Gospodin Dzhons (Jones), posjednik Vlastelinske farme, zakljuchao je preko noc'i kokoshinjce, ali je bio suvishe pijan da bi se sjetio zatvoriti i gornja vratashca. Dok mu je svjetlo fenjera plesalo s jedne strane na drugu, proshao je teturajuc'i dvorishtem, zbacio chizme pred strazhnjim vratima kuc'e, natochio chashu piva iz bachve u ostavi, ispio je i legao u krevet, u kojem je gospodja Dzhons vec' hrkala.

Chim je u spavac'oj sobi nestalo svjetla, u svim gospodarskim zgradama farme nastade vreva i komeshanje. Tokom dana prochulo se, naime, da je stari Major (Major), polubijeli nerast, dobitnik mnogih nagrada, proshle noc'i usnuo chudan san i da ga zheli isprichati drugim zhivotinjama. Dogovorili su se da c'e se sastati u velikoj sushi chim gospodin Dzhons zaspi. Stari Major [tako su ga oduvijek zvali, premda je bio izlagan pod imenom Vilingdonski (Willingdon) ljepotan] imao je na farmi takav ugled da su svi bili spremni izgubiti jedan sat sna kako bi chuli shto im je imao rec'i.

U dnu velike sushe, na nekoj vrsti uzdignutog podija, Major se vec' bio udobno smjestio na svom slamnatom lezhaju ispod fenjera koji je visio o gredi. Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilichno ugojio, ali je usprkos chinjenici shto mu ochnjaci nikada nisu bili podsjecheni, josh uvijek imao izgled velichanstvene svinje, mudra i dobroc'udna izgleda. Uskoro su pochele pristizati druge zhivotinje i zauzimati mjesta po vrstama. Prvo su stigla tri psa, Blubel (Bluebell), Dzhesi (Jessie) i Pincher (Pincher), zatim svinje, koje polegoshe na slamu neposredno ispred podija. Kokoshi su se smjestile duzh prozora, golubovi su odleprshali na grede, a ovce i krave polijegale su iza svinja i pochele prezhivati. Par teretnih konja, Bokser (Boxer) i Klover (Clover), doshao je zajedno, hodajuc'i polako i spushtajuc'i vrlo pazhljivo svoja golema kosmata kopita da ne bi povrijedili koju malu zhivotinju shto se mozhda skutrila u slami. Klover je bila krupna kobila majchinskog izgleda koja se priblizhavala srednjoj dobi, i koja nakon chetvrtog zhdrebeta nikada vishe nije potpuno povratila prijashnju vitkost. Bokser je pak bio ogroman konj, visok preko sto osamdeset centimetara i snazhan kao dva prosjechna konja. Bijela pruga iznad njushke davala mu je poneshto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poshtovali zbog chvrstog karaktera i silne radne snage. Poslije konja dodjoshe Mjurijel (Muriel), bijela koza, i Bendzhamin (Benjamin), magarac. Bendzhamin je bio najstarija zhivotinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi neshto i rekao, to bi obichno bila kakva cinichna primjedba — na primjer, znao bi rec'i da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali da bi on radije zhivio i bez repa i bez muha. Od zhivotinja na farmi jedino se on nikada nije smijao. Kad bi ga upitali zashto, odgovorio bi da se nema chemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajuc'i to otvoreno, bio je privrzhen Bokseru; njih dvojica obichno bi zajedno proveli nedjelju na malom pashnjaku iza voc'njaka, pasuc'i jedan pored drugog bez rijechi.

Konji su upravo legli, kad gomila pachic'a, koji su izgubili majku, nahrupi u sushu nemoc'no pijuchuc'i i lutajuc'i s jedne strane na drugu, trazhec'i mjesto na kojem ih nitko nec'e zgnjechiti. Svojom velikom prednjom nogom Klover napravi neku vrstu zaklona u kojem se pachic'i ugnijezdishe i smjesta zaspashe. U posljednjem trenutku, usiljeno se nec'kajuc'i i zhvac'uc'i kocku shec'era, pojavi se Moli (Mollie), luckasta i ljepushkasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Dzhonsa. Zauzme mjesto sprijeda i pochne mahati bijelom grivom, nadajuc'i se da c'e svratiti pozornost na upletene crvene vrpce. Posljednja stizhe machka koja, kao i obichno, potrazhi najtoplije mjesto i konachno se stisnu izmedu Boksera i Klover; tamo je zadovoljno prela za sve vrijeme Majorova govora, ne slushajuc'i ni jednu rijech.

Sada su se okupile sve zhivotinje osim Mojsija (Moses), pripitomljenog gavrana, koji je spavao na svojoj gredi iza strazhnjih vrata. Kad je vidio da su se svi udobno smjestili i pazhljivo ishchekuju njegov govor, Major prochisti grlo i poche:

„Drugovi, vec' ste chuli za moj neobichni san od proshle noc'i. Ali o tome c'u kasnije. Najprije vam moram rec'i neshto drugo. Ne mislim, drugovi, da c'u s vama provesti josh mnogo vremena i osjec'am svojom duzhnoshc'u da vam prije nego shto umrem prenesem iskustva koja sam stekao. Zhivot mi je bio dug, i dok sam usamljen lezhao u svom dijelu svinjca, imao sam mnogo vremena za razmishljanje, pa mislim da mogu rec'i kako razumijem prirodu zhivota na ovoj zemlji jednako dobro kao i svaka druga zhivotinja. O tome vam zhelim govoriti.

Drugovi, kakav je sada nash zhivot? Pogledajmo: nash zhivot je bijedan, tegoban i kratak. Kada dodjemo na ovaj svijet, daju nam upravo toliko hrane da jedva prezhivimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni, istog trenutka nas kolju s odvratnom okrutnoshc'u. Nijedna zhivotinja u Engleskoj nakon shto napuni godinu dana ne zna shto znachi srec'a ili dokolica. Nijedna zhivotinja u Engleskoj nije slobodna. Zhivot zhivotinje je bijeda i ropstvo; to je zhiva istina.

Ali, je li nasha sudbina naprosto dio opc'eg prirodnog poretka? Ili je to stoga shto ova nasha siromashna domovina ne mozhe onima koji u njoj prebivaju pruzhiti pristojan zhivot? Ne, drugovi, tisuc'u puta ne! Klima je dobra, a plodno tlo Engleske mozhe pruzhiti izobilje hrane i mnogo vec'em broju zhivotinja. Samo bi nasha farma mogla hraniti tuce konja, dvadeset krava, na stotine ovaca — i svi bi mogli zhivjeti tako ugodno i dostojanstveno da to prelazi granice nashe mashte. Zashto onda i dalje zhivimo u ovim bijednim uvjetima? Zato, shto nam gotovo sav proizvod nasheg rada ukradu ljudska bic'a. To je bit svih nashih problema. Sabrana je u jednoj rijechi — Chovjek! Chovjek je jedini stvarni neprijatelj kojeg imamo. Uklonite chovjeka, i osnovni uzrok gladi i pretjeranog rada bit c'e ukinut zauvijek.

Chovjek je jedino stvorenje koje troshi a ne proizvodi. On ne daje mlijeko, ne nosi jaja, preslab je da vuche plug, prespor da uhvati zeca. Pa ipak je gospodar svih zhivotinja. Zaposhljava ih i daje im minimum koji c'e ih sprijechiti da skapaju od gladi, a ostatak zadrzhava za sebe. Mi obradujemo zemlju, nash gnoj je chini plodnijom, ali medu nama nema nijednog koji posjeduje vishe od svoje gole kozhe. Vi, krave, koje vidim ispred sebe, koliko ste tisuc'a litara mlijeka dale proshle godine? Shto se dogodilo s tim mlijekom kojim ste trebale othraniti jedru telad? Svaka kap otishla je niz grla nashih neprijatelja. A vi, kokoshi, koliko ste jaja snijele proshle godine i koliko se iz njih izleglo pilic'a? Ostatak je otishao na trzhnicu da bi Dzhons i njegovi ljudi zaradili novac. A ti, Klover, gdje su ti chetiri zhdrebeta koja si ozhdrijebila i koja su ti u starosti trebala biti pomoc' i radost? Nijedno nije dochekalo ni godinu dana i vec' je prodano — vishe ih nikada nec'esh vidjeti. Jesi li u zamjenu za tvoje chetvero sirochadi i sav tvoj rad u polju dobila ishta osim bijednog obroka i staje?

Ali ni tako bijednim zhivotima, kakvi su nashi, nije dopushteno da traju svoj prirodni vijek. Ne prigovaram zbog sebe, jer ja sam jedan od sretnika. Meni je dvanaest godina i imao sam preko chetiri stotine potomaka. Takav je prirodni zhivot svinje. Ali na kraju nijedna zhivotinja ne izbjegne okrutnom nozhu. Vi, mlada prasad za tovljenje shto sjedite ispred mene, u roku od jedne godine svaki c'e od vas zavrshiti skvichec'i na stratishtu. Taj uzhas cheka sve nas: i krave, i svinje, i kokoshi, i ovce — svakoga. Ni konje ni pse ne cheka bolja sudbina. Onog dana kada tvoji snazhni mishic'i izgube snagu, tebe c'e, Boksera, gospodin Dzhons poslati zhivoderu, koji c'e te zaklati i od tebe skuhati hranu za lisichare. Shto se tiche pasa, kada ostare i izgube zube, Dzhons im zavezhe oko vrata ciglu i utopi ih u najblizhoj bari.

Nije li onda, drugovi, kristalno jasno da sve nedac'e ovog zhivota proistjechu iz tiranije ljudskih bic'a? Jedino ako se oslobodimo chovjeka, proizvod nasheg rada pripast c'e nama. Gotovo preko noc'i mozhemo postati bogati i slobodni. Shto treba da se radi? Noc'u i danju, dushom i tijelom, radimo na tome da zbacimo ljudsku rasu! Drugovi, moja vam je poruka: Pobuna! Ja, dodushe, ne znam kada c'e doc'i do pobune, to mozhe biti za tjedan dana ili za stotinu godina, ali znam, pouzdano, kao shto vidim ovu slamu pod svojim nogama, da c'e pravda prije ili kasnije slaviti pobjedu. Razmislite, drugovi, o svom zhivotu i o ovome shto sam vam rekao. I, a to je najvazhnije, prenesite moju poruku onima koji dolaze poslije vas, kako bi se buduc'e generacije borile do konachne pobjede.

Ne zaboravite, drugovi, da morate ostati odvazhni do kraja. Nishta vas ne smije skrenuti s pravog puta. Nemojte slushati kada vam budu govorili da Chovjek i zhivotinje imaju zajednichke interese, da napredak jednog predstavlja i napredak drugih. Sve je to lazh. — Chovjek gleda jedino svoje interese. Zato neka medu nama zhivotinjama vlada savrsheno jedinstvo i savrsheno drugarstvo u borbi. Svi ljudi su neprijatelji. Sve zhivotinje su drugovi.”

U tom chasu nastade strahovita buka. Dok je Major josh govorio, chetiri velika shtakora ispuzishe iz svojih rupa i slushahu ga sjedec'i na strazhnjim nogama. Iznenada primijetishe ih psi i samo zahvaljujuc'i tome shto su hitro jurnuli u rupe, shtakori spasishe svoje zhivote. Major podizhe nogu trazhec'i tishinu.

„Drugovi”, reche, „ovaj se sluchaj mora rijeshiti. Jesu li nam nepripitomljene zhivotinje, kao shto su shtakori i zechevi, prijatelji ili neprijatelji? Stavljam to pitanje na glasanje: Jesu li shtakori nashi drugovi?”

Glasalo se odmah i nadmoc'nom vec'inom bi odlucheno da su shtakori drugovi. Samo se chetvero nije slozhilo, tri psa i machka, za koju se kasnije otkrilo da je glasala za obje strane. Major nastavi:

„Josh neshto vam zhelim rec'i, u stvari samo ponoviti: upamtite zauvijek da je neprijateljstvo prema Chovjeku i svemu njegovom nasha duzhnost. Tko god ima chetiri noge, ili krila, taj je prijatelj. I zapamtite takodjer, da u borbi protiv Chovjeka ne smijemo spasti na to da mu slichimo. Chak i kad ga pobijedite, nemojte usvojiti njegove poroke. Nijedna zhivotinja nikada ne smije zhivjeti u kuc'i, spavati u krevetu, nositi odjec'u, piti alkohol, pushiti, posjedovati novac ili postati trgovac. Sve su Chovjekove navike grijeh. I shto je najvazhnije, nijedna zhivotinja ne smije tlachiti drugu zhivotinju. Slabi ili jaki, pametni ili priprosti, svi smo mi brac'a. Nijedna zhivotinja nikada ne smije ubiti drugu zhivotinju. Sve su zhivotinje jednake.

A sada, drugovi, da vam ispricham svoj san od proshle noc'i. Taj san vam ne mogu opisati. Sanjao sam kako c'e izgledati Zemlja kada nestane Chovjek. San me podsjetio na neshto shto sam davno zaboravio. Prije mnogo godina, dok sam josh bio malo svinjche, moja majka i druge krmache chesto su pjevale staru pjesmu kojoj su znale samo melodiju i prve tri rijechi. U djetinjstvu sam znao tu melodiju, ali sam je vec' davno zaboravio. Medutim, proshle noc'i ponovo mi se javila li snu. Shtovishe, navrle su mi u sjec'anje rijechi te pjesme — rijechi za koje sam siguran da su generacijama bile zaboravljene, a koje su zhivotinje pjevale od davnina. Sada c'u vam, drugovi, otpjevati tu pjesmu. Star sam i glas mi je promukao, ali, kada vas nauchim melodiju, vi c'ete je pjevati bolje. Zove se ‚Zhivotinje Engleske’.”

Stari Major prochisti grlo i zapjeva. Kao shto je sam rekao, glas mu je bio promukao, ali je pjevao prilichno dobro, a i melodija je bila zhivahna. Rijechi su glasile ovako:

Zhivotinje Engleske i Irske,
Zhivotinje svih meridijana,
Chujte moju radosnu poruku
O zlatnom dobu shto je pred nama.

Prije il' kasnije doc'i c'e dan,
Tiranin Chovjek svrgnut c'e biti,
I plodnim c'e poljima Engleske
Samo chetveronoshci gaziti.

Nestat c'e karika s nashih njushki,
Jaram nec'e zhuljat' nashe shije,
Mamuza c'e zauvijek zardjat'
A bich — kao da ga bilo nije!

To obilje um pojmit' ne mozhe:
Sijeno, pshenica, jecham i zob,
Djetelina, grah i plodovi repe,
Sve bit c'e nashe kad dodje ta dob.

Jarko c'e sjati polja Engleske,
Chistije c'e biti njene vode,
Svjezhije puhat c'e povjetarci
Tek kada dodjemo do slobode.

Tom danu moramo stremiti svi,
Al' prije neg' dodje, makar umrli,
Krave, konji, guske i purani
U borbu! Svak' slobodi da hrli!

Zhivotinje Engleske i Irske,
Zhivotinje svih meridijana,
Pochujte i shirite poruku
O zlatnom dobu shto je pred nama!

Pjesma je odushevila zhivotinje i prije nego shto je Major zavrshio, one mu se pridruzhishe. Melodiju i poneku rijech upamtile su chak i najgluplje, a pametnije, poput svinja i pasa, nauchile su za nekoliko minuta chitavu pjesmu napamet. A onda nakon nekoliko pokushaja, chitavom se farmom odluchno i jedinstveno zaori „Zhivotinje Engleske”. Krave su mukale, psi zavijali, ovce blejale, konji rzali, patke kvakale. Toliko su bile odushevljene pjesmom da su je otpjevale pet puta zaredom, a mozhda bi tako i nastavile cijelu noc' da ih Dzhons nije prekinuo.

Buka je, naime, probudila gospodina Dzhonsa, koji skochi iz kreveta uvjeren da se u dvorishtu nalazi lisica. Zgrabi pushku, koja je uvijek stajala u kutu spavac'e sobe, i pripuca u mrak. Meci se zabishe u zid sushe i sastanak se naglo prekinu. Zhivotinje su se razbjezhale na svoja mjesta za spavanje. Ptice su odskakutale u svoja legla, blago polijegalo u slamu, i u trenu je chitava farma zapala u san.

Tri noc'i kasnije stari je Major mirno u snu preminuo. Tijelo mu je sahranjeno u dnu voc'njaka.

Bilo je to pochetkom ozhujka. Tokom slijedec'a tri mjeseca razgranala se tajna aktivnost. Majorov govor toliko je utjecao na inteligentnije zhivotinje na farmi da su stekle potpuno nov pogled na zhivot. Nisu dodushe znale kada c'e doc'i do Pobune koju je prorekao Major; nisu bash imale razloga vjerovati da c'e se to dogoditi za njihova zhivota, ali su jasno spoznale da je njihova duzhnost pripremiti Pobunu. Poduka i organiziranje zapali su, naravno, svinje, koje su opc'enito bile priznate kao najpametnije medu zhivotinjama. Najistaknutiji medu svinjama bila su dva mlada nerasta koja je gospodin Dzhons uzgajao za prodaju. Napoleon (Napoleon) je bio veliki berkshirski nerast prilichno divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. Snoubol (Snowball) je bio zhivahniji od Napoleona, bolji govornik i mashtovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promuc'urnost. Svi ostali krmci na farmi bili su odredjeni za tovljenje. Najpoznatiji medu njima bio je mali debeli krmak po imenu Skviler (Squealer), okruglih obraza, sjajnih ochiju i kreshtava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je chas na jednu chas na drugu stranu i mahao repom koji je djelovao nekako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno mozhe pretvoriti u bijelo.

Njih trojica u tanchine su razradili uchenje starog Majora u zaokruzhen sistem mishljenja koji su nazvali animalizam. Nekoliko puta tjedno, kada bi gospodin Dzhons zaspao, odrzhavali su u sushi tajne sastanke i ostalima tumachili principe animalizma. Na pochetku su naishli na glupost i apatiju. Neke su zhivotinje govorile da je vjernost gospodinu Dzhonsu obaveza, nazivale ga „Gospodarom”, ili tvrdile: „Gospodin Dzhons nas hrani. Kad ne bi bilo njega, pomrle bismo od gladi.” Druge su postavljale pitanja kao: „Zashto brinuti shto c'e se dogoditi poslije nashe smrti?” ili „Ako c'e ionako doc'i do Pobune, kakva je razlika u tome radimo li mi za nju ili ne?”, pa su svinje imale velikih teshkoc'a kako bi ih uvjerile da se to protivi duhu animalizma. Najgluplje pitanje postavila je Moli, bijela kobila. Prvo njeno pitanje Snoubolu glasilo je: „Da li c'e i nakon Pobune biti shec'era?”

„Nec'e”, strogo je odgovorio Snoubol. „Na ovoj farmi ne mozhemo proizvoditi shec'er. Imat c'esh zobi i sijena koliko zhelish.”

„Hoc'ete li mi dopustiti da nosim vrpce u grivi?” upitala je Moli.

„Drugarice”, odgovorio je Snoubol, „te vrpce kojima si toliko privrzhena obiljezhje su ropstva. Ne shvac'ash li da je sloboda vrednija od tih vrpci?”

Moli se slozhila, ali nije bila uvjerena.

