nego pre Revolucije. Jedino svedochanstvo nasuprot toj tvrdnji bio je nemi protest u kostima, instinktivno osec'anje da su uslovi pod kojima se zhivi neizdrzhljivi i da su nekad morali biti drukchiji. U glavi mu sinu da istinska karakteristika savremenog zhivota nije svirepost i nesigurnost, no iednostavno golotinja, zaparlozhenost, ravnodushnost. Zhivot, ako bi se chovek osvrnuo oko sebe, nije imao slichnosti ne samo sa lazhima koje su kuljale s telekrana nego ni sa idealima koje je Partija tezhila da dostigne. Velike oblasti tog zhivota, chak i za chlanove Partije, bile su neutralne i nepolitichke: otaljavati muchne poslove, boriti se za mesto u podzemnoj zheleznici, krpiti charape, iskamchiti tabletu saharina, sachuvati polovinu cigarete. Ideal koji je Partija sebi postavila bio je neshto ogromno, stravichno i sjajno — svet betona i chelika, chudovishnih mashina i zastrashujuc'ih oruzhja — narod ratnika i fanatika marshira u savrshenom jedinstvu a svi misle iste misli, izvikuju iste parole, neprekidno, rade, bore se, trijumfuju, progone — trista miliona ljudi, i svi sa istim licem. Stvarnost su bili rastocheni, zaparlozheni gradovi gde su se nedohranjeni ljudi vukli gore-dole u cipelama koje propushtaju, u pokrpljenim kuc'ama iz devetnaestog veka koje su uvek smrdele na kupus i pokvarene klozete. Prikaza mu se slika Londona, ogromnog i rushevnog, grada miliona kantiza Djubre; u nju je bila upletena i slika gospodje Parsons, zhene izborana lica i raskushtrane kose koja bespomoc'no petija oko zapushene cevi na sudoperu.

Vinston ponovo pochesha zglob na nozi. Danju i noc'u, telekran je tukao po ushima statistichkim podacima koji su dokazivali da ljudi danas imaju vishe hrane, vishe odec'e, bolje kuc'e, bolju razonodu — da zhive duzhe, da imaju krac'e radno vreme, da su vec'i, zdraviji, jachi, srec'niji, inteligentniji, obrazovaniji nego ljudi koji su zhiveli pre pedeset godina. Od toga se nijedna rech nije mogla ni pobiti ni dokazati. Partija je, na primer, tvrdila da je 40 odsto prola pismeno, u poredjenju sa svega 15 odsto pre Revolucije. Partija je tvrdila da je stopa smrtnosti kod dece svega sto shezdeset na hiljadu, a da je pre Revolucije iznosila tri stotine — i tako dalje, i tako dalje. To je lichilo na reshavanje problema sa dve nepoznate, pri chemu je data samo jedna jednachina. Bilo je lako moguc'e da je doslovno svaka rech u udzhbenicima istorije, chak i ono shto se prihvatalo bez pitanja, chista fantazija. Zakoni kao shto su jus primae noctis, bic'a kao shto su kapitalisti i delovi odec'e kao shto je cilindar mogli su i ne postojati; on nije imao nachina da to utvrdi.

Sve se topilo i maglilo. Proshlost je bila izbrisana, chin brisanja zaboravljen, i lazh je postala istina. On je samo jednom u zhivotu posedovao — i to posle dogadjaja, to je bilo vazhno — konkretan, nepobitan dokaz o jednom chinu falsifikata. Drzhao ga je u ruci celih trideset sekundi. To se desilo negde 1973 — bilo kako bilo, negde u vreme kad su se on i Ketrin rastali. No onaj datum koji je vazhan u celoj stvari prethodio je tome kojih sedam ili osam godina.

Pochetak priche je u stvari padao u sredinu shezdesetih godina, u period velikih chistki u kojima su prvobitni vodi Revolucije bili likvidirani jednom zauvek. U 1970. od svih njih ostao je jedino Veliki Brat. Svi ostali su dotle vec' bili raskrinkani kao izdajnici i kontrarevolucionari. Goldshtajn je bio u bekstvu i krio se neznano gde; shto se tiche ostalih, nekolicina je prosto nestala, dok je vec'ina bila pogubljena posle spektakularnih procesa na kojima su priznali sve svoje zlochine. Medju onima koji su najduzhe ostali u zhivotu bila su trojica vodja po imenu Dzhons, Aronson i Raterford. Oni su bili uhapsheni po svemu sudec'i 1965. godine. Kao shto se chesto deshavalo, prvo su nestali, i godinu dana ili neshto duzhe nije se znalo jesu li zhivi ili ne, a zatim najednom izvedeni pred javnost da optuzhe sami sebe na uobichajeni nachin. Priznali su shpijuniranje u korist neprijatelja (neprijatelj je i tada bila Evroazija), proneveru drzhavnih sredstava, ubistvo raznih partijskih funkcionera, intrige protiv Velikog Brata koje su datirale iz vremena mnogo pre Revolucije i sabotazhe koje su prouzrokovale smrt stotina hiljada ljudi. Poshto su to priznali, bili su pomilovani, vrac'eni u Partiju i postavljeni na polozhaje koji su u stvari bili sinekure, ali su izgledali kao vazhne funkcije. Sva trojica su u Tajmsu objavila duge, pokajnichke chlanke u kojima su analizirali razloge za svoju izdaju i obec'avali da c'e se popraviti.

Neko vreme poshto su bili pushteni na slobodu, Vinston ih je svu trojicu video u kafani Pod kestenom. Sec'ao se strave i opchinjenosti koju je osec'ao posmatrajuc'i ih krajichkom oka. Oni su bili mnogo stariji od njega, ostaci jednog davnog sveta, gotovo poslednje velike figure preostale iz herojskih ranih dana Partije. Iz njih je josh uvek, jedva primetno, izbijala char ilegalne i borbe i gradjanskog rata. Vinston je imao osec'anje, mada su chinjenice i datumi vec' u to doba pocheli da se zamagljuju, da je za njih chuo godinama pre Velikog Brata. No oni su sad bili i van zakona, neprijatelji, nedodirljivi, neopozivo osudeni na konachan nestanak za godinu ili dve. Ko bi jednom pao shaka Policiji misli na kraju se nikad ne bi izvukao. Oni su bili leshevi koji chekaju da budu ponovo poslati u grob.

Svi stolovi oko njihovog bili su prazni. Nije bilo pametno chak ni biti viden u blizini takvih ljudi. Oni su sedeli u tishini nad chasha ma dzhina zachinjenog karanfilic'em, shto je bio specijalitet kafane. Od sve trojice, Vinstona je najvishe impresionirao Raterford. On je nekad bio chuveni karikaturista, chije su brutalne karikature doprinosile potpaljivanju javnog mnenja pre i za vreme Revolucije. Chak su se i sada u Tajmsu pojavljivale, u dugim razmacima, njegove karikature. One su sad bile samo imitacija njegovog ranijeg stila, chudnovato bezhivotne i neubedljive. Uvek su u pitanju bile stare teme, podgrejane za novu priliku — siromashne stambene chetvrti, izgladnela deca, ulichne borbe, kapitalisti u cilindrima — kapitalisti su se izgleda chak i na barikadama drzhali svojih cilindara — beskrajan, beznadezhan napor za vrac'anjem u proshlost. On je bio ogromnog rasta, sa grivom masne sede kose, buhavim licem i debelim, crnachkim usnama. U svoje vreme je morao biti izvanredno snazhan; sad je njegovo ogromno telo bilo opushteno, povijeno, podbulo, rasklimano na sve strane. Chinilo se da se na ochigled slama, kao planina koja se raspada.

Bilo je petnaest chasova; samotno doba dana. Vinston se vishe nije sec'ao kako se u to doba zadesio u kafani. Ona je bila gotovo prazna. Iz telekrana se cedila muzika metalnog zvuka. Njih trojica su sedeli u svom uglu skoro nepokretno, ne govorec'i ni rechi. Nepozvan, kelner im donese novu turu dzhina. Na stolu pored njih bila je shahovska tabla; figure su bile nameshtene, ali niko nije pochinjao igru. A zatim se, za kojih pola minuta, neshto desi sa telekranima. Melodija koju su svirali promeni se; promeni se chak i ton: u njemu se pojavi — ali to je bilo teshko opisati. Bila se pojavila jedna chudna, shkripava, reska, podrugljiva, nota; Vinston ju je u sebi nazivao zhutom notom. A onda na telekranu zapeva neki glas:

Pod kestenom senke duge
Prodadosmo jedno drugo,
Jedno drugo bez kapare
Prodadosmo za dve pare.