Svinje su imale izdrzhati josh tezhu borbu da bi se suprotstavile lazhima koje je shirio Mojsije, pripitomljeni gavran. Mojsije, koji je bio osobiti miljenik gospodina Dzhonsa, bio je shpijun i doushnik, ali i vjesht govornik. Tvrdio je da zna za tajanstvenu zemlju zvanu Slatka Gora, u koju nakon smrti odlaze sve zhivotinje. Ona se nalazi negdje gore, na nebu, malo iznad oblaka, rekao je Mojsije. U Slatkoj Gori svaki je dan u tjednu nedjelja, svjezha djetelina zeleni se chitavu godinu, a po zhivicama rastu kocke shec'era i lanena komina. Zhivotinje su mrzile Mojsija jer je prichao bajke, a nije radio nishta, ali neke su povjerovale u Slatku Goru, i svinje su se morale pomuchiti da ih uvjere kako takvo mjesto ne postoji.

Najvjerniji uchenici bili su dvoje teretnih konja, Bokser i Klover. Oni su imali velikih problema kada su trebali smisliti neshto samostalno, ali kada su jednom prihvatili svinje za uchitelje, prihvac'ali su sve shto su chuli pa su to pojednostavljeno prenosili drugim zhivotinjama. Bili su na svim tajnim sastancima i uvijek bi prvi zapjevali „Zhivotinje Engleske”, pjesmu kojom su sastanci obavezno zavrshavali.

Kako se pokazalo do Pobune je doshlo mnogo ranije i izvedena je mnogo lakshe nego shto je to itko ochekivao. Iako strog gospodar gospodin Dzhons je prijashnjih godina bio sposoban farmer, ali u posljednje vrijeme za njega su nastupili loshi dani. Pogodio ga je gubitak novca u nekoj parnici i nakon toga odao se pic'u. Po chitave dane dangubio bi u svojoj stolici za ljuljanje u kuhinji, chitajuc'i novine, pijuc'i i povremeno branec'i Mojsija koricama kruha namochenim u pivo. Nadnichari su postali lijeni i neposhteni, polja puna korova, na gospodarskim zgradama trebalo je popraviti krovove, zhivica je bila zapushtena, a zhivotinje slabo hranjene.

Doshao je lipanj i trebalo je pokositi travu. Na Ivanje, bila je to subota, gospodin Dzhons je uveche otishao u Vilingdon i tako se natreskao kod „Crvenog lava” da se vratio kuc'i tek u nedjelju u podne. Nadnichari su rano ujutro pomuzli krave i otishli u lov na zecheve, ne nahranivshi zhivotinje. Chim se vratio, gospodin Dzhons je odmah zaspao na divanu u salonu, sa „Svjetskim novostima” preko lica. Tako nitko nije nahranio zhivotinje do navecher. Na kraju one to vishe nisu mogle podnijeti. Jedna krava rogovima provali vrata spremishta i sve zhivotinje navale na hranu. U taj tren probudi se gospodin Dzhons. Vec' slijedec'eg trenutka chetiri nadnichara i on nadju se u spremishtu s bichevima u rukama, udarajuc'i na sve strane. Gladne zhivotinje nisu vishe mogle to izdrzhati. Iako nishta nije bilo dogovoreno, zhivotinje su se istovremeno bacile na svoje muchitelje. Nasrnule su na Dzhonsa i nadnichare i pochele ih odasvud udarati. Ljudi vishe nisu bili gospodari situacije. Nikada ranije nisu vidjeli da se zhivotinje tako ponashaju, i ta iznenadna pobuna stvorenja koja su bili naviknuti tuc'i i maltretirati kako im se htjelo toliko ih je prestrashila da su gotovo izgubili razum. Ubrzo su se prestali braniti i dali se u bijeg. Sva petorica bjezhali su putem koji je vodio na glavnu cestu, a zhivotinje su ih pobjedonosno progonile.

Gospodja Dzhons, koja je kroz prozor vidjela shto se dogadja, na brzinu ubaci neshto stvari u platnenu torbu i pobjezhe s farme drugim putem. Mojsije skochi sa svoje grede i glasno grakc'uc'i zaleprsha za njom. Za to vrijeme zhivotinje su gonile Dzhonsa i nadnichare do ceste i zatvorile za njima glavna vrata s pet zasuna. I tako, gotovo prije nego su shvatile shto se zbiva, Pobuna je bila uspjeshno izvrshena; Dzhons je bio protjeran a Vlastelinska farma pripala je njima.

Prvih nekoliko minuta zhivotinje su jedva mogle povjerovati u svoju srec'u. Najprije su u cheti galopom obishle granice farme da se uvjere da se nigdje nije sakrilo koje ljudsko bic'e; onda otrchashe natrag do gospodarskih zgrada da izbrishu posljednje tragove mrske Dzhonsove vladavine. Silom su otvorile ostavu za stvari koja se nalazila na dnu staja; djemove, nosne karike, lance za pse, krvave nozheve koje je gospodin Dzhons upotrebljavao za kastriranje krmaka i janjadi — sve su bacile u zdenac. Na hrpu smec'a koju su zapalile u dvorishtu bacishe uzde, ulare, naochnjake i ponizhavajuc'e zobnice. Isto uchinishe i s bichevima. Kada su vidjele kako bichevi nestaju u plamenu sve su zhivotinje skakale od veselja. Snoubol baci u vatru i vrpce kojima su se za sajmenih dana ukrashavale konjske grive i repovi.

„Vrpce”, rekao je, „treba smatrati odjec'om, shto je oznaka ljudskih bic'a. Sve zhivotinje treba da hodaju gole.”

Kad je to chuo, Bokser donese mali platneni sheshiric' koji je nosio ljeti da zashtiti ushi od muha i baci ga u vatru.

Vrlo brzo zhivotinje su unishtile sve shto ih je podsjec'alo na gospodina Dzhonsa. Nakon toga ih je Napoleon poveo do spremishta i svakome podijelio dvostruk obrok zhita, a psima po dva dvopeka. Onda su sedam puta, od pochetka do kraja, otpjevale „Zhivotinje Engleske” te legle i spavale kao nikada prije toga.

Kao i obichno, probudile su se u zoru; prisjetivshi se slavnog dogadjaja, zajedno su poshle na pashu. Pokraj pashnjaka nalazio se brezhuljak s kojeg se mogao vidjeti vec'i deo farme. Zhivotinje su se uspele na vrh pa su u jasnom jutarnjem svjetlu razgledavale okolinu. Da, to je bilo njihovo — sve shto su mogle vidjeti bilo je njihovo! Pri pomisli na to pochele su u zanosu i uzbudenju skakati uokolo i bacakati se uvis. Valjale su se po rosi, navalile pasti slatku ljetnu travu, kopale grude crnice i udisale njen opojan miris. Pregledale su chitavu farmu, pune nijemog udivljenja razgledale oranice, livade, voc'njak, jezero, shikaru. Osjec'ale su se kao da to nikada ranije nisu vidjele, chak su i sada jedva vjerovale da je sve to doista njihovo.

Vratile su se do gospodarskih zgrada i u tishini se zaustavile pred vratima Dzhonsove kuc'e. I ona je sada pripadala njima, ali bojale su se u nju uc'i. Medutim, nakon krac'eg oklijevanja Snoubol i Napoleon gurnu vrata i zhivotinje udju jedna za drugom, hodajuc'i krajnje pazhljivo, bojec'i se da shto ne oshtete. Obidjoshe sobe na prstima, ne usudjujuc'i se progovoriti glasnije od shapata, gledajuc'i sa strahoposhtovanjem nevjerojatnu raskosh, krevete s madracima od perja, ogledala, divan od konjske dlake, briselski tepih, litografiju kraljice Viktorije iznad kamina u salonu. Upravo kad su silazile niz stepenice, primijetile su da nedostaje Moli. Na povratku otkriju da se zadrzhala u najudobnijoj spavac'oj sobi. S toaletnog stolic'a gospode Dzhons uzela je komadic' plave vrpce, prebacila je preko ramena i shashavo se divila sama sebi u ogledalu. Ostale zhivotinje oshtro su je prekorile i izashle. Shunke koje su visjele u kuhinji iznijele su van i spalile, a Bokser je kopitom probio dno bachve piva koja se nalazila u ostavi. Nishta drugo u kuc'i nisu dirale. Na licu mjesta donesena je odluka da se kuc'a sachuva kao muzej. Sve su se slozhile da nijedna zhivotinja nikada nec'e smjeti u njoj zhivjeti.

Nakon doruchka Snoubol i Napoleon ponovo sazvashe zhivotinje.

„Drugovi”, reche Snoubol, „sada je pola sedam i pred nama je dugachak dan. Danas pochinjemo s koshenjem trave. Ali prije nam valja uchiniti neshto drugo.”

Svinje su sada objavile da su u protekla tri mjeseca iz stare pochetnice koja je pripadala djeci gospodina Dzhonsa i bila bachena u smec'e, nauchile chitati i pisati. Napoleon poshalje po limenke s crnom i bijelom bojom i povede ih do glavnih vrata s pet zasuna koja su gledala na glavnu cestu. Onda Snoubol (jer je najbolje pisao) uzme kist i na gornjem dijelu vrata premazhe natpis VLASTELINSKA FARMA i napishe ZHIVOTINJSKA FARMA. To je trebalo od sada biti ime farme. Zatim su otishli do gospodarskih zgrada, a Snoubol i Napoleon poslali su po ljestve, koje su prislonili na strazhnji zid velike sushe. Objasnishe da su u protekla tri mjeseca svinje uspjele svesti principe animalizma na Sedam zapovijedi. Tih Sedam zapovijedi sada c'e napisati na zidu; one c'e tvoriti nepovrediv zakon po kojem c'e od sada sve zhivotinje na Zhivotinjskoj farmi morati zhivjeti. S malim poteshkoc'ama (jer svinji nije lako na ljestvama odrzhati ravnotezhu) Snoubol se pope i dade na posao, dok se Skviler nalazio nekoliko prechki ispod njega drzhec'i limenku s bojom. Na zidu premazanom katranom ispisashe Zapovijedi velikim bijelim slovima, tako da su se mogle prochitati s udaljenosti od tridesetak metara. Glasile su ovako:

1. Tko god ide na dvije noge, taj je neprijatelj.

2. Tko god ide na chetiri noge, ili ima krila, taj je prijatelj.

3. Nijedna zhivotinja ne smije nositi odjec'u.

4. Nijedna zhivotinja ne smije spavati u krevetu.

5. Nijedna zhivotinja ne smije piti alkohol.

6. Nijedna zhivotinja ne smije ubiti bilo koju drugu zhivotinju.

7. Sve su zhivotinje jednake.

To je bilo ispisano vrlo uredno i, osim shto je „prijatelj” bilo napisano „pritajelj” i jedno „s” bilo naopachke, sve je drugo bilo potpuno ispravno. Da pomogne drugima, Snoubol sve prochita naglas. Sve su zhivotinje kimnule u znak odobravanja, a bistrije medju njima odmah su pochele uchiti Zapovijedi napamet.

„A sada drugovi”, reche Snoubol bacajuc'i kist, „na sjenokoshu! Neka nam bude pitanje chasti da spremimo sijeno brzhe nego shto su to mogli Dzhons i njegovi nadnichari.”

Ali u tom trenutku tri krave, na kojima se vec' duzhe vremena opazhala uznemirenost, pocheshe glasno mukati. Nisu bile pomuzene dvadeset i chetiri sata i vimena su im se gotovo rasprsnula. Nakon krac'eg razmishljanja svinje su poslale po vedra i prilichno uspjeshno pomuzle krave, dobro se snalazec'i i na tom zadatku. Uskoro je bilo pet vedara gustog pjenushavog mlijeka koje je vec'ina zhivotinja promatrala s velikim zanimanjem.

„Shto c'e biti s tim mlijekom?” upitao je netko.

„Dzhons je ponekad znao pomijeshati neshto mlijeka u nashe jelo”, rekla je jedna od kokoshi.

„Nije vazhno mlijeko, drugovi!” uzvikne Napoleon i stane pred vedra. „O tome c'emo kasnije. Kosidba je mnogo vazhnija. Vodit c'e vas drug Snoubol. Ja c'u doc'i za nekoliko minuta. Naprijed drugovi! Sijeno cheka.”

Tako su se zhivotinje uputile na sjenokoshu, a kada su se uveche vratile, primijec'eno je da je mlijeko nestalo.

Koliko su se muchili i znojili da spreme sijeno! Ali napori su im bili nagradjeni, jer kosidba je bila uspjeshnija nego shto su ochekivali.

Posao je ponekad bio tezhak; orudje je bilo predvidjeno za ljude, a ne za zhivotinje, a velika prepreka bila je da nijedna zhivotinja nije mogla upotrijebiti orudje koje je zahtijevalo stajanje na strazhnjim nogama. No svinje su bile toliko pametne da su uspjele doskochiti svakoj poteshkoc'i. Konji su poznavali svaki djelic' polja i znali su u stvari mnogo bolje od Dzhonsa i njegovih nadnichara kako valja kositi i grabljati. Svinje nisu radile, vec' su upravljale i nadgledale druge zhivotinje. S obzirom na nadmoc' njihova znanja bilo je prirodno shto su preuzele vodstvo. Bokser i Klover upregli bi se u kosilicu ili grabljalicu (naravno, sada nisu bili potrebni djemovi i uzde) i neumorno prevaljivali krug za krugom, a iza njih je ishla jedna svinja i vikala: „Gista-haj, drugovi!”, ili „Ohoj, drugovi, natrag”, vec' prema potrebi. Svaka, pa i najmanja zhivotinja radila je na koshenju i skupljanju sijena. Chak su i patke i kokoshi chitav dan trchkarale po suncu, skupljajuc'i kljunovima tanke snopic'e sijena. Kosidbu su zavrshili dva dana ranije nego shto je obichno trebalo Dzhonsu i njegovim nadnicharima. Shtovishe, bila je to najbogatija kosidba za koju se na farmi znalo. Nishta nije propalo; zahvaljujuc'i svom oshtrom vidu kokoshi i patke sakupile su sve do posljednje vlati. Osim toga nijedna zhivotinja nije ukrala ni zalogaj.

Chitavo ljeto posao na farmi odvijao se kako se samo pozheljeti mozhe. Zhivotinje su bile sretnije nego shto su ikada mogle zamisliti. Svaki zalogaj predstavljao je silno zadovoljstvo, jer sada je to zaista bila njihova hrana; one su je same proizvele, a nisu je dobile od zlovoljnog gospodara. Buduc'i da su bezvrijedna, parazitska ljudska bic'a otishla, za sve je bilo vishe hrane. Sada je chak bilo i vishe vremena za odmor premda su zhivotinje bile nedovoljno iskusne u poslu. Suochile su se, naime, s mnogim poteshkoc'ama — na primjer, kada su pozhnjele zhito, morale su ga mlatiti na stari nachin i pljevu otpuhivati same, jer na farmi nije bilo mlatilice — ali zahvaljujuc'i pameti svinja i snazhnim Bokserovim mishic'ima prebrodile su sve nedac'e. Svi su se divili Bokseru. Bio je izvrstan radnik chak i u Dzhonsovo vrijeme, ali sada je vukao za tri konja. Bilo je dana kada se chinilo da chitav posao na farmi lezhi na njegovim moc'nim plec'ima. Teglio je i gurao od jutra do mraka, uvijek prisutan tamo gdje je posao bio najtezhi. Dogovorio se s jednim pjetlic'em da ga ujutro budi pola sata prije ostalih, i dobrovoljno bi radio prije pochetka radnog vremena gdje god se za to ukazala potreba. Na svaki problem, svaku poteshkoc'u njegov odgovor je bio — „Radit c'u vishe!” — shto je uzeo za svoje geslo.

Ali i ostali su radili prema svojim moguc'nostima. Na primjer, kokoshi i patke, sakupljajuc'i razbacana zrna, sachuvale su dosta zhita. Nitko nije krao, nitko nije prigovarao zbog obroka; svadje, prevare i ljubomora — uobichajene pojave u proshlim danima zhivota na farmi gotovo su ishchezle. — Nitko nije zabushavao — ili gotovo nitko. Moli, dodushe, ujutro nije redovito ustajala i ubrzo je napushtala posao tvrdec'i da joj se kamenchic' zaglavio u kopito. I ponashanje machke bilo je pomalo neobichno. Zhivotinje su uskoro primijetile da je machku nemoguc'e pronac'i kad god je valjalo prionuti na posao. Nestajala bi po chitave sate, a onda se pojavila u vrijeme obroka ili navecher, kada je posao bio zavrshen. Ali prela je tako odano i uvijek imala tako odlichne isprike da je bilo nemoguc'e povjerovati u njene loshe namjere. Stari Bendzhamin, magarac, nakon Pobune kao da se nimalo nije promijenio. Obavljao je svoj posao jednako sporo i tvrdoglavo kao u Dzhonsovo vrijeme — nikada nije zabushavao, ali ni dobrovoljno radio neki izvanredan posao. O Pobuni i njenim rezultatima nikada se nije izjasnio. Kada bi ga upitali je li sada, kada je Dzhons otishao, sretniji, on bi samo odgovorio: „Magarci dugo zhive. Nitko od vas nije vidio mrtva magarca”, i ostali su se morali zadovoljiti tim tajanstvenim odgovorom.

Nedjeljom se nije radilo. Doruchak je bio sat kasnije nego obichno, a poslije se obavezno odrzhavala svechanost. Prvo se dizala zastava. Snoubol je u spremishtu pronashao stari zeleni stolnjak gospodje Dzhons, na kojem je bijelom bojom nacrtao kopito i rog. Zastava je zelena zbog toga, objasnio je Snoubol, shto predstavlja zelena polja Engleske, dok kopito i rog oznachavaju buduc'nost Zhivotinjske Republike koja c'e nastati kada ljudska rasa konachno bude zbachena. Nakon dizanja zastave sve bi zhivotinje krenule u veliku sushu na opc'i zbor koji su nazivali Sjednica. Tu su planirale posao za iduc'i tjedan, raspravljale i donosile zakljuchke. Zakljuchke su uvijek predlagale svinje. Ostale su zhivotinje nauchile glasati, ali se nikako nisu mogle dosjetiti da same neshto predlozhe. U raspravi su najaktivniji bili Snoubol i Napoleon. Ali primijec'eno je da se nikada nisu slagali: shto god je jedan od njih predlozhio, morao je rachunati s tim da c'e se drugi tome suprotstaviti. Chak i kad se prihvatilo neshto chemu nitko nije mogao prigovoriti — da se mala livada iza voc'njaka odvoji za zhivotinje koje vishe ne mogu raditi — nastala je burna rasprava o tome u kojoj dobi pojedina vrsta zhivotinja stjeche pravo na oslobodenje od radnih obaveza. Sjednica je uvijek zavrshavala pjevanjem „Zhivotinje Engleske”, a poslije podne je bilo predvidjeno za odmor.

Svinje su spremishte preuredile u glavni shtab. Iz knjiga koje su pronashle u kuc'i, ovdje su svako veche prouchavale potkivanje, tesarstvo i druge korisne stvari. Snoubol se takodjer bavio organiziranjem zhivotinja u, kako je on to nazvao, Zhivotinjske komitete. Tu je bio neumoran. Za kokoshi je osnovao Komitet za proizvodnju jaja, za krave Ligu chistih repova, Komitet za preodgajanje divljih drugova bavio se pripitomljavanjem shtakora i zecheva, za ovce je osnovao Pokret za bjelju vunu, te josh mnoge druge komitete, a uz to je organizirao i techajeve za uchenje chitanja i pisanja. Sve u svemu, ti su projekti bili promashaj. Na primjer, pokushaj pripitomljavanja propao je na samom pochetku. Neukroc'ene zhivotinje nastavile su se ponashati kao i prije, a iskoristile bi svaku velikodushnost. Komitetu za preodgajanje pridruzhila se i machka, koja je nekoliko dana djelovala vrlo aktivno. Jednog dana vidjeli su je kako sjedi na krovu i neshto govori vrapcima koji su bili izvan njenog dohvata. Govorila im je da su sada sve zhivotinje drugovi i da se svaki vrabac koji to zheli mozhe spustiti na njenu shapu; ali vrapci su ostali na svojim mjestima. Medjutim, techajevi za chitanje i pisanje imali su velikog uspjeha: Do jeseni se gotovo svaka zhivotinja na farmi opismenila do stanovitog stupnja. Svinje su vec' znale odlichno chitati i pisati. Psi su dosta dobro nauchili chitati, ali ih nije zanimalo nishta osim Sedam zapovijedi. Koza Mjurijel chitala je neshto bolje od pasa, i ponekad je uveche ostalima chitala iz ostataka novina koje su pronashli na smetishtu. Bendzhamin je chitao isto tako dobro kao bilo koja svinja, ali svoju vjeshtinu nikada nije pokazivao. Koliko on zna, rekao je, ne postoji nishta shto bi vrijedilo chitati. Klover je nauchila svu abecedu, ali nije znala slagati slova u rijechi. Bokser se nije mogao maknuti dalje od slova D. Svojim velikim kopitom nacrtao bi u prashini A, B, C, D, pa bi zabachenih ushiju i ponekad tresuc'i grivom stajao, zurio u slova i pokushavao svim snagama da se sjeti shto dolazi poslije toga, ali nikada u tome ne bi uspio. Dodushe, nekoliko je puta nauchio E, F, G i H, ali dok bi to nauchio, uvijek bi se ispostavilo da je u medjuvremenu zaboravio A, B, C i D. Na kraju je odluchio da se zadovolji s prva chetiri slova, koja bi ispisivao jedanput ili dvaput dnevno da osvjezhi pamc'enje. Moli nije htjela uchiti, izuzev shest slova koja sachinjavaju njeno ime. Od granchica bi vrlo skladno slozhila svoje ime, ukrasila ga s jednim ili dva cvijeta i shetala okolo divec'i se. Nijedna druga zhivotinja na farmi nije se mogla maknuti dalje od slova A. Takodjer se ustanovilo da gluplje zhivotinje: ovce, kokoshi i patke, nisu bile u stanju nauchiti napamet Sedam zapovijedi. Poslije duzheg razmishljanja Snoubol je objavio da se Sedam zapovijedi mogu u biti svesti na jednu jedinu izreku, koja je glasila: „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe.” To, reche, sadrzhava bitni princip animalizma. Tko god to pazhljivo prouchi, bit c'e zashtic'en od ljudskih utjecaja. U pochetku su ptice prigovarale, jer im se chinilo da i one imaju dvije noge, ali Snoubol im je dokazao da nije tako. „Ptichje krilo, drugovi”, rekao je, „jest organ za pokretanje, a ne za rukovanje stvarima. Zbog toga krilo valja smatrati jednakim nozi. Ono po chemu se chovjek razlikuje jest ruka, instrument kojim chini sva svoja zla.”

Ptice nisu razumjele slozheno Snoubolovo objashnjenje, ali su ga prihvatile, i uskoro su se sve priprostije zhivotinje dale na uchenje nove izreke. „ChETIRI NOGE DOBRE, DVIJE NOGE LOShE” bilo je povec'im slovima ispisano na strazhnjem zidu sushe iznad Sedam zapovjedi. Kad su je jednom nauchile, ovce su razvile veliku ljubav prema toj izreci i chesto bi, kada bi polijegale u polju, pochele blejati: „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe! Chetiri noge dobre, dvije noge loshe!” i nastavile tako satima nikad se ne umorivshi.

Napoleon nije pokazivao zanimanje za Snoubolove komitete. Govorio je da je obrazovanje mladih vazhnije od svega shto se mozhe uchiniti za odrasle. Ubrzo poslije kosidbe Dzhesi i Blubel su se okotile i donijele na svijet devetero krupnih psic'a. Chim su prestali sisati, Napoleon ih je uzeo od majki govorec'i da c'e on preuzeti odgovornost za njihov odgoj. Stavio ih je u potkrovlje do kojeg se moglo doc'i jedino pomoc'u ljestava iz spremishta, i drzhao ih je tamo u takvoj osamljenosti da je ostatak farme uskoro zaboravio da postoje. Tajna nestanka mlijeka uskoro se razjasnila. Svaki dan ono se mijeshalo u napoj za svinje. Rane jabuke upravo su sazrijevale i trava u voc'njaku bila je pokrivena zrelim otpalim plodovima. Zhivotinje su pretpostavljale da c'e se plodovi jednako dijeliti, medjutim, jednog dana stiglo je naredjenje da se sve opalo voc'e skupi i odnese u spremishte svinjama. Neke su zhivotinje prigovarale, ali bez rezultata. U tom pitanju sve su svinje bile slozhne, chak i Snoubol i Napoleon. Poslale, su Skvilera da ostalima prenese potrebna obavjeshtenja.

„Drugovi!”, povikao je Skviler, „ne mislite, nadam se, da svinje to chine zbog sebichnosti i povlashtenog polozhaja? Mnoge od nas, u stvari, ne vole mlijeko i jabuke. Ni ja ih osobno ne volim. Jedini razlog zashto ih uzimamo jest da ochuvamo nashe zdravlje. Mlijeko i jabuke (znanost je to dokazala, drugovi) sadrzhe sastojke prijeko potrebne zdravlju svinja. Mi svinje smo mislioci. Upravljanje i organizacija ove Farme ovise o nama. Dan i noc' bdimo nad vashim dobrom. Radi vas pijemo mlijeko i jedemo jabuke. Znate li shto c'e se dogoditi ukoliko svinje ne ispune svoju duzhnost? Vratit c'e se Dzhons! Da, vratit c'e se Dzhons! Siguran sam, drugovi”, vikao je Skviler gotovo zaklinjuc'i, skachuc'i s jedne strane na drugu i vrtec'i repom, „siguran sam da medu vama nitko ne zheli ponovo ovdje vidjeti Dzhonsa?” Ako je postojala jedna stvar u koju su sve zhivotinje bile potpuno sigurne, to je bilo da ne zhele Dzhonsov povratak. Kada im je ovaj sluchaj bio prikazan u takvom svjetlu, vishe nisu imale shto rec'i. Bilo je i suvishe jasno koliko je vazhno odrzhavati svinje u dobrom zdravlju. Tako su se, bez raspravljanja, slozhile da c'e mlijeko i otpale jabuke (a i vec'i dio jabuka koje c'e sazrijeti) sachuvati za svinje.

Do kasna ljeta novosti o dogadjajima na Zhivotinjskoj farmi proshirile su se okrugom. Svakog su dana Snoubol i Napoleon slali jata golubova da zhivotinjama susjednih farmi govore o povijesti Pobune i da ih nauche pjevati „Zhivotinje Engleske”.

Za to je vrijeme gospodin Dzhons provodio dane sjedec'i u tochionici „Crveni lav” u Vilingdonu, zhalec'i se svakome tko je bio spreman slushati ga na strashnu nepravdu koju je pretrpio od gomile nishtavnih zhivotinja koje su ga protjerale s posjeda. Drugi su farmeri uglavnom suosjec'ali s njim, ali mu u prvo vrijeme nisu mnogo pomogli. U dnu srca svaki se od njih potajno pitao ne bi li mogao Dzhonsovu nesrec'u okrenuti u vlastitu korist. Na srec'u, vlasnici dviju susjednih farmi bili su stalno u loshim odnosima. Jedna od tih farmi, po imenu Foksvud (Foxwood), bila je velika, zapushtena, obrasla shikarom, sa zapushtenim pashnjacima i neurednom zhivicom. Njen vlasnik, gospodin Pilkington (Pilkington), bio je lakomislen chovjek, farmer koji je, ovisno o sezoni, vec'i dio vremena provodio u lovu i ribolovu. Druga farma, po imenu Pinchfild (Pinchfield), bila je manja i bolje obradjivana. Njen je vlasnik bio gospodin Frederik (Frederick), grub i lukav chovjek, stalno upetljan u parnice i poznat po upornosti kod cjenkanja. Njih su se dvojica toliko mrzila da su se teshko sporazumijevala chak i onda kad se radilo o chuvanju njihovih vlastitih interesa.

Pa ipak bili su dobrano prestrasheni Pobunom na Zhivotinjskoj farmi i veoma zainteresovani da sprijeche svoje zhivotinje da saznaju o njoj neshto vishe. Isprva su joj se, dodushe, podrugivali i smijali se i samoj pomisli da bi zhivotinje same upravljale Farmom. Govorili su da c'e sve to biti gotovo za dva tjedna. Shirili su glasine da se zhivotinje na „Vlastelinskoj farmi” (inzistirali su na tome da je zovu „Vlastelinska farma”, jer nisu trpjeli naziv „Zhivotinjska farma”) stalno medjusobno glozhe i skapavaju od gladi. Nakon izvjesnog vremena kada je postalo ochito da zhivotinje ne skapavaju od gladi, Frederik i Pilkington promijenili su pjesmu i pocheli govoriti da na Zhivotinjskoj farmi cvjeta strashna pokvarenost. Razglasili su da su se zhivotinje odale kanibalizmu, da muche jedna drugu usijanim gvozhdjem i da su im zhene zajednichke. Eto do chega dolazi kad se netko buni protiv zakona Prirode, govorili su Frederik i Pilkington.

Tim se prichama, medjutim, nikada nije vjerovalo do kraja. Govorkanja o divnoj farmi s koje su izbacheni ljudi i na kojoj zhivotinje same upravljaju svojim poslovima pochela su poprimati najfantastichnije oblike i te je godine val pobuna zahvatio chitav kraj. Bikovi koji su oduvijek bili poslushni, postali su odjednom divlji, ovce su kidale zhivicu i unishtavale djetelinu, krave su prevrtale vedra ispod sebe, a lovachki konji nisu preskakivali ograde, nego su zbacivali jahache. Shtovishe, melodija, pa chak i rijechi „Zhivotinje Engleske”, znale su se posvuda. Shirile su se zapanjujuc'om brzinom. Kad bi chuli tu pjesmu, ljudi nisu mogli suzdrzhati svoj bijes, ali su se pretvarali da pjesmu drzhe pukom besmislicom. Ne mozhemo razumjeti, govorili su, kako se chak i zhivotinje mogu spustiti na to da pjevaju tu glupost koja je vrijedna jedino prezira. Svaku zhivotinju koju bi uhvatili da to pjeva, izbichevali bi na licu mjesta. Ipak, pjesma se shirila: kosovi su je fic'ukali po zhivicama, golubovi gugutali po brijestovima; uvukla se chak u zveket kovachnica i zvonjavu crkvenih zvona. A kada bi je oslushkivali, ljudi su potajno drhtali, nasluc'ujuc'i u njoj prorochanstvo svoje skore propasti.

Pochetkom listopada, kada su zhivotinje vec' pozhnjele zhito i spremile ga, a dio vec' i ovrshile, sletjelo je u dvorishte Zhivotinjske farme strahovito uzbudjeno jato golubova. Dzhons i njegovi nadnichari s nekolicinom ljudi s Foksvuda i Pinchfilda uspjeli su proc'i kroz glavna vrata s pet zasuna i kolskim putem priblizhavali su se Farmi. Osim Dzhonsa, koji je imao pushku i stupao na chelu grupe, svi ostali su bili naoruzhani shtapovima. Ochito su zheljeli ponovo preuzeti Farmu.

To se ochekivalo vec' odavno i bile su izvrshene sve pripreme. za obrambene operacije bio je zaduzhen Snoubol, koji je prouchio staru knjigu o ratnichkim pohodima Julija Cezara shto ju je nashao u kuc'i. Brzo je izdao naredjenja i za nekoliko minuta svaka je zhivotinja bila na svom mjestu.

Dok su se ljudi priblizhavali gospodarskim zgradama, Snoubol je zapocheo prvi napad. Svi golubovi, njih trideset i pet, nadlijetali su ljude i gadjali ih izmetinama; dok su se ljudi baktali s njima, navalile su guske, koje su se skrivale iza zhivice i oshtrim kljunovima grizle im listove nogu. Medjutim, to je bio samo blag manevarski okrshaj koji je trebao unijeti malo nereda, i ljudi su se shtapovima lako oduprli. Snoubol tada pusti u napad drugu liniju. Mjurijel, Bendzhamin i sve ovce, sa Snoubolom na chelu, nasrnuli su na ljude, boli ih i udarali sa svih strana, dok se Bendzhamin okrenuo i ritao svojim malim kopitima. Ali ljudi sa shtapovima i okovanim chizmama bili su ipak jachi od njih, i iznenada, na Snoubolovo skvichanje, shto je bio znak za povlachenje, sve se zhivotinje okrenu i kroz vrata uteknu u dvorishte.

Ljudi su pobjednichki i glasno likovali. Vidjeli su, kao shto su i ochekivali, svoje neprijatelje u bijegu i navalishe na njih kako je tko stigao. To je bilo upravo ono shto je Snoubol zhelio. Kad su ljudi upali u dvorishte, iznenada se iza njih pojavishe tri konja, tri krave i one svinje koje su se skrivale u staji za krave, te im presjekoshe put za povlachenje. Sada Snoubol dade znak za napad. On sam jurnu pravo na Dzhonsa. Dzhons vidje da mu se priblizhava, podigne pushku i opali. Meci ostave krvav trag na Snoubolovim ledjima, a jedna ovca padne mrtva. Ne zaustavljajuc'i se ni za tren, Snoubol se sa svojih stotinjak kila obori na Dzhonsa, odbaci ga na gomilu djubreta, te Dzhonsu pushka ispadne iz ruku. Ali je najstravichnije bilo vidjeti Boksera kako se propinje na strazhnje noge i udara svojim ogromnim potkovanim kopitima kao kakav pastuh. Prvi udarac pogodi konjushara iz Foksvuda u lubanju i obori ga u blato, gdje je ostao lezhati kao da je mrtav. Vidjevshi to, nekolicina ljudi baci shtapove i pokusha pobjec'i. Zahvatila ih je panika, i u slijedec'em trenutku zhivotinje su ih vec' pochele goniti uokolo dvorishta. Bole su ih rogovima, udarale nogama, gazile i grizle. Nije bilo nijedne zhivotinje na farmi koja im se nije osvec'ivala na svoj nachin. Chak je i machka s krova iznenada skochila jednom chovjeku na rame i zarila mu pandzhe u vrat na shto je ovaj strahovito zaurlao. Kada je prolaz nachas bio slobodan, ljudi su glavom bez obzira pobjegli iz dvorishta prema glavnoj cesti. Svega pet minuta poslije napada ljudi su se sramno povlachili istim putem kojim su i doshli; za petama im je bilo jato gusaka gachuc'i i grizuc'i ih chitavo vrijeme.

Svi su pobjegli osim jednog. U dnu dvorishta Bokser je kopitom pokushao okrenuti konjushara koji je potrbushke lezhao u blatu. Momak se nije micao.

„Mrtav je”, zhalosno reche Bokser. „To nisam namjeravao uchiniti. Zaboravio sam da imam zheljezne potkove. Tko c'e mi vjerovati da to nisam uradio namjerno?”

„Bez sentimentalnosti, druzhe!” poviche Snoubol, iz chijih je rana josh curila krv. „Rat je rat. Jedini dobar chovjek je mrtav chovjek.”

„Nisam zhelio nikoga ubiti, chak ni chovjeka”, ponovio je Bokser, a ochi su mu bile pune suza.

„Gdje je Moli?” uzviknu netko.

Zaista, nje nije bilo. Na trenutak nastala je velika uzbuna. Bojali su se da su je ljudi ranili ili chak odveli sa sobom. Medjutim, na kraju su je pronashli sakrivenu u staji, glave zarivene u jasle. Pobjegla je chim je pukla pushka. Kada su se iz potrage za Moli zhivotinje vratile u dvorishte ustanovile su da se konjushar, koji je bio samo omamljen, osvijestio i da je pobjegao.

Sve su se zhivotinje sada ponovo okupile i vrlo uzbudjeno, iz svega glasa preprichavale svoje podvige. Odmah su proslavile pobjedu. Podigle su zastavu, vishe puta otpjevale „Zhivotinje Engleske”, a onda svechano sahranile ubijenu ovcu i na grob zasadile lovorov grm. Nad grobom je Snoubol odrzhao kratak govor naglashavajuc'i da, bude li potrebno, svaka zhivotinja mora biti spremna umrijeti za Zhivotinjsku farmu.

Zhivotinje jednoglasno odluchishe da ustanove vojno odlikovanje „Zhivotinjski heroj prvog reda”, koje odmah dodijelishe Snoubolu i Bokseru. Bila je to bronchana medalja (u stvari, to je bio bronchan ukras za konje shto su ga pronashle u spremishtu) koja c'e se nositi nedjeljom i praznicima. Uvele su i odlikovanje „Zhivotinjski heroj drugog reda”, koje su posmrtno dodijelile poginuloj ovci.

Dosta su raspravljale o tome kako nazvati bitku. Na kraju je nazvashe Bitkom kod staje za krave, jer su tamo postavile zasjedu. U blatu su pronashle pushku gospodina Dzhonsa, a znale su da u kuc'i ima municije. Odluchile su da pushku postave uz podnozhje jarbola za zastavu, kao artiljerijsko naoruzhanje, i da iz nje pucaju dva puta godishnje — jedanput 12. listopada, na godishnjicu Bitke kod staje za krave, a drugi put na Ivanje, godishnjicu Pobune.

Kako se primicala zima, Moli je postajala sve neugodnija. Svako je jutro kasnila na posao opravdavajuc'i se da je zaspala, i usprkos odlichnom apetitu tuzhila se na nekakve tajnovite bolove. Bjezhala je od posla izgovarajuc'i se na sve moguc'e nachine i odlazila na pojilishte gdje bi se zadrzhavala, luckasto promatrajuc'i svoju sliku u vodi. Ali kruzhile su glasine da se radi o nechem ozbiljnijem. Jednog dana, dok je Moli radosno shetala dvorishtem, zhvac'uc'i sijeno i mashuc'i veselo repom, pridje joj Klover.

„Moli”, reche, „moram te pitati neshto vrlo ozbiljno. Jutros sam te vidjela kako gledash preko zhivice koja dijeli Zhivotinjsku farmu od Foksvuda. Jedan nadnichar gospodina Pilkingtona stajao je s druge strane zhivice. Dodushe, ja sam stajala na prilichnoj udaljenosti, ali sam gotovo sigurna da sam vidjela da ti je neshto govorio, a ti si mu dopustila da te miluje. Shto to znachi, Moli?”

„Nije! Nisam bila! To nije istina!” zaplaka Moli, te se poche propinjati i kopkati tlo.

„Moli! Pogledaj mi u lice. Mozhesh li mi dati chasnu rijech da te taj chovjek nije mazio?”

„To nije istina!” ponovi Moli, ali nije mogla pogledati Klover u lice, i slijedec'eg chasa podbrusivshi kopita odgalopira u polje.