Njih trojica se i ne pomakoshe. No kad je josh jednom bacio pogled na Raterfordovo ruzhno lice, Vinston vide da su mu ochi pune suza. I prvi put primeti, s nekom unutrashnjom drhtavicom, ne znajuc'i chak ni zbog chega je uzdrhtao, da je i Aronsonu i Raterfordu nos bio slomljen.

Neshto kasnije sva trojica su bili ponovo uhapsheni. Ispostavilo se da su od samog trenutka kad su prvi put pushteni pocheli kovati nove zavere. Na drugom procesu ponovo su priznali sve stare zlochine, i josh ceo spisak novih. Posle toga su bili pogubljeni, a njihova sudbina zabelezhena u istorijat Partije kao opomena buduc'im generacijama. Nekih pet godina posle toga, 1973, Vinston je razvijao svezhanj dokumenata koji mu je upravo bio pao iz pneumatichne cevi na sto i naishao na komad papira koji je ochigledno bio ubachen medju ostale pa zaboravljen. U trenutku kad ga je poravnao, on shvati njegov znachaj. To je bila polovina jedne strane Tajmsa starog nekih deset godina — gornja polovina strane, na kojoj se nalazio datum — na kojoj je bila fotografija grupe delegata na nekom partijskom kongresu u Njujorku. U sredini grupe stajali su Dzhons, Aronson i Raterford. Greshke nije moglo biti; u svakom sluchaju, u legendi ispod fotografije bila su njihova imena.

Znachaj fotografije bio je u tome shto su na oba procesa sva trojica priznala da su tog dana bili na evroazijskom tlu. Bili su odleteli, sa nekog tajnog aerodroma u Kanadi, na mesto sastanka koje je bilo negde u Sibiru i sastali se sa chlanovima generalshtaba evroazijske armije, kojima su odali vazhne vojne tajne. Vinstonu se taj datum zadrzhao u sec'anju, jer je tog dana bio Ivanjdan; no cela ta pricha svakako je bila zabelezhena na bezbroj mesta. Zakljuchiti se moglo samo jedno: sva priznanja su bila lazh.

Razume se, tako neshto nije samo za sebe predstavljalo neko otkric'e. Vinston chak ni u to vreme nije verovao da su ljudi likvidirani u chistkama zaista pochinili sve zlochine za koje su bili optuzheni. Ali fotografija je predstavljala konkretan dokaz, ona je bila deo ukinute proshlosti, kao fosil koji, pronadjen u nepredvidjenom sloju, obara geoloshku teoriju. Ona je bila dovoljna da razbije Partiju u atome, kad bi se samo nekako mogla objaviti i njeno znachenje razglasiti.

Nastavio je rad i ne zastavshi. Chim je video shta je na fotografiji i kakvo joj je znachenje, pokrio je listom papira. Ona se na srec'u, kad ju je odvio, sa telekrana videla naopachke.

Zatim je stavio blok za beleshke na koleno i gurnuo stolicu unazad, da bi se shto je moguc'e vishe odmakao od telekrana. Ne pokazivati nishta na licu nije bilo teshko; s izvesnim naporom moglo se kontrolisati chak i disanje, ali kucanje srca se nije moglo regulisati, a telekran je bio taman dovoljno osetljiv da uhvati otkucaje. Pustio je da prodje, kako je ocenio, deset minuta, celo vreme muchen strahom da c'e ga neka sluchajnost — na primer, dashak promaje preko stola — odati. Zatim je, fotografiju, ne otkrivajuc'i je, ubacio u rupu za pamc'enje, zajedno sa josh nekim nepotrebnim papirima. Ona se tamo za nepun minut pretvorila u pepeo.

To se desilo pre deset-jedanaest godina. Danas bi verovatno tu fotografiju sachuvao. Chudio se shto mu se chini da to shto ju je drzhao u ruci neshto menja stvar chak i sad kad su i fotografija i snimljeni dogadjaj bili samo sec'anje. Je li moc' Partije nad proshloshc'u slabija, upita se on, zato shto je jedan dokaz koji vishe ne postoji nekad postojao?

No ta fotografija, chak i kad bi je bilo moguc'e uskrsnuti iz pepela, danas vishe ne bi predstavljala nikakav dokaz. U vreme kad ju je pronashao, Okeanija vishe nije bila u ratu sa Evroazijom, tako da je Istazija bila ta kojoj su ona tri mrtva choveka izdala svoju zemlju. Kasnije je bilo novih optuzhbi — dve, tri, vishe se nije sec'ao koliko. Lako je moguc'e bilo da su priznanja bila preradjivana i preradjivana sve dok prvobitni datumi i chinjenice nisu izgubili svaki znachaj. Proshlost nije samo jedanput menjana nego neprestano. Najvishe ga je muchilo, na neki koshmaran nachin, to shto nikad nije jasno shvatio chemu taj ogromni sistem obmane. Neposredne prednosti koje da je falsifikovanje proshlosti bile su ochigledne, ali krajnji motiv je bio nedokuchiv. On ponovo uze pero i napisa:

Jasno mi je KAKO; nije mi jasno ZAShTO.

Zapita se, kao shto se mnogo puta pre toga pitao, da nije on sam lud. Mozhda biti lud znachi samo biti u manjini koja se sastoji od samo jednog choveka. Nekad je znak ludila bilo verovanje da se zemlja okrec'e oko sunca; danas je to verovanje da je proshlost neizmenjiva. Mozhda je on jedini koji to veruje; ako je jedini, onda je lud. No pomisao da je lud nije ga mnogo uznemiravala; uzhasno je bilo to shto je isto tako mogao i ne biti u pravu.

On uze u ruke udzhbenik istorije i pogleda sliku Velikog Brata koja je zauzimala celu prvu stranu. Hipnotichke ochi zagledashe se u njegove. Ljudi su zhiveli ceo zhivot pod pritiskom neke ogromne sile — nechega shto prodire u unutrashnjost lobanje, tuche po mozgu, strahom isteruje verovanja, navodi choveka maltene da poriche svedochanstvo svojih chula. Na kraju c'e Partija objaviti da su dva i dva pet. Bilo je neizbezhno da pre ili posle iznese tu tvrdnju: to je zahtevala logika njenog polozhaja. Njena filozofija je prec'utno poricala ne samo vrednost iskustva nego i samo postojanje spoljne stvarnosti. Zdrav razum bio je jeres nad jeresima. Medjutim, nije porazhavalo to shto se za drukchije mishljenje kazhnjavalo smrc'u; porazhavala je pomisao da je Partija mozhda ipak u pravu. Jer, najzad, otkud znamo da su dva i dva zaista chetiri? Ili da Zemljina tezha zaista dejstvuje? Ili da je proshlost neizmenljiva? Ako i proshlost i spoljni svet postoje samo u svesti a svest je podlozhna kontroli — shta onda?

Ne! Hrabrost mu skochi sama od sebe. Pred ochi mu izidje, nedozvano nikakvom neposrednom asocijacijom, O'Brajenovo lice. Bio je sigurniji nego ikad da je O'Brajen na njegovoj strani. Dnevnik je bio za O'Brajena — upuc'en O'Brajenu; kao beskrajno pismo koje niko nec'e prochitati, ali koje je adresirano na jednu odredjenu osobu i iz te chinjenice dobija svoju boju.

Partija nalazhe da se svedochanstvo ochiju i ushiju mora odbaciti. To je njena konachna, najsushtinskija naredba. Vinstonu se srce stezhe od pomisli na ogromnu silu podignutu na njega, na lakoc'u s kojom bi ga svaki partijski intelektualac pobedio u debati, na suptilne argumente koje on ne bi mogao da shvati, a kamoli da na njih odgovori. A ipak je u pravu! Oni greshe, a u pravu je on. Mora se braniti sve shto je ochigledno, shto je glupo, shto je istinito. Ochigledne istine su istinite, toga se pridrzhavaj! Stvarni svet postoji, njegovi se zakoni ne menjaju. Kamenje je tvrdo, voda je mokra, predmeti koji nisu poduprti padaju prema sredishtu zemlje. S osec'anjem da se obrac'a O'Brajenu, i, u isto vreme, da iznosi vazhan aksiom, on napisa:

Sloboda, to je sloboda rec'i da su dva i dva chetiri. Ako je to dato, sve ostalo dolazi samo po sebi.