Jedna misao prostruji Kloverinim mozgom. Ne govorec'i nishta drugima, ode do Molliene staje i kopitom razgrnu slamu. Ispod slame bila je skrivena omanja gomila shec'era u kocki i nekoliko smotuljaka vrpci razlichitih boja.

Tri dana kasnije Moli je nestala. Nekoliko tjedana nije se znalo gdje se nalazi, a onda su golubovi donijeli vijest da su je vidjeli na drugom kraju Vilingdona. Bila je upregnuta u otmjenu crveno-crnu dvokolicu koja je stajala ispred krchme. Jedan debeljko crvena lica, u kariranim jahac'im hlachama i dokoljenicama, koji je izgledao kao krchmar, gladio ju je po njushci i hranio shec'erom. Bila je istimarena i u grivu su joj bile upletene grimizne vrpce. Prema onome shto su rekli golubovi, izgledala je zadovoljna. Nijedna zhivotinja vishe nikada nije spomenula Moli.

Nastupio je sijechanj, oshtar i hladan. Zemlja je otvrdnula poput zheljeza i nije se moglo raditi u polju. U velikoj sushi odrzhavali su se brojni sastanci, a svinje su planirale posao za slijedec'e godishnje doba. Prihvac'eno je da c'e svinje, koje su ochito bile pametnije od ostalih zhivotinja, odluchivati o svim pitanjima na Farmi, iako c'e njihove odluke glasanjem morati odobriti vec'ina. Taj bi dogovor dobro funkcionirao da nije bilo neslaganja izmedju Snoubola i Napoleona. Njih se dvojica nisu slagala ni u kojem pitanju i uzhivala su da jedan drugome proturjeche. Ako bi jedan predlozhio da se vishe povrshina zasije jechmom, drugi bi trazhio da to svakako bude zob, a ako je jedan tvrdio da je to i to polje najbolje za kupus, drugi bi uvjeravao da je to polje neplodno i da tu mozhe uspijevati samo korov. Svaki je imao svoje sljedbenike, a neki put su rasprave bile zhestoke. Na sjednicama Snoubol bi chesto briljantnim govorima pridobio vec'inu, ali Napoleon je bio bolji u korteshiranju u pauzama. Posebno je imao uspjeha medju ovcama. Od njega su ovce nauchile da i u sezoni i izvan nje bleje „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe”, i chesto su time prekidale sjednicu. Primijetilo se da su vrlo chesto sa „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe” upadale u kljuchnim trenucima Snoubolovih govora. Snoubol je bio pazhljivo prouchio neke stare brojeve Farmera i uzgajivacha stoke shto ih je nashao u kuc'i i planirao je mnoge novine i poboljshanja. Ucheno je govorio o navodnjavanju polja, silosima, troski, a izradio je i slozhenu shemu kako da sve zhivotinje svoj izmet izbacuju izravno u polje, svakog dana na drugo mjesto, i tako ushtede posao oko prijevoza. Napoleon nije iznosio svoje planove, ali je mirno govorio kako Snoubolovi planovi ne vode nikuda, i chinilo se po svemu kao da cheka svoju priliku. Ali od svih njihovih raspri nijedna nije bila tako zhestoka kao ona oko vjetrenjache.

Na velikom pashnjaku, nedaleko od gospodarskih zgrada, nalazio se mali brezhuljak koji je bio najvisha tachka na Farmi. Poshto je ispitao zemljishte, Snoubol je tvrdio da je to pravo mjesto za vjetrenjachu koja bi mogla pokretati dinamo i opskrbljivati Farmu elektrichnom energijom. Tako bi se osvjetljivale, a zimi i grijale staje. Elektrichna energija koristila bi se i za cirkularnu pilu, kosilicu, strojeve za rezanje repe i preradu mlijeka. Zhivotinje koje nikada prije nisu chule neshto slichno (jer je farma bila staromodna i imala samo najprimitivnije orudje), slushale su zapanjeno kad je Snoubol docharavao slike fantastichnih strojeva koji c'e obavljati njihov posao, dok c'e one u miru pasti ili chitanjem i razgovorom unapredivati svoj duh.

U nekoliko tjedana Snoubol je zavrshio planove za vjetrenjachu. Tehnichka rjeshenja potjecala su uglavnom iz tri knjige, koje su nekad pripadale gospodinu Dzhonsu. Tisuc'u korisnih stvari koje mozhete napraviti u kuc'i, Sagradi sam i Sve o elektricitetu za pochetnike. Za izradjivanje planova Snoubol je koristio staju koja je nekada sluzhila kao inkubator i imala gladak drveni pod pogodan za crtanje. Knjige je drzhao otvorene pomoc'u kamenchic'a, papcima je stegnuo komadic' krede i uzbudeno pocikujuc'i brzo se kretao amo-tamo, vukuc'i liniju za linijom. Postupno su planovi prerasli u slozhen splet poluga i zupchanika koji je prekrivao preko pola poda; druge zhivotinje nisu nishta od toga razumjele, ali su crtezhi na njih ostavili dubok dojam. Barem jednom dnevno sve su, dolazile da pogledaju Snoubolove crtarije. Dolazile su chak i kokoshi i patke, pazec'i da ne razgaze oznake kredom. Samo se Napoleon drzhao po strani. Od samog pochetka bio je protiv vjetrenjache. Iznenada se pojavi da pogleda planove. Ozbiljno je shetao u krug pazhljivo gledajuc'i svaki detalj; zagroktao bi jedanput, dvaput, a onda odmjeravao iskosa; potom je neochekivano digao nogu, pomokrio se na planove i bez rijechi izashao.

Vjetrenjacha je napravila dubok razdor na Farmi. Snoubol nije poricao da c'e izgradnja biti vrlo tezhak posao. Morat c'e se razbijati stijene i potom kamen ugradjivati u zidove, a bit c'e potrebno napraviti krila za vjetrenjachu, nabaviti dinamo i kablove. Snoubol nije rekao kako c'e to nabaviti, ali je tvrdio da se sve to mozhe rijeshiti za godinu dana. A kada sve bude gotovo, reche, toliko c'e se ushtedjeti na radnom vremenu da c'e trebati raditi svega tri dana tjedno. Napoleon je, s druge strane, dokazivao da je u ovom trenutku najpotrebnije povec'ati proizvodnju hrane, jer c'e, ukoliko budu troshili vrijeme na vjetrenjachu, svi pomrijeti od gladi. Zhivotinje su se podijelile u dvije stranke s parolama „Glasaj za Snoubola i trodnevni radni tjedan” i „Glasaj za Napoleona i pune jasle”. Bendzhamin je bio jedina zhivotinja koja se nije pridruzhila nijednoj stranci. Nije vjerovao da c'e biti vishe hrane ni da c'e vjetrenjacha skratiti radno vrijeme. S vjetrenjachom ili bez nje, rekao je, zhivot c'e tec'i dalje kao i do sada — znachi, loshe.

Pored razmirica oko vjetrenjache, nametnulo se pitanje obrane farme. Bilo je potpuno jasno da usprkos porazu u Bitki kod staje za krave, ljudi mogu josh odluchnije pokushati da zauzmu farmu i vrate gospodina Dzhonsa. Sada su za to imali razlog vishe jer se vijest o porazu proshirila po chitavom kraju, a zhivotinje na susjednim farmama postale su neposlushnije nego ikada. Kao i obichno Snoubol i Napoleon nisu se slagali. Prema Napoleonovu mishljenju, zhivotinje su trebale da nabave vatreno oruzhje i da nauche njime rukovati. Prema Snoubolovu, trebalo je na susjedne farme poslati shto vishe golubova i poticati zhivotinje na pobunu. Jedan je dokazivao da c'e se, ukoliko se ne budu mogli obraniti, suochiti s porazom, a drugi je tvrdio da nec'e biti ni potrebe za obranom dode li svuda do pobune. Zhivotinje su saslushale Napoleona, a zatim Snoubola, ali se nisu mogle odluchiti tko je u pravu; zapravo su se uvijek slagale s onim koji je u datom trenutku govorio.

Konachno je doshao i dan kada je Snoubol zavrshio svoje planove. Na sjednici slijedec'e nedjelje trebalo je glasanjem odluchiti hoc'e li zapocheti s radovima ili ne. Kad su se zhivotinje okupile u velikoj sushi, Snoubol ustade i, povremeno prekidan blejanjem ovaca, iznese razloge zbog kojih se zalazhe za izgradnju vjetrenjache. Onda ustade Napoleon da odgovori. Vrlo mirno reche da je izgradnja vjetrenjache glupost i da on nikome ne savjetuje da glasa za nju, a nakon toga odmah je sjeo; govorio je jedva tridesetak sekundi i chinilo se da je potpuno nezainteresiran za dojam koji je ostavio. Na to Snoubol skochi na noge i, vichuc'i prema ovcama koje su ponovo pochele blejati, vatreno pozivashe na izgradnju vjetrenjache. Do tada su simpatije zhivotinja bile podjednake, ali Snoubolova rjechitost ih na tren zanese. Odushevljeno je iznio viziju Zhivotinjske farme, kada se zhivotinje jednom oslobode najgoreg posla. Mashta mu se sada vinula mnogo dalje od elektrichne kosilice i stroja za rezanje repe. Elektricitet, reche, mozhe pokretati vrshilice, plugove, drljache, valjke, zhetelice i samovezachice. Pored toga, svaka c'e staja imati svoje osvjetljenje, toplu i hladnu vodu, te elektrichno grijanje. Kad je zavrshio govor nije bilo ra sumnje tko c'e dobiti glasove. Ali bash u tom trenutku ustane Napoleon, na chudan nachin, iskosa, pogleda Snoubola i, zarokc'e tako kako ga josh nikad nisu chuli.

U tom chasu zachu se strashan lavezh i devet ogromnih pasa s mjedenim ogrlicama nahrupi u sushu. Ustremishe se pravo na Snoubola, koji se na vrijeme izmaknu da izbjegne njihove razjapljene cheljusti. Za tren istrcha iz sushe, a oni za njim. Suvishe iznenadjene i prestrashene da bi progovorile, sve zhivotinje nahrupishe prema izlazu da promatraju potjeru. Snoubol je grabio preko velikog pashnjaka prema cesti. Trchao je kako samo svinja mozhe trchati, ali psi su mu bili za petama. Iznenada se okliznu, i chinilo se da c'e ga stic'i. Ali se podizhe i potrcha brzhe nego ikada. Psi mu se, medjutim, ponovo priblizhishe. Jedan shkljocnu i cheljustima pokusavajuc'i ga dohvati za rep, ali Snoubol izmaknu u pravi chas a zatim prikupi svu svoju snagu i svega nekoliko centimetara ispred gonitelja kliznu kroz rupu u zhivici da ga vishe nikad ne vide.

Zhivotinje su tiho i prestrasheno odmiljele do sushe. I psi su ubrzo dotrchali. U prvi mah nitko se nije mogao dosjetiti otkuda su se uopc'e pojavila ta stvorenja, ali problem je uskoro bio rijeshen: to su bila shtenad koju je Napoleon odvojio od majke i privatno odgojio. Iako josh nisu bili potpuno odrasli, bili su ogromni, divljeg izgleda, poput vukova. Drzhali su se Napoleona. Primijec'eno je da mashu repovima na isti nachin kao shto su nekad psi mahali gospodinu Dzhonsu. Napoleon se, zajedno sa psima koji su ga slijedili, popne na uzvisheni podij, s kojeg je Major svojedobno odrzhao svoj govor i objavi da se od sada ukidaju Sjednice nedjeljom ujutro. One su bile potpuno suvishne, rekao je, i znachile su samo gubitak vremena. Ubuduc'e sva pitanja koja se odnose na rad na Farmi rjeshavat c'e, pod njegovim predsjedanjem, specijalni komitet svinja, koji c'e se sastajati zasebno a poslije drugima prenositi svoje odluke. Zhivotinje c'e se ipak okupljati nedjeljom da pozdrave zastavu, otpjevaju „Zhivotinje Engleske” i prime raspored za slijedec'i tjedan; medjutim, vishe nec'e biti diskusija. Usprkos shoku koji je izazvao Snoubolov progon, zhivotinje je ovo saopc'enje zaprepastilo. Neke bi od njih chak protestirale, da su mogle nac'i valjane razloge. Na izvjestan nachin rastuzhio se i Bokser. Spustio je ushi, nekoliko puta zatresao grivom i uporno pokushavao srediti svoje misli; ali na kraju nije znao shto bi rekao. Medjutim, neke svinje su bile prisebnije. Chetiri mlada krmka iz prvog reda, svojedobno odredjena za tovljenje, roktanjem su izrazila svoje neslaganje; sva chetiri su skochila na noge i pochela govoriti u isto vrijeme. Ali psi oko Napoleona pocheshe odmah potmulo, prijetec'i rezhati i krmci su ushutjeli i sjeli. Ovce su pochele snazhno blejati: „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe!”, shto je po trajalo chetvrt sata i onemoguc'ilo svaki razgovor.

Poslije su poslali Skvilera da drugima na Farmi objasni nove prilike.

„Drugovi”, rekao je Skviler, „vjerujem da svaka prisutna zhivotinja shvac'a zhrtvu koju je uchinio drug Napoleon preuzimajuc'i na sebe i ovaj zadatak. Nemojte, drugovi, misliti da je rukovodjenje uzhitak. Upravo obrnuto, to je ozbiljna i teshka odgovornost. Nitko od druga Napoleona nije chvrshc'i u vjeri da su sve zhivotinje jednake. On bi bio presretan da vam mozhe dopustiti da sami odluchujete. Ali, ponekad biste mogli donijeti krive odluke, drugovi, i gdje biste se onda nashli? Pretpostavimo da ste odluchili slijediti Snoubola i njegove tlapnje o vjetrenjachama — Snoubola, koji, kako to sad znamo, nije bio nishta bolji od zlochinca.”

„On se hrabro borio u Bitki kod staje za krave”, dobaci netko.

„Hrabrost nije dovoljna”, odgovori Skviler. „Odanost i poslushnost su vazhniji. A shto se tiche Bitke kod staje za krave, vjerujem da c'e doc'i vrijeme kad c'emo otkriti da je Snoubolova uloga u njoj umnogome precijenjena. Disciplina, drugovi, zheljezna disciplina! To je parola dana. Samo jedan krivi korak i neprijatelj c'e biti ovdje. Drugovi, valjda ne zhelite da se Dzhons vrati?”

Josh jednom na taj se argument nije moglo odgovoriti. Bilo je sigurno da zhivotinje ne zhele povratak Dzhonsa; ako bi diskusije nedjeljom ujutro mogle pridonijeti njegovu povratku, onda je s njima trebalo prestati. Bokser, koji je u medjuvremenu bio porazmislio, izrazio je opc'e raspolozhenje rijechima: „Ako tako kazhe drug Napoleon, to mora biti tachno.” I od tada je svom nachelu „Radit c'u vishe”, dodao i geslo „Napoleon je uvijek u pravu”.

Vrijeme se proljepshalo i pochelo je proljetno oranje. Staja u kojoj je Snoubol crtao svoje planove bila je zatvorena i pretpostavljalo se da su planovi izbrisani. Svake nedjelje, u deset sati ujutro, zhivotinje su se okupljale u velikoj sushi da prime raspored za slijedec'i tjedan. Lubanja starog Majora, sada vec' gola kost, iskopana je u voc'njaku i postavljena na postolje u podnozhju jarbola za zastavu, pored pushke. Od zhivotinja se trazhilo da nakon podizanja zastave, prije nego shto prijedu u sushu, odaju pochast lubanji. Vishe nisu sjedile zajedno, kao nekada. Napoleon, Skviler i krmak po imenu Minimus (Minimus), koji je imao izuzetan dar za pisanje pjesama i popijevki, sjedili su u prvom redu povishenog podija; devetoro mladih pasa napravilo je oko njih polukrug, a iza njih su bile ostale svinje. Druge zhivotinje sjedile su nasuprot njima, u glavnom dijelu sushe. Napoleon je osornim, vojnichkim nachinom chitao raspored duzhnosti za slijedec'i tjedan, i poshto bi jedanput otpjevale „Zhivotinje Engleske”, zhivotinje bi se razishle.

Tri tjedna nakon Snoubolova izgona, zhivotinje je prilichno iznenadilo Napoleonovo obavjeshtenje da c'e se vjetrenjacha ipak graditi. Napoleon nije objasnio zashto se predomislio, vec' je samo upozorio zhivotinje da c'e taj izvanredni zadatak zahtijevati vrlo naporan rad; mozhda c'e chak biti potrebno smanjiti obroke. Planovi su, medjutim, potpuno pripremljeni, sve do najsitnijih pojedinosti. Na njima je posljednja tri tjedna radio poseban komitet svinja. Gradnja vjetrenjache i razni popravci trajat c'e, uz ostala potrebna poboljshanja, otprilike dvije godine. To veche Skviler je privatno objasnio drugim zhivotinjama da Napoleon u biti nikad nije bio protiv izgradnje vjetrenjache. Naprotiv, upravo se on na pochetku za nju zalagao, a plan koji je Snoubol nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz Napoleonovih biljezhaka. Vjetrenjacha je, u stvari, bila Napoleonova zamisao. Zashto je onda, upita netko, tako oshtro govorio protiv nje? Skviler je izgledao vrlo prepredeno. To je, reche, bila lukavost druga Napoleona. On se samo prividno suprotstavljao vjetrenjachi, to je jednostavno bio manevar da se otarasi Snoubola, koji je bio opasan tip i loshe utjecao na druge. Sada, kad vishe nema Snoubola, plan se mozhe provesti bez njegova uplitanja. To je bilo, reche Skviler, neshto shto se zove taktika. Mnogo puta je ponovio: „Taktika, drugovi, taktika!”, gegajuc'i se u krug, vrtec'i repom i veselo se smijuc'i. Zhivotinje nisu tachno znale shto znachi ta rijech, ali Skviler je govorio tako uvjerljivo, a tri psa koja su bila s njim rezhala su tako zastrashujuc'e, da su prihvatile objashnjenje bez daljnjeg ispitivanja.

Cijelu tu godinu zhivotinje su radile kao robovi. Ali u svom su poslu bile sretne, nisu zazirale ni od kakvog napora ili zhrtve, svjesne da je sve shto rade za njihovo dobro i za dobrobit onih koji c'e doc'i iza njih, a ne za gomilu lijenih i pokvarenih ljudskih stvorenja.

U proljec'e i ljeto radili su po shezdeset sati tjedno, a u kolovozu Napoleon je objavio da c'e se raditi i nedjeljom poslije podne. Dodatni rad bio je sasvim dobrovoljan, ali svakoj zhivotinji koja se ne odazove obroci c'e biti smanjeni na pola. Usprkos tome ispostavilo se da neki zadaci nec'e biti izvrsheni. Zhetva je bila neshto manje uspjeshna nego proshle godine, a na dva polja nisu posadili repu jer oranje nije bilo zavrsheno na vrijeme. Moglo se predvidjeti da c'e naredna zima biti vrlo teshka.

Oko vjetrenjache iskrsnule su nepredvidene teshkoc'e. Na farmi se nalazilo bogato nalazishte vapnenca, a u jednoj od sporednih zgrada pronadjeno je mnogo pijeska i cementa, pa je materijal za gradnju bio pri ruci. U pochetku zhivotinje nisu mogle rijeshiti problem kako razbiti stijene u komade odgovarajuc'e velichine. Izgledalo je da se to mozhe uchiniti samo pijukom i zheljeznim polugama, kojima se, medjutim, zhivotinje nisu mogle sluzhiti. Tek nakon vishe tjedana uzaludnog napora nekom se javila prava ideja — iskoristiti silu tezhe. Ogromne stijene, prevelike za upotrebu, lezhale su na dnu kamenoloma. Zhivotinje bi ih privezale za uzhe, a onda su sve zajedno, krave, konji, ovce, svaka zhivotinja koja je mogla pridrzhati uzhe — u kritichnim momentima pridruzhile bi se i svinje — ochajno sporo vukle stijene strminom do vrha, da bi ih potom gurnule natrag i tako razbile na manje komade. Prenoshenje razbijenih komada bilo je razmjerno jednostavno. Konji su ih odvozili teretnim kolima, ovce su nosile komad po komad; chak su se Mjurijel i Bendzhamin upregli u neka stara kola i dali svoj doprinos. Do kraja ljeta skupili su dovoljno kamenja i onda je, pod nadzorom svinja, pochela gradnja.

Ali napredovalo se sporo i tegobno. Chesto je trebao chitav dan napornog i iscrpljujuc'eg rada da se jedna stijena dovuche do vrha, a ponekad se dogodilo, kada bi je gurnuli natrag, da se ipak nije razbila. Nishta se nije moglo uchiniti bez Boksera koji je imao snage kao sve druge zhivotinje zajedno. Kada bi stijena pochela kliziti nizbrdo, a s njom i zhivotinje, Bokser bi se uvijek nashao na pravom mjestu, povukao uzhe i zaustavio klizanje. Svi su bili zadivljeni kada bi ga vidjeli kako se, sav usopljen, s mukom, malo-pomalo penje uz obronak, dok mu se vrhovi kopita zarivaju u tlo a velika leda prekrivaju znojem. Klover ga je ponekad upozoravala da bude oprezan i da se previshe ne naprezhe, ali Bokser je nije slushao. Njegova dva gesla „Radit c'u vishe” i „Napoleon je uvijek u pravu” bila su mu dostatan odgovor na sve poteshkoc'e. Dogovorio se da ga pjetlic', umjesto pola sata, budi tri chetvrt sata ranije. A u slobodnim trenucima, kojih vishe nije bilo mnogo, sam bi odlazio u kamenolom, skupljao komade; stijenja i bez ichije pomoc'i vukao ih do gradilishta vjetrenjache.

Usprkos napornom radu zhivotinjama tog ljeta nije bilo loshe. Ako vec' nisu imale vishe hrane nego u Dzhonsovo doba, nisu je imale ni manje. To, da je trebalo hraniti samo sebe a ne josh i petero razuzdanih ljudskih stvorenja bila je tolika prednost, da je trebalo uchiniti mnogo pogreshaka da se to primjetnije osjeti. A iz raznih razloga zhivotinjske metode rada su bile efikasnije pa se ushtedjelo mnogo radnog vremena. Neki poslovi, na primjer, plijevljenje, obavljeni su s temeljitoshc'u nedostizhnom ljudskim bic'ima. Buduc'i da sada nijedna zhivotinja nije krala, nije bilo potrebno ogradom odijeliti pashnjak od oranica, chime je ushtedjeno mnogo posla oko odrzhavanja zhivica i prolaza. Usprkos tome, kako je ljeto odmicalo, pochele su se osjec'ati razne nepredvidjene nestashice. Trebali su parafinskog ulja, chavala, uzhadi, dvopeka za pse, zheljeza za konjske potkove, a nishta od toga nije se moglo proizvesti na Farmi. Pored raznog orudja, uskoro c'e im zatrebati sjemenja i umjetnog gnojiva a, konachno, i postrojenje za vjetrenjachu. Nitko nije mogao zamisliti kako c'e se to nabaviti.

Jedne nedjelje ujutro, kada su se zhivotinje okupile da prime raspored, Napoleon objavi da se odluchio za novu politiku. Od sada c'e Zhivotinjska farma trgovati sa susjednim farmama; naravno, ne s trgovachkim namjerama, vec' jednostavno stoga da se nabave neki materijali koji su im hitno bili potrebni. Vjetrenjacha je precha od svega, zato je sklopio ugovore o prodaji stoga sijena i dijela zhetve zhita, a kasnije, ako ustreba, novac c'e se morati nabaviti prodajom jaja, za koja je u Vilingdonu uvijek bilo interesa. Kokoshi c'e, rekao je Napoleon, pozdraviti ovu zhrtvu kao svoj posebni doprinos gradnji vjetrenjache.

Zhivotinje su ponovo osjetile izvjesnu nelagodu. Nikada imati posla s ljudskim bic'ima, nikada trgovati, nikada koristiti novac — nisu li to bile neke od najranijih odluka koje su donijele na prvoj pobjedonosnoj Sjednici nakon Dzhonsova progonstva? Sve su se zhivotinje sjec'ale da su donijele takve odluke, ili su barem mislile da se sjec'aju. Chetiri mlada krmka, koji su protestirali kada je Napoleon ukinuo Sjednice, sramezhljivo su digla glas, ali psi su ih odmah ushutkali strashnim rezhanjem. Onda su, kao i obichno, ovce pochele sa „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe!” i tako rasprshile trenutachnu nelagodnost. Na kraju, Napoleon podizhe nogu da ih umiri i objavi da je vec' sklopio sve ugovore. Nec'e biti potrebe da i jedna zhivotinja dodje u dodir s ljudima, jer to bi, jasno, bilo nepozheljno. Namjeravao je sav teret uzeti na svoja plec'a. Stanoviti gospodin Vajmper (Whymper), biljezhnik koji zhivi u Vilingdonu, pristao je da bude posrednik izmedju Zhivotinjske farme i vanjskog svijeta; svakog ponedjeljka ujutro on c'e dolaziti na Farmu po upute. Napoleon zavrshi govor uobichajenim poklikom „Zhivjela Zhivotinjska farma!” i, nakon shto su otpjevale „Zhivotinje Engleske”, raspusti zhivotinje.

Kasnije je Skviler obishao Farmu i smirivao zhivotinje. Uvjerio ih je da odluka o zabrani trgovanja i upotrebe novca nikada nije bila izglasana, chak niti predlozhena. To je izmishljotina koja vjerojatno ima korijen u lazhima shto ih je u pochetku shirio Snoubol. Neke zhivotinje josh su pomalo sumnjale, ali Skviler ih lukavo zapita: „Drugovi, jeste li sigurni da tako neshto niste sanjali? Imate li ikakav dokaz o takvoj odluci? Je li ona negdje zapisana?” A buduc'i da zaista nije postojalo nishta napismeno, zhivotinje su bile zadovoljne shto se radi o zabuni.

Gospodin Vajmper je, prema dogovoru, svakog ponedjeljka posjec'ivao farmu. Bio je to omanji chovjek, prepredena izgleda, sa zaliscima; nije bio odvec' poslovan biljezhnik, ali je bio dovoljno oshtrouman da prije ostalih shvati da c'e Zhivotinjska farma trebati posrednika i da bi moglo biti korisno zastupati njene interese. Zhivotinje su s jezom promatrale njegove odlaske i dolaske i izbjegavale ga koliko god su mogle. Pa ipak, kad su vidjele kako Napoleon, na svoje chetiri noge, izdaje naredjenja Vajmperu koji je stajao na dvije noge, bile su ponosne i djelomice pomirene s novim sporazumom. Njihovi odnosi s ljudima vishe nisu bili sasvim isti kao prije. Sada, kada je poslovala uspjeshnije, ljudi nisu manje mrzili Zhivotinjsku farmu; zapravo, mrzili su je vishe nego ikada. Svi su smatrali da je neumitna sudbina Farme da prije ili kasnije propadne, a iznad svega su zheljeli da vjetrenjacha ne uspije. Okupljali bi se u krchmi i crtajuc'i dijagrame jedan drugome dokazivali da c'e se vjetrenjacha sigurno srushiti, a ukoliko se to kojim sluchajem i ne dogodi onda, sigurno, nec'e nikad proraditi. Pa ipak, i protiv svoje volje, osjec'ali su stanovito poshtovanje prema spretnosti kojom su zhivotinje vodile svoje poslove. Samim tim shto „Zhivotinjsku farmu” vishe nisu zvali „Vlastelinska farma” vec' njenim pravim imenom, ljudi su dokazivali da o njoj drugachije misle. Takodjer su prestali podrzhavati Dzhonsa, koji je izgubio nadu da c'e povratiti Farmu i odselio se iz ovog kraja. S vanjskim svijetom Zhivotinjska farma saobrac'ala je jedino preko Vajmpera, ali su stalno kruzhili glasovi da Napoleon namjerava sklopiti poslovni ugovor ili s gospodinom Pilkingtonom s Foksvuda ili s gospodinom Frederikom s Pinchfilda — ali, kako je zamijec'eno, nikada se istovremeno nije govorilo o obojici.

Otprilike u to vrijeme svinje su se neochekivano preselile u Dzhonsovu kuc'u i tu se nastanile. Ponovo se zhivotinjama prichinilo da se sjec'aju odluke protiv toga i ponovo ih je Skviler uspio uvjeriti u suprotno. Apsolutno je potrebno, rekao je, da svinje, koje su mozgovi Farme, imaju mirno mjesto za rad. A i dostojanstvu Vodje (u posljednje vrijeme Skviler je pocheo govoriti o Napoleonu kao o „Vodji”) vishe odgovara da zhivi u kuc'i nego u obichnom svinjcu. Usprkos tome, nekim je zhivotinjama smetalo kada su chule da svinje ne samo da jedu u kuhinji i koriste salon kao sobu za odmor, vec' i spavaju u krevetima. Bokser je preshao preko toga s uobichajenim „Napoleon je uvijek u pravu”, ali je Klover, kojoj se chinilo da se sjec'a strogog pravila protiv spavanja u krevetu, otishla u sushu i tamo pokushala odgonetnuti Sedam zapovijedi. Buduc'i da je mogla prochitati samo nekoliko pojedinachnih slova, dovela je Mjurijel.

„Mjurijel”, reche, „prochitaj mi Chetvrtu zapovijed. Ne stoji li u njoj da je zabranjeno spavati u krevetu?”

Mjurijel je sricala s naporom.

„Ona glasi... ‚Nijedna zhivotinja ne smije spavati u krevetu s plahtama’”, izustila je konachno.

Zachudo, Klover se nije sjec'ala da je Chetvrta zapovijed spominjala plahte, ali ako je tako pisalo na zidu bit c'e da tako i jest. A Skviler, koji se tog trenutka, u pratnji dva-tri psa, nashao u blizini, postavi chitavu stvar na pravo mjesto.

„Znachi, drugovi, chuli ste”, reche, „da mi svinje sada spavamo u krevetima. A zashto ne bismo? Valjda ne smatrate da je ikada postojala odluka protiv kreveta? Krevet oznachava mjesto za spavanje. Ako pravilno gledamo, hrpa slame u staji je krevet. Odluka je bila protiv plahti, koje su ljudski izum. Mi smo, medjutim, odstranili plahte i spavamo na gunjevima. I tako se spava vrlo udobno. Ali, s obzirom na misaoni posao koji obavljamo, mogu vam rec'i, drugovi, ne udobnije nego shto nam je potrebno. Drugovi, zar nam zhelite oduzeti pravo na odmor? Zar zhelite da svoje duzhnosti obavljamo premoreni? Sigurno nitko od vas ne zheli da se Dzhons vrati?”

Zhivotinje odmah potvrdishe da to ne zhele i vishe se nije spominjalo da svinje spavaju u krevetima. Nitko nije prigovorio ni kada je objavljeno da c'e svinje ustajati sat kasnije od ostalih zhivotinja.

Krajem jeseni zhivotinje su bile umorne, ali sretne. Godina je bila naporna, a nakon prodaje dijela sijena i zhita hrane nije bilo u izobilju; medjutim, vjetrechanja je bila nadoknada za sve. Bila je gotovo dopola izgradena. Nakon zhetve nastupilo je vedro i suho vrijeme; zhivotinje su radile napornije nego ikada smatrajuc'i vrijednim truda da chitav dan vuku kamene blokove ako se na taj nachin zidovi mogu podic'i makar i pedalj vishe. Bokser je izlazio chak i noc'u te za punog mjeseca sam radio sat, dva. U slobodnim trenucima zhivotinje bi shetale oko poludovrshene vjetrenjache, divile se chvrstoc'i i uspravnosti njenih zidova i chudile se da su u stanju izgraditi neshto tako zadivljujuc'e. Samo se stari Bendzhamin nije odushevljavao vjetrenjachom; kao i obichno izustio je samo cinichnu primjedbu — da magarci dugo zhive.

Stigao je studeni a s njime i jaki jugozapadni vjetrovi. Morali su prekinuti gradnju jer je vrijeme bilo suvishe kishovito da bi se beton mogao mijeshati. Jedne noc'i oluja je bila toliko jaka da je do temelja potresla gospodarske zgrade, a s krova sushe odletjelo je nekoliko crepova. Kokoshi su se probudile i prestrasheno kokodakale jer su sve, u isto vrijeme, sanjale da se u daljini chuo pucanj pushke. Ujutro, kad su izashle iz staja, zhivotinje su primijetile da je srushen jarbol zastave i da je jedan brijest u dnu voc'njaka ishchupan poput travke. Tren kasnije zachuli su se ochajni krici. Ukazao im se strashan prizor. Vjetrenjacha je bila u rushevinama.

Smjesta potrchashe prema brezhuljku. Napoleon, koji je obichno mirno shetkao, trchao je na chelu. Da, srushen do temelja, ovdje je lezhao plod svih njihovih bitaka, a kamenje, koje su razbijale i teglile s toliko muke, lezhalo je razbacano svuda uokolo. Nemoc'ne da progovore, tuzhno su stajale promatrajuc'i ostatke urushenog kamenja. U toj tishini Napoleon je obilazio mjesto katastrofe i povremeno njushkao zemlju. Oshtro je mahao ukruc'enim repom; to je bio znak napregnute duhovne aktivnosti. Iznenada zastade, kao da se odluchio.

„Drugovi”, reche mirno, „znate li tko je za ovo odgovoran? Znate li tko je doshao noc'u i srushio nashu vjetrenjachu? SNOUBOL!” zaurla iznenada, poput groma. „To je uchinio Snoubol! Iz chiste zlobe, zhelec'i onemoguc'iti nashe planove i osvetiti se za jednoglasno progonstvo taj izdajnik je pod plashtem noc'i dopuzao ovamo i razorio nash trud od gotovo godinu dana. Drugovi, na licu mjesta osudjujem Snoubola na smrt. Zhivotinja koja ga privede pravdi dobit c'e odlikovanje ‚Zhivotinjski heroj drugog reda’ i pola vagona jabuka. Chitav vagon dobit c'e onaj tko ga uhvati zhiva.”

Zhivotinje je potreslo saznanje da je Snoubol mogao uchiniti takvu podlost. Zachuli su se gnjevni krici i sve pocheshe razmishljati kako da ga uhvate ako se ikada vrati. Odmah zatim, malo dalje od brezhuljka, u travi su otkriveni tragovi svinje. Nije ih bilo mnogo, ali su vodili prema prolazu u zhivici. Napoleon ih je pomno onjushio i rekao da su Snoubolovi. Prema njegovom mishljenju Snoubol je vjerojatno doshao iz smjera Foksvuda.

„Nema vishe odgadjanja, drugovi”, reche Napoleon nakon shto je ispitao tragove. Pred nama je posao. Vec' danas ujutro pochet c'emo ponovo graditi vjetrenjachu i to c'e potrajati chitavu zimu, i po kishi i po suncu. Pokazat c'emo tom bijednom izdajniku da ne mozhe tako lako unishtiti nash trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati nashe planove: provest c'emo ih do konachne pobjede. Naprijed drugovi! Zhivjela vjetrenjacha! Zhivjela Zhivotinjska farma!”

Zima je bila oshtra. Poslije oluja naidjoshe susnjezhica i snijeg, pa zatim oshtar mraz koji nije popushtao sve do kraja veljache. Zhivotinje su nastavile gradnju kako su najbolje mogle, znajuc'i dobro da ih ostali promatraju i da bi zavidna ljudska stvorenja uzhivala u svojoj pobjedi ne bude li vjetrenjacha zavrshena na vrijeme.

Ljudi su se zlobno pretvarali da ne vjeruju da je Snoubol razorio vjetrenjachu: govorili su da se vjetrenjacha srushila jer su joj zidovi bili pretanki. Zhivotinje su znale da to nije istina, ali su ipak odluchile da ovog puta zidovi umjesto pola metra budu shiroki metar, a to je znachilo da c'e trebati sakupiti mnogo vishe kamenja. Kamenolom je dugo bio zameten snijegom i nije se moglo nishta raditi. Neshto se napredovalo za suhog vremena kada je nastupio mraz, ali bio je to vrlo mukotrpan posao i zhivotinje vishe nisu imale toliko pouzdanja kao prije. Patile su od hladnoc'e, a vec'inom su bile i gladne. Samo Bokser i Klover nisu gubili hrabrost. Skviler je drzhao odlichne govore o radosti sluzhenja i dostojanstvu rada, ali su ostale zhivotinje nalazile vishe poticaja u Bokserovoj snazi i neizostavnom pokliku: „Radit c'u vishe!”

U sijechnju je ponestalo hrane. Obroci zhita drastichno su smanjeni, ali je bilo objavljeno da c'e se kao nadoknada dijeliti dodatni obroci krumpira. Medjutim, otkrilo se da se vec'i dio krumpira smrzao u trapovima koji nisu bili dovoljno pokriveni. Krumpiri su postali mekani i crni, i samo je poneki bio jestiv. Zhivotinje danima nisu jele nishta osim slame i repe. Chinilo se da im prijeti skapavanje od gladi.

Postalo je od zhivotne vazhnosti sakriti te chinjenice pred vanjskim svijetom. Ohrabreni rushenjem vjetrenjacha, ljudi su izmishlja li sve nove i nove lazhi o Zhivotinjskoj farmi. Ponovo se pochelo prichati da zhivotinje umiru od gladi i bolesti, da se neprestano medjusobno glozhe i da su pribjegle kanibalstvu i chedomorstvu. Napoleon je bio potpuno svjestan da bi istina o situaciji s hranom mogla uroditi loshim posljedicama, pa je odluchio iskoristiti gospodina Vajmpera da proshiri suprotne vijesti. Do sada su zhivotinje imale malo ili nikakvog dodira s Vajmperom za njegovih tjednih posjeta. Sada je, medjutim, nekoliko odabranih zhivotinja, vec'inom ovaca, trebalo povremeno u njegovoj prisutnosti spomenuti da su se obroci povec'ali. Uz to je Napoleon naredio da se gotovo prazni sudovi za zhito, koji su se nalazili u spremishtu, do ruba napune pijeskom, a da vrh prekrije ostatkom zhita i hrane. Nashli su neki izgovor i proveli Vajmpera kroz spremishte dopustivshi mu da na tren vidi napunjene sudove. Uspjeli su ga obmanuti, pa je Vajmper svuda govorio da na Zhivotinjskoj farmi ne vlada oskudica hranom.