8

Odnekud, sa dna nekog prolaza, na ulicu doplovi miris kafe koja se przhi — prave kafe, ne kafe Pobeda. I protiv svoje volje, Vinston zastade. Za sekund-dva ponovo se nadje u poluzaboravljenom svetu svog detinjstva. Onda se neka vrata zalupishe i uc'utkashe miris kao zvuk.

Bio je preshao nekoliko kilometara trotoarima; u proshirenoj veni mu je pulsiralo. Toje bio vec' drugi put u tri nedelje kako nije proveo vec'e u Centru kulture i odmora — nepromishljen potez, jer se svachije prisustvo brizhljivo proveravalo. U principu, chlan Partije nikad nije imao slobodnog vremena i nije nikad bio sam osim u krevetu. Kad ne radi, jede ili spava, trebalo je da uchestvuje u kakvoj kolektivnoj rekreaciji; chiniti bilo shta shto je odavalo sklonost ka usamljivanju, chak i shetati sam, uvek je bilo pomalo opasno. U Novogovoru je i za to postojala rech: svojezhivot, shto je oznachavalo individualizam i ekscentrichnost. Ali te vecheri, kad je izishao iz Ministarstva, blagi aprilski vazduh ga beshe zaveo. Nebo je bilo toplije plavo nego ikad ranije te godine; dugo, buchno vec'e u Centru, dosadne, zamorne igre, predavanja, shkripavo drugarstvo podmazano dzhinom najednom mu se uchinishe nepodnoshljivim. Povodec'i se za impulsom, okrenuo je ledja autobuskoj stanici i odlutao u lavirint Londona, prvo na jug, zatim na istok, zatim na sever, gubec'i se u nepoznatim ulicama i skoro ne hajuc'i u kom pravcu ide.

Ako uopshte ima nade, bio je zapisao u dnevnik, ona je u prolima. Te rechi su mu se neprestano vrac'ale, konstatacija mistichne istine i ochiglednog besmisla. Nalazio se negde u kvartu najamnih strac'ara, severoistochno od mesta koje se nekad zvalo zheleznichka stanica Sent Pankras. Ishao je kaldrmisanom ulicom izmedju malih dvospratnica olupanih kapija koje su izlazile pravo na trotoar i na neki chudan nachin podsec'ale na pacovske rupe. Ovde-onde medju kockama kaldrme videle su se bare prljave vode. Na kapije je ulazilo i izlazilo, nestajalo niz prolaze koji su se odvajali s obe strane, i vrvelo trotoarima zachudjujuc'e mnoshtvo sveta — devojke u punom cvatu, sa grubo nashminkanim ustima, mladic'i koji su ganjali devojke, debele rasklimatane zhene po kojima se videlo kako c'e devojke izgledati kroz deset godina, starci koji su se vukli na iskrivljenim nogama, i dronjava bosonoga deca koja su se igrala u barama i rasturala na ljutite krike svojih majki. Skoro chetvrtina prozora u toj ulici bilo je razbijeno i pokrpljeno kartonom ili fumirom. Na Vinstona skoro niko nije obrac'ao pazhnju; samo nekoliko njih posmatralo ga je s nekom uzdrzhljivom radoznaloshc'u. Ispred jedne kapije stajale su i razgovarale dve chudovishno debele zhene sa rukama crvenim kao cigla prekrshtenim preko kecelja. Dok se priblizhavao, Vinston uhvati nekoliko mrvica njihovog razgovora.

„Jeste, reko' ja njoj, sve je to, reko', lepo i krasno. Al' da si ti na mom mestu, pitala bi' ja tebe shta bi' radila. Lako je, reko', tebi da mi solish pamet, al' da su tebi moje brige, i ti bi tako isto.”

„Jes', vala”, reche druga, „to i jeste ono.”

Reski glasovi se namah prekidoshe. Dok je prolazio, zhene ga odmerishe u neprijateljskom c'utanju. No posredi u stvari nije bilo neprijateljstvo: jednostavno neki oprez, neko trenutno kochenje, kao pri prolasku kakve nepoznate zhivotinje. Plavi kombinezon chlana Partije u ovakvoj ulici nije mogao biti svakodnevni prizor. U stvari, biti vidjen na takvom mestu nije bilo preporuchljivo, sem ako chovek nije imao odredjenog posla. Ako bi naleteo na patrolu, ona bi ga lako mogla zaustaviti. „Druzhe, molim vas vasha dokumenta. Shta radite u ovom kraju? U koje vreme ste izishli s posla? Je li ovo vash uobichajeni put do kuc'e?” — i tako dalje, i tako dalje. Dodushe, nijedno pravilo nije zabranjivalo povratak kuc'i neuobichajenim putem; ali tako neshto je bilo dovoljno da chovek skrene na sebe pazhnju Policije misli.

Odjednom se cela ulica uzbuni. Sa svih strana se zachushe povici upozorenja. Ljudi su uletali u kapije kao zechevi. Neshto ispred Vinstona, neka mlada zhena iskochi iz kapije, dohvati dete koje se igralo u bari, zavi ga u kecelju i ponovo uskochi u kapiju, sve u jednom pokretu. U istom trenutku chovek u crnom odelu naboranom kao harmonika, koji se beshe pojavio iz jednog od pobochnih prolaza, potrcha prema Vinstonu, uzbudjeno pokazujuc'i na nebo.

„Ladja!” povika on. „Chuvaj se, shefe! Eno je gore! Brzhe lezi!”

„Ladjom” su zbog nechega proli nazivali raketne bombe. Vinston se smesta baci potrbushke. Proli su skoro uvek bili u pravu kad su davali ova upozorenja. Chinilo se da imaju neki instinkt koji im je nekoliko sekundi unapred govorio da raketa dolazi, iako su rakete navodno bile brzhe od zvuka. Vinston sastavi ruke nad glavom. Zachu se tresak od koga se uchini da se plochnik podizhe; po ledima mu se prosu kisha nechega lakog. Kad je ustao, vide da je pokriven komadic'ima stakla od najblizheg prozora.

Podje dalje. Bomba beshe srushila grupu kuc'a na dvesta metara od njega. U vazduhu je visila crna perjanica dima, a ispod nje oblak prashine od maltera, u kome se vec' oko rushevina okupljala gomila. Ispred njega je na ulici lezhala gomilica maltera u chijoj se sredini video svetlocrveni potochic'. Kad se priblizhio, vide da tu lezhi shaka odsechena u zglobu. Sem svetlocrvene rane, ruka je bila toliko pobelela da je lichila na gipsani odlivak.

On je shutnu u slivnik, a zatim, da bi izbegao guzhvu, skrete desno u poprechnu ulichicu. Posle tri-chetiri minuta nade se van oblasti koju je, zahvatila bomba; prIjavi gamizavi zhivot tekao je dalje kao da se nishta nije ni desilo. Bilo je skoro dvadeset chasova, i prodavnice pic'a za prole („krchme”, kako su ih zvali) bile su dupke pune. Kroz njihova umazana vrata koja su se neprekidno otvarala i zatvarala, prodirao je zadah mokrac'e, strugotine i kiselog piva. U uglu koji je chinila izbachena fasada jedne kuc'e tri choveka su stajala zbijeni jedan uz drugog; srednji je drzhao u ruci savijene novine, koje su ostala dvojica prouchavala preko njegovog ramena. Josh pre no shto se dovoljno priblizhio da im razazna izraz lica, Vinston je u svakoj crti njihovih tela jasno video duboku zanesenost. Ochigledno su chitali neku ozbiljnu vest. Kad je stigao na nekoliko koraka od njih, grupica se odjednom rasturi a dva choveka se pocheshe zhestoko prepirati. Za trenutak se chak chinilo da tek shto se nisu potukli.

„Ama slushaj kad ti lepo govorim! Kad ti kazhem, ima vishe od chetrn'es' meseci kako nije izishla sedmica!”

„Jes', djavola nije!”

„Nije, bre! Ja kuc'i chuvam sve rezultate od poslednje dve godine, sve imam zapisano. Chim koje vuchenje, ja zapishem; kao sat. I, kad ti kazhem, ima vishe od chetrn'es' meseci...”

„E bash je izishla! I broj c'u da ti kazhem. Chetristo sedam, zavrshavao se na chetristo sedam. To ti je bilo u februaru mesecu — druga nedelja u februaru.”