Bilo kako bilo, blizhio se kraj sijechnja i postalo je ochito da c'e biti potrebno odnekle nabaviti josh zhita. Tih se dana Napoleon rijetko pojavljivao u javnosti; chitavo vrijeme provodio je u kuc'i koju su budno chuvali oshtri psi. Kad bi se pojavio, chinio je to na osobit, svechan nachin, chvrsto okruzhen sa shestoro pasa koji su rezhali chim bi se netko suvishe priblizhio. Nije se, medjutim, pojavljivao chak ni nedjeljom ujutro, vec' bi izdavao naredjenja preko drugih svinja, najcheshc'e Skvilera.

Jednog nedjeljnog jutra Skviler je objavio da c'e se kokoshi, koje su upravo ponovo pochele nositi, morati odrec'i svojih jaja. Napoleon je, preko Vajmpera, sklopio ugovor o prodaji chetiri stotine jaja tjedno. Tim novcem kupit c'e dovoljno zhita i hrane da Farma izdrzhi do ljeta, kada c'e nastupiti povoljniji uvjeti.

Kokoshi su na to podigle strashnu graju. Dodushe, ranije su ih upozorili da c'e ta zhrtva mozhda biti potrebna, ali nisu vjerovale da c'e se to stvarno dogoditi. Upravo su pripremale gnijezda za proljetni nasad i protestira le su da je uzimanje jaja u ovom trenutku ravno ubojstvu. Prvi put od izgona Dzhonsa dogodilo se neshto shto je slichilo na pobunu. Predvodjene s tri mlade kokice vrste „Crna Minorca”, kokoshi su napravile odluchan pokushaj da osujete Napoleonove zahtjeve. Njihova se metoda sastojala u tome shto bi odletjele na zabatne grede i tamo snijele jaja, koja bi padala na pod i rasprsnula se. Napoleon je reagirao oshtro i nemilosrdno. Naredio je da se kokoshima ukinu obroci i objavio da c'e svaka zhivotinja koja im dade i zrno zhita biti osudjena na smrt. Psi su pazili da se naredjenje provede. Kokoshi su izdrzhale pet dana, a onda su se predale i vratile u svoja legla. U medjuvremenu umrlo je devet kokoshi. Sahranjene su u voc'njaku, a objavljeno je da su umrle od kokodakitisa. Vajmper nije nishta saznao o ovom sluchaju i jaja su redovno dostavljana; trgovcheva kola dolazila su jedanput tjedno da ih preuzmu i odvezu.

Chitavo to vrijeme nitko nije vidio Snoubola. Govorkalo se da se krije na jednoj od susjednih farmi, Foksvudu ili Pinchfilda. Napoleon je, medjutim, bio u neshto boljim odnosima s ostalim farmerima nego ranije. Na srec'u u dvorishtu se nalazila gomila drvene gradje koja je tamo lezhala od prije deset godina kada je bio iskrchen bukvik. Gradja je bila dobro osushena i Vajmper je savjetovao Napoleonu da je proda. I gospodin Pilkington i gospodin Frederik bili su spremni da je kupe. Napoleon je oklijevao, ne mogavshi se odluchiti ni za jedno. Primijec'eno je da se, kad bi bio blizu sporazuma s Frederikom, govorkalo da se Snoubol krije u Foksvudu, a kad bi pregovarao s Pilkingtonom, chulo se da je u Pinchfildu.

Iznenada, u rano proljec'e, otkriveno je neshto shto je sve uznemirilo. Snoubol je noc'u potajno posjec'ivao Farmu! Zhivotinje su bile toliko uzbudene da su jedva mogle spavati u svojim stajama. Svake noc'i, recheno im je, on bi dolazio shuljajuc'i se zashtic'en mrakom i pravio razne nedac'e. On je krao zhito, prevrtao vedra s mlijekom, razbijao jaja, izgazio zasadjene gredice, glodao koru s voc'aka. Postalo je uobichajeno da se sve loshe shto bi se dogodilo pripishe Snoubolu. Ako se razbio prozor ili zachepio odvodni kanal, vec' bi se nashao netko tko bi sa sigurnoshc'u mogao rec'i da je to uchinio Snoubol, a kada je izgubljen kljuch od spremishta, chitava je Farma bila uvjerena da ga je Snoubol bacio u zdenac. Zachudo, zhivotinje su u to vjerovale chak i onda kad je zametnuti kljuch bio pronadjen ispod jedne vrec'e s brashnom. Krave su jednoglasno tvrdile da se Snoubol ushuljao u njihove staje i pomuzao ih u snu. Za shtakore, koji su te zime pravili neugodnosti, takodjer se govorilo da su u savezu sa Snoubolom. Napoleon je naredio da se povede temeljita istraga o Snoubolovoj djelatnosti. U pratnji svojih pasa krenuo je u pazhljivo pregledavanje gospodarskih zgrada, dok su ga ostale zhivotinje slijedile na pristojnom odstojanju. Svakih nekoliko koraka Napoleon je zastajao i njushio zemlju tragajuc'i za Snoubolovim otiscima, koje, kako reche, mozhe otkriti po vonju. Njushkao je po svim uglovima, u sushi, staji za krave, kokoshinjcima, povrtnjaku, i gotovo svagdje pronashao Snoubolove tragove. Pnslonio bi njushku na zemlju, nekoliko puta duboko onjushio i zavikao strashnim glasom: „Snoubol! Bio je ovdje! Prepoznajem njegov vonj!”, a na rijech „Snoubol” svi su psi pocheli krvolochno zavijati i keziti ochnjake. Zhivotinje su bile krajnje prestrashene. Kao da je Snoubol imao nevidljiv utjecaj koji je prozhimao zrak oko njih i prijetio im najrazlichitijim opasnostima. Uvecher ih Skviler sve okupi i s nespokojnim izrazom lica reche da im ima saopc'iti ozbiljne vijesti.

„Drugovi!”, povika poskakujuc'i nervozno, „otkrili smo najstravichniju stvar. Snoubol se prodao Frederiku, vlasniku Pinchfilda, koji josh uvijek kuje zavjeru da nas napadne i preuzme nashu Farmu! Napad c'e voditi Snoubol. Ali ima neshto josh gore. Mislili smo da je do Snoubolove pobune doshlo zbog tashtine i ambicije. Medjutim, drugovi, bili smo u zabludi. Znate li pravi razlog? Snoubol je bio u savezu s Dzhonsom od samog pochetka! Chitavo vrijeme bio je tajni Dzhonsov agent. Sve je dokazano dokumentima koje je ostavio i koje smo upravo otkrili. Po mom mishljenju, drugovi, to objashnjava mnogo toga. Nije li nam sada jasno kako je — srec'om bezuspjeshno — pokushao da nas u Bitki kod staje za krave dovede do poraza i unishtenja?” Zhivotinje su bile zapanjene. Takva pokvarenost daleko je nadmashivala Snoubolovo razaranje vjetrenjache. Potrajalo je nekoliko minuta dok su uspjele sve shvatiti. Sjec'ale su se, ili su mislile da se sjec'aju, kako je Snoubol u Bitki kod staje za krave jurishao ispred svih, kako ih je skupljao i hrabrio u svakom naletu, kako nije zastao chak ni u trenutku kada su ga Dzhonsovi meci ranili u leda. Isprva je bilo pomalo teshko shvatiti kako se sve to poklapa s tvrdnjom da je bio na Dzhonsovoj strani. Chak je Boksera, koji je rijetko postavljao pitanja, to zbunilo. Legao je, podvukao prednje noge ispred sebe, zatvorio ochi i s velikim naporom uspio uoblichiti svoje misli.

„Ja u to ne vjerujem”, reche. „Snoubol se hrabro borio u Bitki kod staje za krave. Ja sam ga osobno vidio. Zar mu nismo odmah poslije Bitke dali odlikovanje ‚Zhivotinjski heroj prvog reda’?”

„Druzhe, to je bila nasha pogreshka. Jer sada znamo — sve je to zapisano u tajnim dokumentima koje smo pronashli — da nas je zapravo pokushao namamiti u propast.”

„Ali bio je ranjen”, reche Bokser. „Svi smo vidjeli kako okrvavljen jurisha.”

„To je bio dio dogovora”, povikne Skviler. „Dzhonsovi meci samo su ga okrznuli. Da znate chitati, mogao bih vam to dokazati iz njegovih zapisa. Zavjera se sastojala u tome da u kritichnom trenutku Snoubol da signal za uzmak i poprishte prepusti neprijatelju. Bio je vrlo blizu uspjehu, chak bih rekao, drugovi, da bi bio uspio da nije bilo nasheg herojskog Vodje, druga Napoleona. Zar se ne sjec'ate, kako se, upravo u trenutku kada su Dzhons i njegovi nadnichari ushli u dvorishte, Snoubol iznenada okrenuo i pocheo bjezhati, a mnoge zhivotinje za njim! I zar se takodjer ne sjec'ate da je bash u tom trenu kada se pochela shiriti panika i kad se chinilo da je sve izgubljeno, drug Napoleon jurnuo naprijed s poklikom ‚Smrt Chovjechanstvu!’ i zario zube u Dzhonsovu nogu? Sigurno se sjec'ate toga, drugovi?” uzviknuo je Skviler, djipajuc'i s jedne na drugu stranu.

Kada je Skviler tako slikovito opisao taj prizor, zhivotinjama se uchinilo kao da se prisjec'aju upravo toga. U svakom sluchaju, sjetile su se da je u kritichnom trenutku Bitke Snoubol pocheo bjezhati. Ali Bokser je josh uvijek bio neshto zbunjen.

„Ja ne vjerujem da je Snoubol bio izdajica od samog pochetka”, reche konachno. „Ono shto je kasnije uchinio, to je vec' neshto drugo. Ali vjerujem da je u Bitki kod staje za krave bio dobar drug.”

„Nash Vodja, drug Napoleon”, odgovori Skviler, govorec'i vrlo polagano i odluchno, „kategorichno je izjavio — kategorichno, druzhe — da je Snoubol bio Dzhonsov agent od samog pochetka; da, chak i mnogo prije nego shto se o Pobuni uopc'e razmishljalo.”

„Ah, onda je to neshto sasvim drugo!” reche Bokser. „Ako je tako rekao drug Napoleon, onda to mora biti tachno.”

„To je pravilan stav, druzhe!” uzviknu Skviler, ali se primijetilo da je svojim malim zhmirkavim ochicama vrlo ruzhno pogledao Boksera. Okrenuo se da podje, onda zastao i znachajno dodao: „Upozoravam svaku zhivotinju na Farmi da drzhi shirom otvorene ochi. Jer imamo razloga vjerovati da se upravo u ovom chasu medju nama prikrivaju neki od Snoubolovih tajnih agenata!”

Chetiri dana kasnije Napoleon je naredio da se predveche sve zhivotinje okupe u dvorishtu. Kad se sve skupishe, iz kuc'e izidje Napoleon, nosec'i svoje obje medalje (nedavno je sam sebi dodijelio odlikovanja „Zhivotinjski heroj prvog reda” i „Zhivotinjski heroj drugog reda”); oko njega je poskakivalo devet ogromnih pasa i lajalo tako da se svim zhivotinjama jezhila kozha. Tiho su se stisle na svojim mjestima i izgledale kao da unaprijed znaju da c'e se dogoditi neshto strashno.

Napoleon je stajao strogo gledajuc'i publiku; onda ispusti piskav glas. Tog chasa psi nahrupe naprijed, zgrabe chetiri krmka za ushi i, dok su skvichali od straha i boli, dovuku ih pred Napoleona. Krmcima su krvarile ushi; psi su osjetili krv i chinilo se da c'e za nekoliko trenutaka potpuno poludjeti. Na opc'e iznenadjenje, tri se bacishe na Boksera. Bokser je vidio da mu se priblizhavaju, ispruzhi svoje veliko kopito, zahvati jednog psa u zraku i prikova ga na zemlju. Pas je cvilio molec'i za milost, a druga dva pobjegnu podvijenih repova. Bokser pogleda Napoleona da vidi mozhe li zatuc'i psa. Napoleon promijeni izrazh lica i oshtro naredi Bokseru da psa pusti, na shto Bokser podigne kopito, a prebijeni se pas pokunjeno i zavijajuc'i odshulja.

Za trenutak zhagor se stishao. Chetiri krmka chekala su drshc'uc'i, a krivica im je bila ispisana u svakom pokretu. Napoleon ih pozva da priznaju svoje zlochine. To su bila ona ista chetiri krmka koja su protestirala kad je Napoleon ukinuo nedjeljne Sjednice. Bez ikakvog daljnjeg poticanja priznali su da su bili u tajnoj vezi sa Snoubolom od kada je protjeran, da su suradjivali s njim u rushenju vjetrenjache i da su se dogovorili da Zhivotinjsku farmu predaju gospodinu Frederiku. Dodali su da im je Snoubol privatno priznao da je godinama bio tajni Dzhonsov agent. Kad su krmci zavrshili svoje priznanje, psi im odmah pregrizoshe grkljane, a Napoleon strashnim glasom zatrazhi da svaka zhivotinja koja neshto krije sada to i prizna.

Tri kokoshi koje su bile kolovodje u pokushaju pobune zbog prodaje jaja istupile su naprijed i izjavile da im se u snu bio pojavio Snoubol i poticao ih na neposlushnost Napoleonovim odredbama. I njih zaklashe. Onda izidje guska i prizna da je od proshlogodishnje zhetve skrila shest klasova zhita i noc'u ih sama pojela. Ovca priznade da je mokrila u pojilishte, a na to ju je — tako izjavi — prisilio Snoubol. Druge dvije ovce priznashe da su ubile starog ovna, posebno vjernog Napoleonovog sljedbenika, i to tako da su ga naganjale oko krijesa kada je bio prehladjen. Sve ih zaklashe na licu mjesta. I tako su se redjala priznanja i pogubljenja, sve dok pred Napoleonovim nogama nije lezhala gomila lesheva a zrak postao tezhak od mirisa krvi koji se nije osjetio otkako su protjerale Dzhonsa.

Kad se sve to zavrshilo, preostale su zhivotinje, osim svinja i pasa, otishle zajedno. Bile su potresene i osjec'ale su se jadno. Nisu znale shto je bilo strashnije — izdaja zhivotinja koje su se povezale sa Snoubolom ili okrutna odmazda kojoj su upravo prisustvovale. U stara vremena chesto je bilo takvih strashnih prizora krvoprolic'a, ali svima se chinilo da je ovo mnogo strashnije jer se dogodilo medju njima. Otkako je Dzhons napustio farmu, sve do danas nijedna zhivotinja nije ubila drugu zhivotinju. Nije bio ubijen chak ni shtakor. Zhivotinje su doshle do brezhuljka gdje je stajala poludovrshena vjetrenjacha; jednodushno su sve polijegale i priljubile se jedna uz drugu kao da se zhele zagrijati — Klover, Mjurijel, Bendzhamin, krave, ovce, chitavo jato gusaka i kokoshi — zaista sve, osim machke koja je iznenadno nestala bash prije nego shto je Napoleon naredio da se okupe. Neko vrijeme nitko nije progovorio ni rijechi. Samo je Bokser ostao stajati na nogama. Nemirno se vrpoljio amo-tamo, mahao svojim dugim crnim repom, a povremeno bi se oglasio kratkim, iznenadnim rzanjem. Konachno progovori:

„Ja to ne razumijem. Nisam vjerovao da se takvo shto mozhe dogoditi na nashoj Farmi. Mora biti da neshto s nama nije u redu. Rjeshenje je, kako mi se chini, da vishe radimo. Od sutra ujutro ustajat c'u pun sat ranije.”

Tromim kasom otputio se prema kamenolomu. Tamo je skupio dvostruku kolichinu kamena i odvukao ga do vjetrenjache prije nego shto je legao na pochinak.

Zhivotinje su se bez rijechi pripile uz Klover. S uzvishice na kojoj su lezhale pruzhao se shirok vidik na okolicu. Vec'i dio Zhivotinjske farme nalazio se u njihovu vidokrugu — veliki pashnjak koji se sterao do glavne ceste, sjenokosha, shikara, pojilishte, uzorana polja na kojima je raslo gusto i zeleno mlado zhito, crveni krovovi gospodarskih zgrada i dim koji se izvijao iz dimnjaka. Bilo je jasno proljetno veche. Vodoravne zrake sunca pozlatile su travu i procvjetalu zhivicu. Nikada se Farma nije zhivotinjama uchinila tako privlachnom; sa stanovitim iznenadjenjem prisjetile su se da je to bila njihova vlastita farma, da je svaki kutak pripadao njima. Dok je gledala niz obronak, Kloverine se ochi napunishe suzama. Da je mogla izrec'i svoje misli, kazala bi da ovo shto sada imaju nije ono shto su zhivotinje zheljele kad su se udruzhile da se otarase ljudskog soja. Ovi prizori terora i klanja nisu ono chemu su se nadale one noc'i kad ih je stari Major prvi put potakao na pobunu. Ako je imala ikakvu predodzhbu o buduc'nosti, bila je to slika drushtva zhivotinja oslobodjenih od bicha i gladi, drushtva u kojem su svi jednaki; svatko radi prema svojim moguc'nostima, a jaki zashtic'uju slabe, kao shto je one noc'i kad je govorio Major, ona svojom prednjom nogom zashtitila jato malih pachic'a. Umjesto toga — ona nije znala zashto — doshla su vremena u kojima se nitko ne usudjuje govoriti shto misli, kada svuda krstare divlji psi koji rezhe i kada morate gledati kako vashe drugove, nakon priznanja strashnih zlochina, razdiru na komadic'e. Klover nije pomishljala na pobunu ili neposlushnost. Znala je da je chak i ovo mnogo bolje nego ono shto je bilo u Dzhonsovo doba, i da je vazhnije sprijechiti povratak ljudskih stvorenja. Shto god se dogodilo, ona c'e ostati vjerna, dobro raditi, izvrshavati naredjenja i prihvatiti Napoleona za vodju. Pa ipak, to nije bilo ono chemu su se ona i ostale zhivotinje nadale i zbog chega su se muchile. Nisu zbog toga gradile vjetrenjachu i suprotstavljale se Dzhonsovim mecima. O tome je razmishljala Klover, iako nije nalazila rijechi da to izrazi.

Na kraju je, osjec'ajuc'i da bi to mogla biti zamjena za rijechi koje nije mogla pronac'i, pochela pjevati „Zhivotinje Engleske”. Ostale su zhivotinje prihvatile pjesmu i otpjevale je triput za redom, ali na nachin kako je nisu pjevale nikada prije — vrlo melodichno, ali polako i zhalobno.

Upravo su zavrshile pjevanje, kad ugledashe kako im se priblizhava Skviler, prac'en dvojicom pasa, drzhec'i se kao da ima saopc'iti neshto vazhno. Skviler objavi da je specijalnim ukazom druga Napoleona pjesma „Zhivotinje Engleske” ukinuta. Od sada pa ubuduc'e bilo je zabranjeno pjevati je.

Zhivotinje su se zgranule.

„Zashto?” zavapila je Mjurijel.

„Vishe nam ne treba, drugarice”, naduto reche Skviler. „‚Zhivotinje Engleske’ bila je pjesma Pobune, a Pobuna je sada dovrshena. Popodnevno smaknuc'e izdajica bilo je njen posljednji chin. Neprijatelj, vanjski i unutarnji, pobijedjen je. U ‚Zhivotinjama Engleske’ izrazili smo chezhnju za boljim drushtvom u buduc'nosti, a sada je to drushtvo ostvareno. Prema tome, jasno je da ta pjesma vishe nema nikakve svrhe.”