„Evo ti ga shto je bilo u februaru! Sve ja to kuc'i imam zapisano, crno na belo. I kad ti kazhem, ima vishe od...”

„Dosta, bre, ljudi, ako boga znate!” viknu trec'i.

Razgovarali su o lutriji. Kad je preshao trideset metara, Vinston se osvrte. Josh uvek su se raspravljali, ozhivelih, zapaljenih lica. Lutrija, koja je svake nedelje isplac'ivala ogromne zgoditke, bila je jedini vid drushtvenog zhivota za koji su proli pokazivali ozbiljno interesovanje. Verovatno ih je bilo na milione kojima je lutrija predstavljala glavni, ako ne i jedini razlog da i dalje zhive. Ona je bila njihova radost, njihova ludost, njihov melem, njihov duhovni podstrek. Kad je lutrija bila u pitanju, jedva pismeni ljudi bili su sposobni za komplikovane rachunske radnje i nevidjene podvige memorije. Postojalo je celo jedno pleme ljudi koji su zaradjivali sebi za zhivot prosto prodajom sistema, prognoze i amajlija. Vinston nije imao veze sa organizacijom lutrije — to je bila nadlezhnost Ministarstva obilja — ali je znao (kao, uostalom, i svaki chlan Partije) da su zgodici u vec'ini sluchajeva izmishljeni. Zaista su se isplac'ivale samo manje sume, a dobitnici premija bili su nepostojec'e lichnosti. U odsustvu pravog saobrac'aja unutar Okeanije, to nije bilo teshko udesiti.

Ali ako je uopshte bilo nade, ona je bila u prcilima. Chovek se toga morao drzhati. Iskazano rechima, to je delovalo razumno; a kad je chovek posmatrao ljudska bic'a koja prolaze pored njega, postajalo je chin vere. Ulica u koju beshe skrenuo vodila je nizbrdo. Zbog necheg mu se chinilo da je u toj ulici vec' bio, i da je nedaleko od nje jedan od vec'ih bulevara. Odnekud ispred njega razlezhe se vika. Ulica je zavijala pod oshtrim uglom i zavrshavala se stepenicama koje su vodile u uvucheni prolaz gde je nekoliko piljara prodavalo sparusheno povrc'e. U tom trenutku Vinston se seti gde je. Prolaz je vodio u glavnu ulicu, a iza sledec'eg ugla, ni pet minuta odatle, nalazila se antikvarnica gde je kupio praznu svesku koja mu je sad bila dnevnik. A nedaleko od te radnje, u maloj knjizhari, bio je kupio pero i mastilo.

Na vrhu stepenica zastade za trenutak. Na suprotnoj strani prolaza nalazio se neki mali c'umez od krchme, chije prozore kao da je pokrilo inje; u stvari, bili su prekriveni slojem prashine. Neki starac, pogrbljen ali zhivahan, sa belim brkovima koji su se kostreshili napred kao u raka, gurnu vrata i udje. Dok je stajao i posmatrao, Vinstonu pade na pamet da je starac, kome je bilo najmanje osamdeset godina, u vreme Revolucije vec' morao biti chovek srednjih godina. On i josh nekolicina njegovih vrshnjaka bili su poslednja preostala veza sa nestalim svetom kapitalizma. U samoj Partiji vishe nije bilo mnogo ljudi koji su u zrelo doba ushli pre Revolucije. Starija generacija je najvec'im delom bila likvidirana u velikim chistkama shezdesetih godina, a shachica prezhivelih bila je zastrashena do potpune intelektualne predaje. Ako je postojao iko zhivi ko mu mozhe rec'i istinu o prvoj polovini veka, to je morao biti neki prol. Vinstonu odjednom prodje kroz glavu onaj pasus iz udzhbenika istorije koji je bio prepisao u dnevnik; na to ga obuze neki ludachki impuls. Uc'i c'e u krchmu, nekako se upoznati sa starcem, i raspitati se kod njega. Rec'i c'e mu: „Prichajte mi o zhivotu u vreme kad ste bili dechak. Kako je bilo u to vreme? Je li bilo bolje ili gore nego danas?”

Na brzinu, da ne bi imao vremena da se uplashi, on sidje stepenicama i predje uzanu ulichicu. Razume se, ceo poduhvat je bio nerazuman. Kao i obichno, nije postojao nikakav propis koji bi izrichito zabranjivao razgovor sa prolima ili posetu njihovim krchmama, no i jedno i drugo je bilo pojava previshe neobichna da bi proshla neprimec'ena. Ako se pojavi patrola, mogao bi se pravdati da mu je pozlilo, no to bi mu teshko poverovali. On gurnu vrata; u lice ga udari odvratan sirasti zadah kiselog piva. Dok je ulazio, buka u krchmi opade za plovinu. Za ledjima oseti kako svi posmatraju njegov plavi kombinezon. Ljudi koji su u dnu sale igrali strelice(2) prekidoshe igru za chitavih trideset sekundi. Starac je stajao za shankom i oko nechega se prepirao sa kelnerom, krupnim gojaznim mladic'em kukasta nosa i ogromnih dolaktica. Grupica ostalih stajala je oko njih sa chashama u rukama i posmatrala prizor.

„Shta 'oc'esh, lepo sam te pitao”, reche starac, ratoborno ispravljajuc'i ramena. „'Oc'esh da kazhesh da u celoj ovoj rupi ne mo'sh nadjesh kriglu od pinte?”

„Pinta? Shta ti je sad pa to?” upita kelner, naginjuc'i se prema starcu i oslanjajuc'i se vrhovima prstiju na shank.

„Vidi ga! Kobajagi kelner a ne zna shta je pinta. Pinta ti je pola kvarta, a chet'ri kvarta, to je galon. 'Ochesh josh i azbuku da te uchim?”

„Nikad chuo nisam”, odreza kelner. „Litar i pola litra — drugo ne sluzhimo. Eno ti tamo chashe na polici.”

„Ja pijem na pinte”, nije se predavao starac. „Bash si mog' o da mi natochish pintu. Kad sam ja bio mlad nije bilo nishta na taj tvoj litar.”

„Kad si ti bio mlad ljudi su josh zhiveli na drvec'u”, reche kelner, namigujuc'i ostalim gostima.

Odjeknu smeh, i nelagodnosti od Vinstonovog ulaska kao da nestade. Starchevo lice prekriveno belim chekinjama beshe porumenelo. On se okrete, gundjajuc'i neshto za sebe, i sudari se s Vinstonom. Vinston ga blago uhvati za ruku.

„Jeste li za jedno pic'e?” upita ga.

„Vi ste gospodin chovek”, reche starac, ponovo ispravljajuc'i ramena. On kao da nije primec'ivao Vinstonov plavi kombinezon. „Daj jednu pintu!” dobaci on kelneru, agresivno. „Pintu pivchuge.”

Kelner im natochi po pola litre tamnosmedjeg piva u debele krigle koje je bio isprao u kofi ispod shanka. U prolskim krchmama moglo se dobiti jedino pivo. Oni nisu smeli da piju dzhin, ali su do njega ipak mogli doc'i bez mnogo muke. Igra strelica nastavi se punom parom, a ljudi za shankom pocheshe razgovarati o lutriji. Vinstonovo prisustvo za trenutak beshe zaboravljeno. Pored prozora je stajao chamov sto; tu je mogao razgovarati sa starcem ne plashec'i se da c'e ga ko chuti. Opasnost je bila velika, ali u krchmi bar nije bilo telekrana, shto je proverio josh kad je ushao.

„Bash je mog' o da mi natochi pintu”, zagundja starac sedajuc'i. „Pola litra mi je malo. Od pola litra ne mogu da se zadovoljimo A ceo litar mnogo. Ako popijem litar, svaki chas me tera u klozet. Bashka cena.”

„Mora biti da ste videli velikih promena u zhivotu”, reche Vinston za probu.

Starcheve bledoplave ochi skretoshe sa mete za strelice na shank, a sa shanka na vrata mushkog klozeta, kao da je mislio da su se promene desile u samoj krchmi.

„Pivo je bilo bolje”, reche on najzad. „I jeftinije! Kad sam ja bio mlad, pivo je koshtalo — mi smo govorili ‚pivchuga’ — chet'ri penija pinta. Josh pre rata, naravno.”

„Koji je to rat bio?” upita Vinston.

„Svi ratovi”, rasejano odgovori starac. On podizhe chashu; ramena mu se ponovo ispravishe. „E pa, zhiveli; u vashe zdravlje!”

Oshtra jabuchica na mrshavom grlu odskochi, spusti se zaprepashc'ujuc'om brzinom i piva nestade. Vinston ode do shanka i vrati se sa josh dve politrice. Starac je, reklo bi se, bio zaboravio svoju predrasudu protiv celog litra.

„Vi ste mnogo stariji od mene”, reche Vinston. „Po svemu sudec'i bili ste odrastao chovek josh pre nego shto sam se ja rodio. Vi josh pamtite kako je bilo u starim vremenima, pre Revolucije. Ljudi mojih godina, u stvari, ne znaju nishta o tom dobu. Mi o tome mozhemo samo chitati u knjigama, a ono shto u njima pishte mozhe i ne biti istina. Zato bih voleo da chujem shta vi mislite. U udzhbenicima istorije pishe da je zhivot pre Revolucije bio potpuno razlichit od danashnjeg, da je tada postojala stravichna tiranija, nepravda, siromashtvo — gore nego shto i mozhemo zamisliti. Ovde u Londonu masa sveta nije celog zhivota imala dovoljno za jelo. Polovina njih nije imala ni obuc'e. Radili su dvanaest sati dnevno, napushtali shkolu sa devet godina, spavali po desetoro. A u isto vreme postojala je jedna shachica ljudi, svega nekoliko hiljada — kapitalisti, tako su se zvali — koji su bili bogati i moc'ni. Oni su posedovali sve shto se moglo posedovati. Zhiveli su u velikim, raskoshnim kuc'ama sa trideset slugu, vozili su se automobilima i kochijama sa chetiri konja, pili su shampanjac, nosili cilindre...”

Starac najednom sinu.

„Cilindre! Bash chudno shto i' pomenuste. A mislio sam koliko juche na cilindre, ni sam ne znam zashto. Bash sam mislio: majkumu, evo vec' ko zna kol' ko godina kako nisam vid'o cilinder. Nestali dibiduz. Poslednji put sam nosio cilinder kad mi je umrla svastika. A to vam je bilo, to vam je bilo — ne umem tachno da vam kazhem, al' bic'e dobri' pedeset godina. Naravno, da se razumemo, nije bio moj, bio sam ga uz'o pod kiriju.”

„Cilindri nisu toliko vazhni” strpljivo c'e Vinston. „U pitanju je ovo: ti kapitalisti — oni i josh nekoliko advokata, sveshtenika i slichnih koji su zhiveli na njihov rachun — bili su gospodari svega. Sve shto je postojalo, postojalo je za njih. A vi — obichni ljudi, radnici — vi ste bili njihovi robovi. S vama su mogli raditi shta su hteli. Mogli su vas otpremiti u Kanadu kao stoku. Mogli su spavati s vashim c'erkama ako im se prohtelo. Mogli su narediti da budete bichevani jednom spravom koja se zvala machka sa devet repova. Morali ste da im skidate kapu. Svakog kapitalistu pratila je chitava gomila lakeja koji su...”

Starac ponovo sinu.

„Lakeji!” reche on. „E vala tu rech nisam chuo vec' boktepita otkad. Lakeji! Sad ste me bash podsetili na mlade dane. Ja sam nekad — u, bestraga odavno — ish'o nedeljom u Hajd park da slusham one ljude shto su drzhali govore. Vojska spasa, katolici, Jevreji, Indusi — ko sve tu nije drzh'o govore. E, tu je bio jedan — sad vec' ne bi' umeo da vam kazhem kako se zvao, al' taj ne da je govorio! Kako je taj shibao ‚Lakeji!’, tako je govorio. ‚Lakeji burzhoazije! Udvorice vladajuc'e klase!’ Paraziti — i to je govorio. Isto i ‚hijene’ — jeste, bash tako: hijene. — Naravno, da se razumemo, to je on o laburistima.”

Vinston je osec'ao da se ne razumeju.

„Evo shta sam ja, u stvari, hteo da znam”, reche. „Smatrate li da ste danas slobodniji nego u ono vreme? Da li se prema vama bolje postupa? U stara vremena, ti bogatashi, ljudi na vrhu...”

„Gornji dom”, reche starac zadubljen u uspomene.

„Dobro, Gornji dom, ako hoc'ete. Samo hoc'u da vas pitam ovo: da li su ti ljudi mogli da se prema vama ponashaju kao prema nizhima, samo zato shto ste vi bili siromashni a oni bogati? Na primer, je li istina da ste im se morali obrac'ati sa ‚gospodine’ i skidati kapu kad ste prolazili mimo njih?”

Starac kao da se bio duboko zamislio. Pre no shto je odgovorio, on otpi oko chetvrtinu svog piva.

„Jeste”, reche. „Voleli su da se chovek do'vati za kapu pred njima. Iz poshtovanja. Ja lichno, ja to nisam voleo, al' eto, puno puta sam i ja skid'o kapu. Moralo se, eto.”

„A da li je bio obichaj — ja vam samo navodim shta sam prochitao u udzhbenicima istorije — da li je bio obichaj da vas ti ljudi i njihove sluge guraju sa trotoara u kanal?”

„Jedan me je gurnuo”, reche starac. „Sec'am se k'o da je juche bilo. To se bash dogodilo uveche, na dan veslachke trke(3) — a na taj dan su uvek zhestoko lumpovali — i sudarim se ja s jednim mladic'em. Bash gospodin — svilena koshulja, cilinder, crn iberciger. Ide on tako i tetura se, i ja naletim na njega, onako sluchajno. Kazhe on meni ‚Shto ne gledash’, kazhe, ‚kud idesh?’ Kazhem ja njemu ‚Shta 'oc'esh’, kazhem, ‚nije valjda trotoar tvoj?’ Kazhe on meni ‚Nemoj da si bezobrazan, glavu c'u da ti otkinem.’ Kazhem ja njemu, ‚Ti si pijan’, kazhem ‚sa 'c'u da pozovem pandura.’ A on, zamislite vi to, on mene gume u grudi i malte nisam pao pod autobus. E sad, znate, ja sam tad bio mlad; pokaz'o bi ja njemu da nije...”

Vinstona zahvati osec'anje bespomoc'nosti. Starchevo pamc'enje nije bilo nishta drugo do gomila nevazhnih detalja. Chovek bi ga mogao ispitivati ceo dan, pa opet ne saznati nishta znachajno. Partijski istorijski spisi mogli su u izvesnom smislu i biti istiniti; mozhda chak i potpuno istiniti. On uchini poslednji pokushaj.

„Mozhda se nisam jasno izrazio”, reche. „Hoc'u da kazhem ovo. Vi ste zhivi vec' veoma dugo; polovinu zhivota prozhiveli ste pre Revolucije. Vec' 1925. godine vi ste bili odrastao chovek. Smatrate li, sudec'i po onome chega se sec'ate, da je zhivot tada bio bolji nego danas? ili gori? Kad biste mogli da birate, da li biste radije zhiveli u ono vreme ili danas?”

Starac se zamishljeno zagleda u metu za strelice. Zatim otpi pivo, sporije nego prvi put. Kad je progovorio, u glasu mu se oseti neka trpeljiva, filozofska nota, kao da ga je pivo bilo omekshalo.

„Znam shta bi 'teli da vam kazhem”, reche on. „'Teli bi da vam kazhem da bi' radije bio mlad. To bi vam skoro svako rek'o. Koje mlad, on je i zdrav, i jak. Ako dodje u moje godine, njemu nikad nije dobro. Noge me bole da vam ne mogu rec'i, a beshika: ubi bozhe. Dizhe me noc'u po pe'-shes' puta. A opet, kad pogledate, nije ni loshe kad je chovek star. Nema vishe one iste brige. Nema nishta da se majmunishe oko zhena, a to vam je velika stvar. Ja nisam bio sa zhenom evo skoro tri'es' godina, ako mi verujete, nit' mi je na pamet palo.”