Usprkos preplashenosti, neke bi zhivotinje mozhda protestirale, ali u tom trenu ovce su pochele svojim uobichajenim blejanjem „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe”, shto je potrajalo nekoliko minuta i zakljuchilo raspravu.

Tako se pjesma „Zhivotinje Engleske” vishe nije chula. U zamjenu za nju pjesnik Minimus komponirao je drugu pjesmu, koja je pochinjala:

Zhivotinjska farmo, Zhivotinjska farmo,
Nikada ti nec'u nanijeti zlo!

i to se pjevalo svake nedjelje ujutro, nakon podizanja zastave. Ali zhivotinjama se chinilo da se ni rijechi ni melodija nikako ne mogu usporediti sa „Zhivotinjama Engleske”.

Nekoliko dana kasnije, kad je strah zbog smaknuc'a zamro, neke zhivotinje su se sjetile — ili su mislile da se sjec'aju — da je Shesta zapovijed glasila „Nijedna zhivotinja ne smije ubiti drugu zhivotinju”. Naravno, to nitko nije spomenuo u prisutnosti svinja i pasa, ali osjec'alo se da sadashnja smaknuc'a nisu u skladu s tim pravilom. Klover je zamolila Bendzhamina da joj prochita Shestu zapovijed, a kad je Bendzhamin, kao i obichno, odbio da se mijesha u takve stvari, dovela je u sushu Mjurijel. Mjurijel joj je prochitala Zapovijed, koja je glasila: „Nijedna zhivotinja ne smije ubiti drugu zhivotinju bez razloga”. Ne zna se kako, ali posljednje dvije rijechi bile su nestale iz sjec'anja zhivotinja. Medjutim, sada su vidjele da zapovijed nije bila prekrshena; ochito je postojao jak razlog za ubijanje izdajica koje su bile u savezu sa Snoubolom.

Tokom te godine zhivotinje su radile josh napornije nego prijashnje. Bilo je strahovito naporno uz redoviti posao na Farmi ponovo graditi vjetrenjachu dvaput debljih zidova i zavrshiti je do utanachenog roka. Ponekad se zhivotinjama chinilo da rade vishe a ne hrane se bolje nego u Dzhonsovo vrijeme. Nedjeljom ujutro, stojec'i jednom nogom na dugom spisku, Skviler bi chitao listu brojki koja je pokazivala da je proizvodnja prehrambenih artikala porasla za 200, 300 ili 500 posto, kako u kojem sluchaju. Zhivotinje nisu imale razloga da mu ne vjeruju, pogotovu shto vishe nisu jasno pamtile kakva je situacija bila prije Pobune. Svejedno, bilo je dana kada su osjec'ale da bi radije imale manje brojki a vishe hrane.

Sva naredjenja sada je izdavao Skviler ili neka druga svinja. Napoleon bi se pojavio, nije ga pratila samo svita pasa, vec' je sprijeda stupao i crni pjetlic', koji bi kao neka vrsta trubacha prije nego shto Napoleon progovori glasno zakukurijekao: „Ku-kuri-kuuu!”. Chak je i u kuc'i, govorilo se, Napoleon odijelio svoje prostorije od ostalih. Sam je i jeo, jedino su dva psa stajala pored njega; uvijek je jeo iz „Crown Derby”(1) servisa, koji je stajao u staklenoj vitrini u salonu. Objavljeno je da c'e se svake godine na Napoleonov rodjendan, kao i na ostale dvije godishnjice, pucati iz pushke.

O Napoleonu se vishe nije govorilo jednostavno kao o „Napoleonu”. Svi su mu se obrac'ali na svechan nachin, kao „nash Vodja, drug Napoleon”, a svinje su uzhivale u izmishljanju titula — poput Otac svih zhivotinja, Uzhas chovjechanstva, Zashtitnik ovchjeg tora, Prijatelj pachic'a, i tome slichno. U svojim govorima Skviler bi sa suzama koje su mu curile niz obraze govorio o Napoleonovoj mudrosti, dobroti njegovog srca, dubokoj ljubavi koju je osjec'ao za sve zhivotinje; posebno za nesretne zhivotinje koje, josh u neznanju i ropstvu, zhive na drugim farmama. Uobichajilo se da se Napoleonu pripisuje svako uspjeshno ostvarenje i svaka sretna okolnost. Chesto se moglo chuti kako jedna kokosh govori drugoj: „Pod vodstvom nasheg Vodje, druga Napoleona, snijela sam pet jaja u shest dana”; ili bi dvije krave, uzhivajuc'i u vodi na pojilishtu, znale uzviknuti: „Zahvaljujuc'i vodjstvu druga Napoleona, kako nam prija ova voda!” Opc'e raspolozhenje na Farmi dobro je izrazheno u pjesmi nazvanoj „Drug Napoleon”, koju je sastavio Minimus, a glasila je:

Prijatelju nahochadi!
Izvoru blazhenstva!
O kako moja dusha govori od chuvstva
Kad sretnem pogled tvoj

Smirenosti i odluchnosti spoj
Poput Sunca na nebu
Druzhe Napoleon!

Ti si stvoritelj
Svega shto tvoja bic'a vole,
Pun trbuh dvaput dnevno,
Svjezha slama za pochinak;

Svaki chetveronozhac, velik ili malen,
U staji svojoj miran ima sanak,
Dok bdijesh nad svima
Druzhe Napoleon!

Kad bih imao potomka,
Prije no shto bi odrastao do krmka,
Josh kao dojenche
Morao bi nauchiti
Vjeran i iskren tebi biti.
Da, prvo u zhivotu uzviknuo bi on
„Druzhe Napoleon!”

Napoleon je bio zadovoljan pjesmom i naredio je da se napishe na zidu velike sushe nasuprot Sedam zapovijedi. Iznad pjesme nalazio se Napoleonov portret u profilu, koji je bijelom bojom nacrtao Skviler.

U medjuvremenu, posredstvom Vajmpera, Napoleon je stupio u zamrshene pregovore s Frederikom i Pilkingtonom. Drvena gradja josh nije bila prodana. Frederik je bio zainteresiraniji za kupnju, ali nije ponudio odgovarajuc'u cijenu. Ponovo su se obnovile glasine da Frederik i njegovi ljudi namjeravaju napasti Zhivotinjsku farmu i razoriti vjetrenjachu koja je izazivala silnu ljubomoru. za Snoubola se znalo da se josh uvijek krije na Pinchfildu. Sredinom ljeta zhivotinje je uznemirila vijest da su tri kokoshi priznaje da ih je Snoubol naveo na kovanje zavjere za ubojstvo Napoleona. Odmah su bile smaknute, a poduzete su nove mjere opreza za Napoleonovu sigurnost. Chetiri psa su mu noc'u chuvala krevet, po jedan u svakom kutu, a mladi krmak po imenu Pinkaj (Pinkeye) dobio je zadatak da kusha svako jelo prije njega i tako provjeri nije li otrovano.

Negdje u to vrijeme objavljeno je da je Napoleon ugovorio da gradju proda gospodinu Pilkingtonu; odluchio se i za stalan sporazum o razmjeni izvjesnih proizvoda izmedju Zhivotinjske farme i Foksvuda. Iako su se razvijali jedino preko Vajmpera, odnosi izmedju Napoleona i Pilkingtona postali su gotovo prijateljski. Zhivotinje nisu vjerovale Pilkingtonu, jer je bio ljudsko bic'e, ali su ga u velikoj mjeri pretpostavljale gospodinu Frederiku, kojeg su se bojale i istovremeno ga mrzile. Kako je ljeto odmicalo i vjetrenjacha bila sve blizha zavrshetku, glasine o prijetec'em izdajnichkom napadu postajale su cheshc'e. Frederik, govorilo se, namjerava s dvadeset naoruzhanih ljudi napasti Farmu; vec' je uspio podmititi suce i policiju, pa ako se jednom domogne dokumenata Zhivotinjske farme, oni nec'e postavljati nikakva pitanja. Shtovishe, s Pinchfilda su se prochule strashne priche o Frederikovoj okrutnosti prema zhivotinjama. Jednog starog konja bichevao je dok nije uginuo, krave je izgladnjivao, dokrajchio je psa bacivshi ga u pec', a uveche se zabavljao priredujuc'i borbe pijetlova kojima je za ostan privezao krhotine zhileta. Kada su chule shto radi s njihovim drugovima, zhivotinjama je uzavrela krv od bijesa i ponekad bi buchno trazhile da napadnu Pinchfild, izbace ljude i oslobode zhivotinje. Ali Skviler im je savjetovao da se okane naglih akcija i imaju povjerenja u strategiju druga Napoleona.

Usprkos tome raspolozhenje protiv Frederika raslo je i dalje. Jedne nedjelje ujutro Napoleon se pojavi u sushi i objasni da nikada nije pomislio da proda gradju Frederiku; smatra ispod svog dostojanstva, reche, da posluje s takvim nitkovima. Golubovima, koje su josh uvijek slali da shire vijesti o Pobuni, bilo je zabranjeno da lete na Foksvud i naredjeno im je da prijashnje geslo „Smrt Chovjechanstvu” preinache u „Smrt Frederiku”. Krajem ljeta otkrishe josh jednu Snoubolovu spletku. Pshenica je bila puna korova i otkriveno je da je na jednoj od svojih noc'nih posjeta Snoubol pomijeshao sjeme korova i pshenice. Gusan, koji je u toj zavjeri bio Snoubolov tajni saveznik, priznade Skvileru svoju krivicu i pochini samoubojstvo progutavshi otrovne bobe beladone. Zhivotinje su takodjer saznale da Snoubol nije nikada — kako su mnoge od njih do tad vjerovale — primio odlikovanje „Zhivotinjski heroj prvog reda”. Tu je legendu nakon Bitke kod staje za krave proshirio sam Snoubol. Ne samo da nije bio odlikovan, vec' je bio i kazhnjen zbog kukavichluka koji je ispoljio. Chuvshi to neke su zhivotinje opet pokazale izvjesnu zbunjenost, ali iskusni Skviler ih je uvjerio da ih pamc'enje slabo sluzhi.

Strahovitim, iscrpljujuc'im naporom, jer je gotovo u isto vrijeme trebalo obaviti i zhetvu, u jesen je zavrshena vjetrenjacha. Josh je trebalo postaviti postrojenje, o kupovini kojeg je pregovarao Vajmper, ali zgrada je bila dovrshena. Usprkos svim poteshkoc'ama i neiskustvu, primitivnom orudju, slaboj srec'i i Snoubolovoj izdaji, posao je zavrshen tachno na odredjeni dan! Izmorene ali ponosne, zhivotinje su obilazile svoje remek-djelo, koje im se chinilo ljepshim od ranije gradjevine. Uostalom, zidovi su bili dvaput deblji! Ovaj put ne bi ih moglo oboriti nishta osim eksploziva! Kad su pomislile koliko su radile, kolika su razocharanja prevladale i kakva c'e ogromna razlika nastati u njihovim zhivotima kad se pochnu okretati krila vjetrenjache i proradi dinamo, napustio ih je umor i pochele su pobjedonosno vikati i skakati oko vjetrenjache. I sam Napoleon, prac'en psima i pjetlic'em, doshao je da pregleda zavrshen posao; chestitao je zhivotinjama na njihovom ostvarenju i objavio da c'e vjetrenjacha nositi ime Napoleonova vjetrenjacha.

Dva dana kasnije sve su zhivotinje pozvane u sushu na izvanredan sastanak. Ostale su bez rijechi kad im je Napoleon objavio da je gradju prodao Frederiku. Sutra c'e doc'i Frederikova kola i odvesti materijal. Za chitavo vrijeme prividnog prijateljstva s Pilkingtonom, Napoleon je u stvari bio u tajnom dogovoru s Frederikom.

Zhivotinje su prekinule sve odnose s Foksvudom, a Pilkingtonu su slale uvredljive poruke. Golubovima je naredjeno da izbjegavaju Pinchfild i da geslo „Smrt Frederiku” promijene u „Smrt Pilkingtonu”. Istovremeno, Napoleon je uvjerio zhivotinje da su priche o prijetec'em napadu na Zhivotinjsku farmu potpuno neistinite, a govorkanja o Frederikovoj okrutnosti prema zhivotinjama u velikoj mjeri pretjerana. Sve te glasine vjerojatno su potjecale od Snoubola i njegovih agenata. Sada se ispostavilo da se Snoubol nije skrivao na Pinchfildu i da tamo u stvari nikada nije ni bio; zhivio je vrlo raskoshno, kako se prichalo, u Foksvudu, i proteklih godina bio je Pilkingtonov plac'enik.

Svinje su bile odushevljene Napoleonovom lukavoshc'u. Pretvarajuc'i se da je u prijateljstvu s Pilkingtonom, prisilio je Frederika da povisi ponudu za 12 funti. Frederik je zhelio platiti gradju nechim shto se zove chek; to je, chini se, bio komadic' papira na kojem je bilo ispisano obec'anje za isplatu. Ali Napoleon je bio pametniji od njega. Trazhio je isplatu u novchanicama od pet funti, koje su morale biti polozhene prije nego shto se gradja odveze. Frederik je odmah platio, a ta je suma upravo dostajala da se kupi postrojenje za vjetrenjachu. U medjuvremenu gradja je bila odvezena na brzinu. Nakon toga je sazvan josh jedan izvanredni sastanak u sushi da se pregledaju Frederikove novchanice. Blazheno se smijeshec'i i nosec'i oba odlikovanja, Napoleon se zavalio na slamnati lezhaj na podiju; novac se nalazio pored njega, uredno slozhen u porculansku zdjelu koju su pronashli u kuc'i. Zhivotinje su polagano prolazile pored zdjele i svaka je gledala do mile volje. Bokser je chak onjushio novchanice, koje su pod njegovim dahom zashushtale i zaleprshale.

Tri dana kasnije nastao je strashan metezh. Vajmper je smrtno blijed puteljkom dojurio na biciklu, odbacio bicikl u dvorishtu i utrchao ravno u kuc'u. Slijedec'eg trenutka iz Napoleonovih odaja zachuo se prigushen bijesan urlik. Poput vatre, novost se proshirila Farmom. Novchanice su bile krivotvorene! Frederik je gradju dobio badava!

Napoleon je odmah sazvao zhivotinje i strashnim glasom osudio Frederika na smrt. Kad ga uhvate, reche, zhiva c'e ga skuhati. U isti mah upozorio ih je da se nakon ovog izdajnichkog djela mogu ochekivati josh gore stvari. Frederik i njegovi ljudi svakog trena mogu zapocheti dugo ochekivani napad. Na prilazima Farmi postavljene su strazhe. Uz to su chetiri goluba poslana u Foksvud s prijateljskom porukom, koja c'e, kako su se nadale, pomoc'i ponovnom uspostavljanju dobrih odnosa s Pilkingtonom.

Napad je zapocheo vec' slijedec'eg jutra. Zhivotinje su doruchkovale kad su stigli izvidachi s vijeshc'u da su Frederik i njegovi sljedbenici vec' proshli kroz glavna vrata s pet zasuna. Zhivotinje smiono jurnushe naprijed da ih dochekaju, ali ovaj put pobjeda nije bila tako laka kao u Bitki kod staje za krave. Napalo ih je petnaest ljudi s pet-shest pushaka; otvorili su vatru chim su se priblizhili na pedesetak metara. Zhivotinje se nisu mogle suprotstaviti oshtroj pushchanoj vatri i usprkos naporima Napoleona i Boksera da ih okupe, ubrzo su bile potisnute. Povukle su se u gospodarske zgrade i oprezno provirivale kroz pukotine i rupe. Chitav veliki pashnjak i vjetrenjacha bili su u rukama neprijatelja. U jednom trenutku i sam Napoleon je izgledao izgubljen. Bez rijechi korachao je gore-dolje, grchevito trzajuc'i ukruc'enim repom. Zamishljeno je pogledavao prema Foksvudu. Kad bi mu pomogli Pilkington i njegovi ljudi, josh bi se moglo pobijediti. Tog chasa vratila su se chetiri goluba koje je poslao dan prije, a jedan je nosio komadic' papira od Pilkingtona. Na njemu su bile ispisane slijedec'e rijechi: „Pravo vam budi.”

U medjuvremenu su se Frederik i njegovi ljudi zaustavili kod vjetrenjache. Zhivotinje su ih promatrale, a onda se zachuo uznemireni zhagor. Dva su chovjeka odnekud izvukla zheljeznu polugu i tezhak kovachki malj. Namjeravali su srushiti vjetrenjachu.

„Nemoguc'e!” vikao je Napoleon. „Zidovi su prechvrsti. Ne mogu ih srushiti ni za tjedan dana. Hrabro, drugovi!”

Bendzhamin je pazhljivo promatrao shto ljudi rade. Ona dvojica, bushili su maljem i polugom rupu pri dnu vjetrenjache. Gotovo kao da ga sve to zabavlja, Bendzhamin je polagano kimnuo svojom dugom njushkom.

„To sam i mislio”, rekao je. „Zar ne vidite shto rade? Za koji trenutak stavit c'e u rupu eksploziv.”

Zhivotinje su prestrasheno chekale. Nitko se nije usudio napustiti sklonishte. Nakon nekoliko minuta ljudi su se razbjezhali na sve strane. Onda se zachu zaglushujuc'i tresak. Golubovi poletjeshe u zrak, a sve zhivotinje, osim Napoleona bacishe se na pod i pokrishe glave. Kad su ponovo ustale iznad mjesta na kojem je nekad stajala vjetrenjacha vidjele su ogroman crni oblak. Povjetarac ga je polako rastjerivao. Vjetrenjacha vishe nije postojala.

Taj prizor povratio je zhivotinjama hrabrost. Strah i ochaj koji su osjec'ale malo prije pretvorio se u bijes zbog tog odvratnog i prezira vrijednog china. Zachu se glasan osvetnichki krik; ne chekajuc'i naredjenja, zbiju se u bojni odred i usmjere pravo na neprijatelja. Ovog puta nisu se obazirale na ubojite metke koji su ih zasuli poput tuche. Bila je to divlja, okrutna bitka. Ljudi su plotunima pucali, a kad su im se zhivotinje priblizhile, udarali su ih shtapovima i okovanim chizmama. Jedna krava, tri ovce i dvije guske bile su ubijene, a gotovo da nije bilo zhivotinje koja nije ranjena. Chak je i Napoleonu, koji je upravljao manevrima iz pozadine, metak otkinuo vrshak repa. Medjutim, ni ljudi nisu proshli bez povreda. Bokser je kopitima trojici razbio glavu, krava je jednog ubola rogom u trbuh; drugom su Blubel i Dzhesi rastrgali hlache. A kad se devetoro pasa iz Napoleonove tjelesne garde iznenada, divlje lajuc'i, pojavilo s boka — Napoleon ih je poslao da stranputicom iza zhivice zaobidju ljude — napadache je uhvatila panika. Primijetili su da im prijeti opkoljavanje. Frederik je povikao ljudima da se povuku iz dvorishta dok je prolaz josh slobodan i slijedec'eg chasa neprijatelj je kukavichki bjezhao da spasi goli zhivot. Zhivotinje su ih gonile do kraja polja i zadale im posljednje udarce dok su se provlachili kroz bodljikavu zhivicu.