Vinston se navali na prozorski okvir. Nije vredelo produzhavati. Htede da uzme josh piva, kad se starac na jednom dizhe i zhurno odgega do smradnog pisoara na drugom kraju prostorije. Onih naknadnih pola litra vec' je delovalo. Vinston ostade da sedi josh minut ili dva, zagledan u svoju praznu kriglu, i skoro ne primeti kad ga noge ponovo iznesoshe na ulicu. Najkasnije za dvadeset godina, razmishljao je on, na ogromno i jednostavno pitanje „Da li je zhivot pre Revolucije bio bolji nego danas?” vishe se nikako nec'e moc'i odgovoriti. Uostalom, na njega se vec' sada nije moglo odgovoriti, poshto ono nekoliko rashtrkanih ljudi koji su prezhiveli iz tih davnih vremena vishe nije bilo u stanju da jedno doba uporedi s drugim. Oni su se sec'ali miliona beskorisnih stvari i dogadjaja: svadje sa drugom na poslu, potrage za izgubljenom pumpom za bicikl, vrtloga prashine u neko vetrovito jutro pre sedamnaest godina, izraza na licu odavno umrle sestre; ali stvari od znachaja bile su van njihovog vidnog polja. Bili su nalik na mrave, koji male predmete vide, ali velike ne. A kad je pamc'enje izdalo a zapisi bili falsifikovani — kad se to dogodilo, tvrdnja Partije da je popravila uslove ljudskog zhivota morala se prihvatiti jer nije postojalo, niti c'e ikad ponovo postojati, bilo kakvo merilo pomoc'u koga bi se to moglo proveriti.

U tom trenutku tok njegovih misli se naglo zaustavi. On stade i podizhe pogled. Nalazio se u uzanoj ulici, sa nekoliko mrachnih radnji rashtrkanih medju stambenim zgradama. Odmah iznad njegove glave visile su tri bezbojne metalne kugle koje su izgledale kao da su nekad bile pozlac'ene. Mesto mu se uchini poznato. Pa da! Stajao je ispred antikvarnice gde je bio kupio dnevnik.

Prodje ga drhtaj straha. Kupovina sveske vec' je sama po sebi bila nepromishljeno delo; bio se zakleo da se vishe nikad i ne priblizhi toj radnji. Pa ipak, chim je dopustio mislima da odlutaju, noge su ga same dovele ovamo. Dnevnik je pocheo da pishe u nadi da c'e se zashtititi od upravo takvih samoubilachkih impulsa. U isto vreme primeti da je radnja josh uvek otvorena, iako je vec' bio skoro dvadeset i jedan chas. Mislec'i da c'e biti manje upadljiv unutra nego ako se vrzma po trotoaru, on prede preko praga. Ako ga ko bude ispitivao, moc'i c'e opravdano da kazhe da je trazhio zhilete.

Vlasnik beshe zapalio visec'u petrolejsku lampu, od koje se shirio nechist, ali prijateljski miris. To je bio chovek od svojih shezdeset godina, krhak i povijen, duga, dobroc'udna nosa i blagih ochiju deformisanih kroz debela stakla naochara. Kosa mu je bila gotovo potpuno seda, no obrve su bile chupave i josh uvek crne. Sa svojim naocharima, svojim blagim, nemirnim pokretima i starim sakoom od crnog somota izgledao je na neki nachin intelektualno, kao da je kakav chovek od pera, ili muzichar. Glas mu je bio mek, kao izbledeo, a jezik manje iskvaren nego u vec'ine prola.

„Prepoznao sam vas na trotoaru”, reche on smesta. „Vi ste gospodin koji je kupio onaj damski album. A, to vam je bio divan papir, zaista. Pergament-papir, tako se zvao. Ja mislim da ima sigurno pedeset godina otkako se vishe ne pravi.” On se zagleda u Vinstona preko svojih naochara. „Da li vam treba neshto odredjeno? Ili biste samo da malo razgledate?”

„Samo sam prolazio”, neodredjeno reche Vinston, „pa sam pogledao. Nisam trazhio nishta narochito.”

„Bash dobro”, reche antikvar. „Ne verujem da bih vam mogao udovoljiti.” On okrete svoj meki dlan navishe, pokajnichkim pokretom. „Vidite i sami: prazna radnja. Medju nama recheno, trgovini antikvitetima je proshlo vreme. Nema vishe potrazhnje, nema ni zaliha. Nameshtaj, staklo, porculan — sve se to polomilo, malo-pomalo. A vec' metalne stvari su vec'inom pretopljene. Mesingan svec'njak nisam video vec' godinama.”

Unutrashnjost radnjice bila je u stvari do neudobnosti puna, ali nije bilo nichega od iole kakve vrednosti. Praznog prostora na pod u bilo je vrlo malo, jer je svuda uza zidove bilo naslagano bezbroj ramova za slike. U izlogu je bilo nekoliko podmetacha sa zavrtnjima i navrtkama, istroshenim dIetima, perorezima slomljenih sechiva, oksidisanim dzhepnim chasovnicima koji se nisu chak ni pravili da su ispravni, i ostalim raznovrsnim krshom. Jedino je na stochic'u u uglu bila jedna gomila sitnica — lakiranih burmutica, brosheva od ahata i slichnog — u kojoj se, chinilo se, mozhe nac'i neshto zanimljivo. Dok se priblizhavao stochic'u, Vinston spazi neki okrugao, gladak predmet koji se meko presijavao na svetlosti lampe, i podizhe ga.

To je bio tezhak komad stakla, s jedne strane zaobljen a s druge gladak, tako da je gotovo bio polulopta. I boja i faktura stakla imali su neku chudnu mekotu, kao kishnica. U samom sredishtu, uvelichan zaobljenom povrshinom, nalazio se neki chudan, ruzhichast, izuvijan predmet koji je podsec'ao na ruzhu ili morsku sasu.

„Shta je ovo?” upita Vinston, zacharan.

„To vam je koral”, reche starac. „Najverovatnije iz Indijskog okeana. U ono vreme su ga stavljali u staklo. Ovo nije napravljeno pre manje od sto godina. Po izgledu bi se reklo da ima i vishe.”

„Lepa stvar”, reche Vinston.

„Zaista lepa”, reche starac sa razumevanjem. „Ali nema ih mnogo koji bi to danas rekli.” On kashljucnu. „Ovaj, ako ste zainteresovani da ga kupite, koshtalo bi vas chetiri dolara. Sec'am se kad su ovakve stvari bile i po osam funti, a osam funti vam je bilo — ne bih mogao da prerachunam u danashnje pare, ali bilo je mnogo. Ali shta c'ete, kome je danas stalo do pravih starinskih predmeta — makar i do one shachice koja je preostala?”

Vinston smesta isplati chetiri dolara i stavi zhudjeni predmet u dzhep. Zadivila ga je bila ne toliko njegova lepota, nego to shto je na neki nachin izgledalo kao da pripada dobu sasvim drugachijem od sadashnjeg. Meko staklo boje kishnice nije lichilo ni na jedno staklo koje je dotad video. Predmet je bio dvostruko privlachan zato shto se ochigledno nije mogao upotrebiti ni za shta, mada je Vinston nagadjao da je to nekad trebalo da bude pritiskach za papir. Bio mu je tezhak u dzhepu, no srec'om nije pravio veliku izbochinu. Bilo je neobichno, chak i rizichno, da chlan Partije poseduje tako shta. Sve shto je bilo staro, uostalom i sve shto je bilo lepo, uvek je na neki neodreden nachin bilo sumnjivo. Starac se beshe primetno raspolozhio poshto je primio chetiri dolara. Vinston shvati da bi on pristao i na tri, pa chak i na svega dva.

„Gore na spratu ima josh jedna soba; mozhda bi vas interesovalo da pogledate”, reche on. „Dodushe, ni tamo nema mnogo; samo nekoliko stvari. Tu c'e nam vec' trebati svetlo.”

On zapali josh jednu lampu i pogrbljen, pode ispred Vinstona uza strme i istroshene. stepenice, kroz uzan kratak prolaz, i uvede ga u sobu koja nije gledala na ulicu nego na poplochano dvorishte i shumu dimnjaka. Vinston primeti da je nameshtaj tako rasporedjen kao da je soba josh uvek namenjena za stanovanje. Na podu je lezhala staza tepiha, na zidovima su visile dve ili tri slike, a uz kamin je bila privuchena duboka, prashnjava naslonjacha. Na komodi je tiktakao starinski stakleni sat sa brojchanikom izdeljenim na dvanaest chasova. Ispod prozora se nalazio ogroman krevet, na kome je josh uvek stajao dushek, i koji je zauzimao gotovo chetvrtinu sobe.

„Ovde smo zhiveli dok mi zhena nije umrla”, reche starac, tonom kao da se izvinjava. „Malo-pomalo, eto, rasprodajem nameshtaj. A evo ovaj krevet, to vam je divan komad od mahagonija — to jest bio bi, kad bi chovek mogao da istera buve iz njega. Samo, ipak mislim da bi vam bio previshe kabast.”

Drzhao je lampu visoko podignutu, da osvetli celu sobu; u toplom prigushenom svetlu, ona je zachudo delovala veoma primamljivo. Vinstonu prolete kroz glavu misao da bi sobu verovatno bilo sasvim lako iznajmiti za nekoliko dolara nedeljno, kad bi se usudio da rizikuje. Zamisao je bila luda, nemoguc'a, od one vrste koju treba izbaciti iz glave chim udje; no soba beshe u njemu probudila neku nostalgiju, neko pradavno sec'anje. Uchini mu se da tachno zna kako izgleda sedeti u takvoj sobi, u naslonjachi pokraj vatre na otvorenom ognjishtu, sa nogama na reshetki i chajnikom na polici kamina; do krajnosti sam, do krajnesti bezbedan, neposmatran ni od koga, neprogonjen nichijim glasom, u tishini gde se chuje samo mrmorenje chajnika i prijateljsko tiktakanje sata.

„Nema telekrana!” ne uzdrzha se da promrmlja.

„Ah”, reche starac, „nisam nikad ni imao, znate. Skupo je to. A pravo da vam kazhem, nekako nisam ni osec'ao potrebu. Nego pogledajte onaj sto na rasklapanje tamo u uglu. Mada, razume se, ako biste hteli da ga rasklapate, morali biste prvo da promenite sharke.”

U drugom uglu stajao je orman za knjige; Vinston se vec' bio uputio prema njemu kao privuchen magnetom. No unutra je bilo samo smec'a. Lov na knjige i unishtenje, knjiga bili su u prolskim chetvrtima obavljeni isto tako temeljito kao i svuda drugde. U celoj Okeaniji teshko da je postojala ijedna knjiga shtampana pre 1960. godine. Starac je, i dalje drzhec'i lampu, stajao ispred neke slike u okviru od ruzhinog drveta koja je visila s druge strane kamina, prekoputa kreveta.

„Ovaj, a ako vas interesuju stare gravire...” diskretno poche on.

Vinston pridje da razgleda sliku. To je bila gravira neke ovaIne zgrade sa chetvrtastim prozorima i malom, kulom u prvom planu. Kulu je opasivala ograda, a na zadnjem kraju stajalo je neshto naiik na skulpturu. Vinston se nekoliko trenutaka zagleda u graviru. Zgrada mu se chinila neodredjeno poznata, mada se skulpture nije sec'ao.

„Ram je prichvrshc'en za zid”, reche starac, „ali ako hoc'ete, ja c'u ga odshrafiti.”

„Ovu zgradu poznajem”, naposletku reche Vinston. „Sad je porushena. Nalazi se nasred ulice ispred Palate pravde.”

„Tako je. Ispred Sudnice.(4) Bombardovali su je „ o, josh odavno. Neko vreme je bila crkva. Crkva Svetog Simona, tako se zvala.” On se opet osmehnu kao da se pravda, kao da je svestan da je rekao neshto shto izaziva podsmeh, i dodade: „narandzhe i limun, kazhe sveti Shimun.”

„Kako?” upita Vinston.

Narandzha i limun, kazhe sveti Shimun. To je bila kao jedna pesmica kad sam bio mali. Ne znam kako dalje ide; znam samo da se zavrshava: Evo ide svec'ar da zapali svec'e, evo ide dzhelat da ti glavu seche. To je ishlo uz neku igru. Deca stanu u dva reda i ispruzhe ruke, a vi prolazite ispred njih; kad dodju do ‚evo ide dzhelat da ti glavu seche’, oni spuste ruke i uhvate vas. To je bila kao neka brojanica o tome shta kazhu zvona raznih crkava. Pominjale su se sve londonske crkve — to jest, one najvazhnije.”

Vinston je povrshno pitao iz kog veka potiche ta crkva. Odrediti starost neke zgrade u Londonu bilo je uvek teshko. Za svaku vec'u i impresivniju zgradu, ako bi se imalo moglo smatrati da je novijeg datuma, automatski se tvrdilo da je podignuta posle Revolucije, dok se sve shto je ochigledno bilo ranijeg datuma pripisivalo nekom nejasno odredjenom periodu nazvanom srednji vek. Zvanichno se smatralo da iz vekova kapitalizma nije proizishlo nishta od vrednosti. Kao shto se nije mogla doznati iz knjiga, istorija se nije mogla doznati ni iz arhitekture. Kipovi, zapisi, spomen-ploche, imena ulica — sve shto je moglo osvetliti proshlost bilo je sistematski izmenjeno.

„Nisam ni znao da je to bila crkva”, reche on.

„U stvari, ostalo ih je puno”, reche starac, „samo sad se koriste za druge stvari. Chekajte, kako beshe ishla ona pesmica? Aha! Setio sam se!

Narandzha i limun, kazhe sveti Shimun.
Dugujesh mi farting, kazhe sveti Martin...

eto, toliko se sec'am. Farting vam je bio bakarni novchic', nalik na jedan cent.”

„A gde je crkva Svetog Martina?” upita Vinston.

„Svetog Martina? Josh postoji. Na Trgu pobede, pored galerije slika. To je ona zgrada sa trouglastim predvorjem i stubovima, znate ona sa velikim stepenishtem.”

Vinston ju je dobro znao. U toj zgradi se nalazio muzej koji se koristio za razne vrste propagandnih izlozhbi — maketa raketnih bombi i plovec'ih tvrdjava, voshtanih figura koje su predstavljale zverstva neprijatelja, i slichnog.

„Zvala se Sveti Martin u poljima, dodade starac, „mada se ne sec'am da sam igde blizu video neko polje.”

Vinston ne kupi sliku. Posedovati je bilo bi josh vec'i rizik no imati onaj stakleni pritiskach, a odneti kuc'i nemoguc'e, sem ako bi je izvadio iz rama. On se ipak zadrzha josh nekoliko minuta u razgovoru sa starcem, chije ime, kako je otkrio, nije bilo Viks — kao shto se moglo zakljuchiti po natpisu iznad ulaza — nego Cherington. Ispostavilo se da je Cherington udovac od shezdeset i tri godine koji je u toj radnji stanovao trideset godina. Celo to vreme nameravao je da izmeni ime na firmi, ali nikako nije stizao. Dok su razgovarali, Vinstonu se neprestano vrac'ala poluzaboravljena dechja pesmica. Narandzha i limun, kazhe sveti Shimun, dugujesh mi farting, kazhe sveti Martin! Chudno, ali ponavljajuc'i to u sebi, imao je iluziju da stvarno chuje zvona, zvona izgubljenog Londona koja su josh uvek, negde, postojala, prerushena i zaboravljena. Chuo ih je kako zvone sa jednog utvarnog tornja za drugim. Pa ipak, koliko se sec'ao, nikad u stvarnom zhivotu nite chuo zvonjavu crkvenih zvona.

On se oprosti od Cheringtona i sidje sam niza stepenice, da ga starac ne bi video kako izvida ulicu pre no shto c'e izic'i. Bio je vec' reshio da posle odgovarajuc'eg intervala — od, recimo, mesec dana — ponovo reskira i poseti radnju. To mozhda ne bi bilo opasnije nego jedan izostanak uveche iz Centra. Ozbiljna ludost je bila u tome shto se uopshte vratio ovamo, poshto je vec' kupio dnevnik, a nije znao da li se vlasniku mozhe verovati. Pa ipak...!

Da, doc'i c'e opet. Kupic'e josh lepih otpadaka. Kupic'e graviru crkve Svetog Simuna, izvaditi je iz rama, i odneti kuc'i sakrivenu ispod bluze. Izvuc'i c'e ostatak one dechje pesmice iz Cheringtonovog sec'anja. Chak mu i onaj ludi plan: da sobu na spratu uzme pod kiriju, za trenutak ponovo sevnu kroz glavu. Kojih pet sekundi bio je bezbrizhan od odushevljenja, te iskorachi na trotoar a da prethodno chak ni pogled nije bacio kroz izlog. Beshe chak pocheo da pevushi na neku improvizovanu melodiju:

Narandzha i limun, kazhe sveti Shimun.
Dugujesh mi farting, kazhe sveti Martin...

Najednom mu se uchini da mu se srce pretvorilo u led, a creva u vodu. Trotoarom se priblizhavala neka figura u plavom kombinezonu, ni deset metara od njega. To je bila ona devojka iz Odeljenja proze, ona crnomanjasta. Dnevna svetlost je gasnula, ali on je prepoznade bez teshkoc'a. Ona ga pogleda pravo u ochi, zatim zhurno produzhi, kao da ga nije ni videla.

Vinston je nekoliko sekundi bio paralizovan. Zatim se okrete na desno i udalji teshkim koracima, ne primetivshi odmah da se uputio u pogreshnom pravcu. U svakom sluchaju, odgovor na jedno pitanje sad je bio poznat. Vishe nije bilo sumnje da ga ta devojka uhodi. Mora biti da ga je pratila dovde, jer nije bilo verovatno da se pukim sluchajem zadesila iste vecheri u istoj mrachnoj zabachenoj ulici, kilometrima daleko od bilo kog kvarta u kome zhive chlanovi Partije. Sluchajnost je bila prevelika. Da li je bila zaista agent Policije misli, ili prosto shpijunka-amater pokrenuta nadobudnoshc'u, gotovo nije ni bilo vazhno. To shto ga je drzhala na oku bilo je dovoljno. Verovatno ga je isto tako videla i kad je ulazio u krchmu.

Hodao je s naporom. Na svaki korak, po butini bi ga udario komad stakla koji je nosio u dzhepu, te mu skoro dode da ga izvadi i baci. Najgori je bio bol u stomaku. Dva ili tri minuta mislio je da c'e umreti ako ubrzo ne stigne do klozeta. Medjutim, u ovakvim kvartovima nije ih ni bilo. Zatim grch prode, ostavivshi za sobom tupo tishtanje.

Ulica je bila c'orsokak. Vinston se zaustavi, postaja nekoliko sekundi nepovezano se pitajuc'i shta da radi, zatim se okrete i podje istim putem natrag. Kad se okrenuo, pade mu na pamet da se s devojkom mimoishao tek pre tri minuta i da bi verovatno mogao da je stigne ako potrchi. Onda bi mogao da je prati u stopu dok se ne nadju na nekom tihom mestu, pa da joj razbije glavu kockom iz kaldrme. Onaj komad stakla u dzhepu bio bi dovoljno tezhak. No on smesta odustade, zato shto mu je i sama pomisao na ikakav fizichki napor bila nepodnoshljiva. Ne bi mogao da potrchi, ne bi mogao da zada udarac. Sem toga, ona je bila mlada i jaka; branila bi se. Pomisli takodje da pozhuri u Centar i ostane tamo do zatvaranja, da bi za to veche stvorio delimichan alibi. No i to je bilo nemoguc'e. Obuze ga smrtna malaksalost. Zheleo je jedino da shto pre stigne kuc'i, a onda sedne i miruje.

Kad je stigao u svoj stan, bilo je proshlo dvadeset dva chasa. Svetlo se gasilo u dvadeset tri i trideset. On ode u kuhinju i proguta gotovo punu chajnu sholju dzhina Pobeda. Zatim ode do stola u alkovu, sede i izvadi dnevnik iz fioke. Ali nije ga odmah otvorio. Na telekranu je metaIni zhenski glas vrechao neku patriotsku pesmu. On je sedeo zurec'i u mramoraste share na koricama sveske, trudec'i se bez uspeha da iskljuchi taj glas iz svesti.

Uvek su noc'u dolazili da hapse, uvek noc'u. Najpametnije je bilo ubiti se pre nego shto im se padne u ruke. Neki su bez sumnje tako i radili. Mnogi od nestalih u stvari su bili izvrshili samoubistvo. No bila je potrebna ochajnichka hrabrost da bi se chovek ubio u svetu gde se do vatrenog oruzhja i bilo kakvog brzog i sigurnog otrova nije nikako moglo doc'i. S nekim zaprepashc'enjem on pomisli o bioloshkoj beskorisnosti straha, i bola, o izdaji tela koje se uvek kochi upravo u trenutku kad se trazhi poseban napor. Da je delovao dovoljno brzo, mogao je uc'utkati crnomanjastu devojku; ali je bash prevelika opasnost u kojoj se nalazio uchinila da je izgubio moc' da dela. Sinu mu da se u trenucima krize niko ne bori protiv spoljnog neprijatelja, nego uvek protiv svog sopstvenog tela. Chak i sad, uprkos dzhinu, tupi bol u stomaku onemoguc'avao je povezano mishljenje. A tako je isto, shvati on, i u svim na izgled herojskim i tragichnim situacijama. Na bojnom polju, u sobi za muchenje, na brodu koji tone, stvari za koje se chovek bori uvek se zaboravljaju zato shto se telo shiri dok ne ispuni celu vasionu; pa chak i u onim trenucima kad chovek nije paralisan od straha ili ne vrishti od bola, zhivot postaje borba, iz trenutka u trenutak, sa gladu ili hladnoc'om ili neispavanoshc'u, sa kiselinom u stomaku ili bolesnim zubom.

On otvori dnevnik. Bilo je vazhno napisati neshto. Zhena na telekranu je pochela novu pesmu. Vinstonu se njen glas zabadao u mozak kao komade razbijenog stakla. Pokusha da misli na O'Brajena, za koga je, ili kome je, pisao svoj dnevnik, no umesto njega poche da misli o tome shta c'e mu se desiti kad ga Policija misli odvede. Ne bi bilo strashno ako bi ga ubili odmah. Chovek i ochekuje da bude ubijen. Ali pre smrti (o tome niko nije govorio, a ipak su svi znali) morala se proc'i rutina priznanja: uvijanje na podu i vrishtanje za milost, pucanje slomljenih kostiju, izbijeni zubi, usirena krv u kosi. Zashto to mora da podnosi, kad je kraj ionako bio uvek isti? Zashto se ne mozhe iz zhivota izbaciti nekoliko dana ili nedelja? Niko nije ostao neuhvac'en; niko nije proshao bez priznanja. Kad chovek podlegne zlornisli, sigurno je da c'e u izvesnom roku biti mrtav. Zashto onda buduc'nost mora da sadrzhi taj uzhas, koji nije menjao nishta? On pokusha, sa malo vishe uspeha nego ranije, da dozove sliku O'Brajena. „Sastac'emo se na mestu gde nema tame”, bio mu je rekao ovaj. Znao je shta to znachi, ili mu se bar chinilo da zna. Mesto gde nema tame bila je zamishljena buduc'nost, koju chovek nikad nec'e videti ali u kojoj, znajuc'i unapred za nju, mozhe da uchestvuje. Ali od glasa sa telekrana koji ga je grebao po ushima nije mogao da sledi dalje tok svojih misli. On stavi cigaretu u usta. Iz nje mu smesta ispade na jezik polovina duvana, gorka prashina koju je bilo teshko ispljuvati. Pred ochi mu izidje lik Velikog Brata, izbacujuc'i O'Brajenov. Bash kao i pre nekoliko dana, izvadi novchic' iz dzhepa i pogleda ga. Ono lice je gledalo u njegovo, krupno, smireno, zashtitnichko: ali kakav su to osmeh krili crni brkovi? Kao olovni zvon vratishe mu se rechi:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOC'

____

2) Bacanje strelica u metu. U engleskim kafanama se po pravilu nalaze strelice i meta za ovu omiljenu igru. — Prim. prev. [nazad]

3) Tradicionalna veslachka trka izmedju Oksforda i Kembridzha. — Prim. prev. [nazad]

4) Stari antikvar naziva zgradu njenim pravim (i danashnjim) imenom Sudnica (Law Courts). U Okeaniji, razume se, to ime je nepoznato. — Prim. prev. [nazad]


„1984.”: [Glavna str.] [1. deo] [2. deo] [3. deo] [Prilog]

Biblioteka [(a)Eng] [Rus] > Romani [Eng] [Rus] ~ [Iskljuchiti CSS] [C'irilichko pismo] [Latinichko pismo]

[orwell.ru] [Pochetak] [Biografija] [Biblioteka] [Zhivot] [O sajtu & (c)] [E-veze] [Mapa sajta] [Nac'i] [Utisci]

© 1999-2024 O. Dag – ¡Str. sazd.: 2003-02-16 & Posl. mod.: 2019-12-29!