Pobijedile su, ali su bile iscrpljene i okrvavljene. Polako su shepesale prema Farmi. Pogled na mrtve drugove izvaljene u travi neke je dirnuo do suza. U tishini prepunoj tuge zastale su kod mjesta gdje je do malochas stajala vjetrenjacha. Da, vishe je nije bilo; gotovo i posljednji trag njihova rada bio je izbrisan! Djelomichno su bili razoreni chak i temelji. A u ponovnoj gradnji vishe nec'e biti moguc'e, kao prije, upotrijebiti razasuto kamenje. Ovog puta i ono je nestalo. Snazhna eksplozija odbacila ga je na stotine metara. Chinilo se kao da vjetrenjacha nikad nije postojala.

Dok su se priblizhavali zgradama, u susret im je poskakujuc'i, vrtec'i repom i blistajuc'i od zadovoljstva izishao Skviler, koji je za vrijeme bitke na neobjashnjiv nachin nestao. Iz pravca gospodarskih zgrada zhivotinje su zachule svechan pucanj iz pushke.

„Zashto se puca?” upita Bokser.

„Da proslavimo nashu pobjedu!” zavika Skviler.

„Kakvu pobjedu?” reche Bokser. Koljena su mu krvarila, izgubio je potkovu, raskolio kopito, a u strazhnjoj nozi imao je desetak metaka.

„Kakvu pobjedu, druzhe? Zar nismo prognali neprijatelja s nasheg zemljishta — svetog zemljishta Zhivotinjske farme?”

„Ali oni su razorili vjetrenjachu koju smo gradili dvije godine!” „Pa shto onda? Sagradit c'emo drugu. Sagradit c'emo shest vjetrenjacha ako nam se prohtije. Ne shvac'ash, druzhe, znachenje onoga shto smo uchinili. Neprijatelj je bio okupirao ovu zemlju na kojoj se sada nalazimo. Zahvaljujuc'i vodjstvu druga Napoleona povratili smo svaki njen pedalj.”

„Onda smo osvojili ono shto smo imali prije”, reche Bokser.

„U tome i jest nasha pobjeda”, odgovori Skviler.

Zhivotinje se dovukoshe do dvorishta. Bokser je osjec'ao snazhne bolove od metaka u strazhnjoj nozi. Zamishljao je kakav ga mukotrpan posao cheka kad pochnu ponovo iz temelja graditi vjetrenjachu i vec' je sam sebe hrabrio za taj zadatak. Prvi put se sjetio da mu je jedanaest godina i da njegovi snazhni mishic'i mozhda vishe nisu ono shto su bili nekad.

Ali kad su zhivotinje vidjele kako se vijori zelena zastava, ponovo chule plotun iz pushke — pucalo se sveukupno sedam puta — i slushale Napoleonov govor u kojem im je chestitao na drzhanju, nakon svega toga uchinilo im se da su doista izvojevale veliku pobjedu. Svechano su sahranile zhrtve. Bokser i Klover vukli su kola koja su posluzhila kao odar, a na chelu povorke ishao je sam Napoleon. Slavile su puna dva dana. Pjevalo se, brbljalo, pucalo, a poseban dar — jedna jabuka — uruchen je svakoj zhivotinji; svaka ptica dobila je mjericu zhita, a svaki pas tri dvopeka. Objavljeno je da c'e se bitka zvati Bitka kod vjetrenjache, te da je Napoleon uveo novo odlikovanje „Red Zelene zastave”, koje je dodijelio sebi U opc'em slavlju zaboravio se nesretan sluchaj s novchanicama.

Nekoliko dana kasnije svinje su u podrumu kuc'e pronashle sanduk viskija. Kad su se uselile, nisu pregledale podrum. Te noc'i iz kuc'e se chulo glasno pjevanje, u kojem su, na opc'e iznenadjenje, bili pomijeshani i zvuci pjesme „Zhivotinje Engleske”. Oko pola deset zhivotinje su jasno vidjele Napoleona kako se pojavio na strazhnjim vratima nosec'i stari pusteni sheshir gospodina Dzhonsa, kako je brzo progalopirao dvorishtem i nestao u kuc'i. Ujutro se nad kuc'om nadvila grobna tishina. Nije se pojavila nijedna svinja. Bilo je gotovo devet sati kad se pojavio Skviler; hodao je polako i klonulo, ochi su mu bile umorne, rep mu je mlitavo visio i sve je govorilo da je ozbiljno bolestan. Sazvao je sve zhivotinje i rekao da ima saopc'iti strashnu vest. Drug Napoleon umire!

Zachulo se tuzhno naricanje. Ispred kuc'nih vrata prostrli su slamu, i zhivotinje su hodale na prstima. Suznih ochiju pitale su jedna drugu shto c'e uchiniti ako im ode Vodja. Prochulo se da je Snoubol konachno uspio Napoleonu otrovati hranu. U jedanaest sati pojavio se Skviler da izda drugo saopc'enje. Kao poslednji chin na ovoj Zemlji drug Napoleon je donio svechani ukaz: Uzhivanje alkohola treba kazniti smrc'u.

Do vecheri, medjutim, Napoleonu je bilo neshto bolje, a slijedec'eg jutra Skviler je mogao rec'i da se Vodja oporavlja. Uvecher istog dana Napoleon je vec' radio, a slijedec'eg jutra saznalo se da je poslao Vajmpera u Vilingdon da kupi neke knjizhice o varenju piva i pechenju rakije. Tjedan dana kasnije Napoleon je naredio da se preore mala livada iza voc'njaka, koju se prije namjeravalo sachuvati kao pashnjak za zhivotinje koje vishe nec'e moc'i raditi. Recheno je da je ispasha iscrpljena i da livadu treba ponovo zasijati, ali uskoro se saznalo da Napoleon tu namjerava uzgajati jecham.

Nekako u to vrijeme desio se jedan dogadjaj koji je rijetko tko mogao razumjeti. Jedne noc'i, oko dvanaest sati, u dvorishtu se chuo buchan lom pa su zhivotinje izjurile iz staja. Bila je mjesechina. U dnu velike sushe, kod strazhnjeg zida gdje je ispisano Sedam zapovijedi, lezhale su ljestve slomljene na dva dijela. Pored njih je, oshamuc'en, puzao Skviler, a kraj njega su bili tenjer, kist i prevrnuta limenka s bijelom bojom. Psi su odmah oko Skvilera napravili krug i chim se mogao osoviti na noge otpratili su ga do kuc'e. Nijedna zhivotinja nije mogla shvatiti shto to znachi osim Bendzhamina, koji je znachajna izraza mahao njushkom; izgledao je kao da sve razumije, ali ne zheli nishta rec'i.

Nekoliko dana kasnije Mjurijel je ponovo chitala Sedam zapovijedi i primijetila da su zhivotinje josh jednu krivo zapamtile. Mislile su da Peta zapovijed glasi: „Nijedna zhivotinja ne smije piti alkohol!”, ali tu su stajale josh dvije rijechi koje su bile zaboravile. U stvari, ta Zapovijed je glasila: „Nijedna zhivotinja ne smije piti alkohol preko mjere.”

_____

1) Kraun Derbi (1786-1811), osnivach fabrike za izradu predmeta od porculana, po kome su proizvodi nazvani. [nazad]

Bokser je dugo lijechio povrijedjeno kopito. Dan nakon zavrshetka pobjedonosnog slavlja zhivotinje su pochele graditi vjetrenjachu. Bokser nije htio uzeti ni dan odmora; smatrao je pitanjem chasti da ostali ne primijete bol koju je osjec'ao. Navecher bi nasamo prijateljici Klover priznao da ga kopito jako boli. Klover mu je njegovala ranu oblogom od trava koje je prethodno sazhvakala, i nagovorila ga, zajedno s Bendzhaminom, da se manje naprezhe. „Konjska pluc'a nisu vjechna”, rekla mu je. Ali Bokser nije slushao. Ima, tvrdio je, josh samo jednu istinsku ambiciju — da prije nego shto napuni godine potrebne za mirovinu, vidi kako vjetrenjacha napreduje.

U pochetku, kada su prvi put formulirani zakoni Zhivotinjske farme, bilo je odlucheno da konji i svinje mogu ic'i u mirovinu s dvanaest godina, krave sa chetrnaest, psi s devet, ovce sa sedam, a kokoshi i guske s pet. Za sada se josh ni jedna zhivotinja nije povukla u mirovinu, ali o tome se raspravljalo sve cheshc'e. S obzirom da je malo polje pored voc'njaka vec' bilo odvojeno za jecham, sada se prochulo da c'e kut velikog pashnjaka biti odijeljen ogradom i pretvoren u ispashu za ostarjele zhivotinje. Recheno je da c'e za konje mirovina iznositi dva i pol kilograma zhita dnevno, a zimi sedam i pol kilograma sijena, k tome mrkva ili po moguc'nosti jabuka na javne praznike. Bokserov dvanaesti rodjendan padao je slijedec'e godine.

Medjutim, zhivjelo se teshko. Zima je bila oshtra poput prijashnje, a hrane je bilo josh manje. Ponovo su, osim psima i svinjarna, svima smanjeni obroci. Suvishe kruto pridrzhavanje jednakosti u obrocima, objasnio je Skviler, suprotno je principima animalizma. Bez vec'ih poteshkoc'a rastumachio je ostalim zhivotinjama da ne postoji nestashica hrane; ma shto se nekima prichinjalo. Trenutachno, to je izvjesno, nashli su za potrebno da obroke prilagode situaciji (Skviler je uvijek govorio o „prilagodjavanju” a nikada o „smanjivanju”), ali u usporedbi s Dzhonsovim vremenom napredak je ogroman. Brzo chitajuc'i brojke, krichavim glasom, podacima im je dokazivao da sada imaju vishe zobi, vishe sijena, vishe repe nego u Dzhonsovo vrijeme; da manje rade, da je voda koju piju bolja, da zhive dulje, da prezhivljuje vec'i broj mladunchadi, da u njihovim stajama ima vishe slame i da manje pate od buha. Zhivotinje su vjerovale svakoj rijechi. Istini za volju, Dzhons i sve ono shto je predstavljao, gotovo im je ishchezlo iz sjec'anja. Znale su da je sadashnji zhivot mukotrpan i oskudan, da su chesto gladne, da im je hladno i da rade kad god ne spavaju. Ali, nema sumnje da je prije bilo gore. Bile su sretne shto u to vjeruju. Pored toga, nekada su bile robovi, a sada su slobodne; i Skviler nije propustio istaknuti da je to bitna razlika.

Sada je trebalo hraniti mnogo vishe usta. U jesen su se u isto vrijeme oprasile chetiri krmache i donijele na svijet trideset i jedno mladunche. Prasad su bila sharena, a s obzirom na to da je Napoleon bio jedini nerast na Farmi, moglo se pretpostaviti od koga potjechu. Objavljeno je da c'e kasnije, kada kupe opeke i drvenu gradju, u vrtu pored kuc'e izgraditi uchionicu. Za sada je mlade prashchic'e poduchavao sam Napoleon u kuhinji. Vjezhbali su u vrtu, a uchili su ih da ne treba da se igraju s mladunchadi ostalih zhivotinja. Otprilike u to doba propisano je slijedec'e pravilo ponashanja: Sretnu li se na stazi svinja i neka druga zhivotinja, potonja se mora skloniti u stranu; takodjer je odlucheno da sve svinje, bez obzira na polozhaj, nedjeljom smiju na repovima nositi zelene vrpce.

Ta godina bila je prilichno uspjeshna, ali je josh uvijek nedostajalo novaca. Trebalo je kupiti opeke, pijesak i vapno za uchionicu, te pocheti sa shtednjom radi nabavke postrojenja za vjetrenjachu. Tu su josh bili troshkovi za petrolej i svijec'e, shec'er za Napoleonovu trpezu (drugim svinjama zabranio je shec'er tvrdec'i da od njega debljaju), te za sav uobichajeni materijal: alat, chavle, uzhad, ugljen, zhice, staro zheljezo i dvopek za pse. Prodali su dio sijena i dio krumpira, a isporuka jaja povec'ana je na shest stotina tjedno, pa su te godine kokoshi jedva izlegle dovoljno pilic'a da se odrzhe u istom broju. Nakon shto su bili smanjem u prosincu, obroci su ponovo u veljachi umanjeni, a u stajama je zabranjena upotreba svjetiljki da bi se ushtedio petrolej. Medjutim, svinjama je, po svemu sudec'i, bilo prilichno dobro; one su zaista dobivale na tezhini. Jednog poslijepodneva potkraj veljache dvorishtem se shirio zanosan i bogat miris kakav zhivotinje nikada prije nisu osjetile. Miris je budio zhelju za jelom. Dolazio je iz male pivovare koja se nalazila iza kuhinje i koju su prestali upotrebljavati josh u Dzhonsovo doba. Netko reche da je to miris kuhanog jechma. Zhivotinje su glasno njushkale po zraku i pitale se ne sprema li se to za vecheru topla kasha. Ali se topla kasha nije pojavila, a slijedec'e je nedjelje objavljeno da c'e od sada sav jecham biti rezerviran za svinje. Polje iza voc'njaka vec' je bilo zasijano jechmom. Uskoro se prochulo da svaka svinja dnevno dobiva kriglu piva, a sam Napoleon dvije litre koje mu se serviraju u „Kraun Derbi” zdjeli za juhu.

Ako je i bilo tegoba koje je trebalo izdrzhati, utjeshno je djelovala chinjenica shto je sadashnji zhivot bio dostojanstveniji od prijashnjeg. Bilo je vishe pjesama, vishe govora, vishe povorki. Napoleon je naredio da se jednom tjedno moraju odrzhavati takozvane Spontane manifestacije, na kojima c'e se slaviti bitke i pobjede Zhivotinjske farme. U odredjeno vrijeme zhivotinje bi napustile posao i u vojnoj formaciji stupale Farmom; na chelu su bile svinje, iza njih su ishli konji, zatim krave, a na kraju perad. Psi su bili bochna zashtitnica povorke, a ispred svih stupao je Napoleonov crni pjetlic'. Bokser i Klover u toj su prilici zajedno nosili zeleni transparent na kojem su bili potkova i rog, te natpis „Zhivio drug Napoleon!”.

Zatim su se recitirale pjesme napisane u Napoleonovu chast, a Skviler bi u svom govoru iznosio detalje o najnovijem povec'anju proizvodnje hrane. Povremeno, u svechanim trenucima, pucalo se iz pushke. Spontanim demonstracijama ovce su bile najprivrzhenije, i, ako bi netko protestirao da se gubi vrijeme i stoji na hladnoc'i (a to bi se ponekad dogodilo kad svinje ili psi nisu bili u blizini), ovce bi ga odmah ushutkale blejanjem „Chetiri noge dobre, dvije noge loshe!” Ali, zhivotinje su uglavnom uzhivale u tim proslavama. Smatrale su utjeshnim shto se, nakon svega, podsjec'aju da su zaista svoji vlastiti gospodari i da rade za sebe. Tako su, zahvaljujuc'i pjesmama, povorci, Skvilerovim brojkama, pucanju pushke, kukurijekanju pjetlic'a i vijorenju zastave, bar na neko vrijeme mogle zaboraviti na prazne zheluce.

U travnju je Zhivotinjska farma proglashena Republikom, pa je trebalo izabrati predsjednika. Postojao je samo jedan kandidat — Napoleon — koji je izabran jednoglasno. Istog je dana objavljeno da su otkriveni novi dokumenti o Snoubolovoj suradnji s Dzhonsom. Sada se pokazalo da Snoubol nije samo pokushao pomoc'u ratnog lukavstva izgubiti Bitku kod staje za krave, kako su to zhivotinje prije mislile, vec' da se otvoreno borio na Dzhonsovoj strani. Zapravo je on bio stvarni vodja ljudskih snaga, on ih je poveo u bitku s poklikom „Zhivjelo Chovjechanstvo”. Rane na Snoubolovim ledjima, kojih su se neke zhivotinje josh sjec'ale, potjecale su od Napoleonovih zuba.

Sredinom ljeta, nakon vishegodishnjeg odsustva, na Farmi se iznenada ponovo pojavio gavran Mojsije. Uopc'e se nije promijenio; josh uvijek nije radio i prichao je o Slatkoj Gori na isti nachin. Spustio bi se na panj, zaleprshao crnim krilima i satima prichao svakome tko ga je htio slushati. „Tamo gore, drugovi”, rekao bi svechano, pokazujuc'i velikim kljunom prema nebu, „tamo gore, upravo s druge strane ovog tamnog oblaka shto ga vidite — tamo lezhi Slatka Gora, sretna zemlja u kojoj c'emo se mi, jadne zhivotinje, zauvijek odmarati od nashih napora.” Chak je tvrdio da je jednom digavshi se u veliku visinu, bio tamo i vidio vjechna polja djeteline, lanenu kominu i kocke shec'era kako rastu po zhivicama. Mnoge zhivotinje su mu povjerovale. Njihov sadashnji zhivot, razmishljale su, tegoban je i oskudan; nije li poshteno i pravedno da negdje drugdje postoji bolji svijet? Bilo je medjutim teshko odgonetnuti kakav je odnos svinja prema Mojsiju. Sve su dodushe prezrivo izjavljivale da su njegove priche o Slatkoj Gori lazh, ali su mu dopustile da ostane na Farmi, da ne radi nishta, i chak odobrile da dobiva chashu piva dnevno.

Nakon shto mu je zacijelilo kopito, Bokser je radio vishe nego ikada. Zaista, te su godine sve zhivotinje radile kao robovi. Uz redoviti posao na Farmi i ponovnu gradnju vjetrenjache, tu je josh bila i uchionica za mlade svinje, koju su pochele graditi u ozhujku. Ponekad je bilo teshko izdrzhati duge chasove s nedovoljno hrane, ali Bokser nikada nije uzmaknuo. Iz onoga shto je govorio ili kako je radio nije se moglo naslutiti da vishe nije jak kao nekada. Jedino mu se izgled malo promijenio; dlaka mu vishe nije bila sjajna kao ranije, a velika bedra kao da su se smanjila. Ostali su govorili: „Bokser c'e se oporaviti u proljec'e, kad zazeleni”; ali doshlo je i proljec'e, a Bokser se nije popunio. Kada bi na strmini koja je vodila na vrh kamenoloma pod teretom neke velike stijene napeo mishic'e, chinilo se da ga na nogama josh jedino odrzhava upornost. Vidjelo se da mu u tim trenucima usne izgovaraju rijechi „radit c'u vishe”, ali glas se nije chuo. Klover i Bendzhamin ponovo su ga upozorili da pripazi na zdravlje, ali Bokser se nije na to osvrtao. Priblizhavao se njegov dvanaesti rodjendan. Nije se brinuo shto c'e se dogoditi; jedino je zhelio skupiti dovoljnu zalihu kamenja prije nego shto ode u mirovinu.

Kasno jedne ljetne vecheri na Farmi se iznenada pochelo shushkati da se Bokseru neshto dogodilo. Otishao je sam da odvuche tovar kamenja do vjetrenjache. Odmah se pokazalo da su glasine zaista bile tachne. Nekoliko minuta kasnije doletjela su dva goluba s vijeshc'u: „Bokser je pao! Lezhi na boku i ne mozhe se dic'i!”

Zhivotinje su potrchale do brezhuljka na kojem se nalazila vjetrenjacha. Tamo je, izmedju ruda od kola, lezhao Bokser: vrat mu se zaglavio tako da chak nije mogao podic'i glavu. Ochi su mu bile staklenaste, a bedra sva u znoju. Iz usta mu je tekao tanak mlaz krvi. Klover kleknu pored njega.

„Bokser!”, zavika, „kako ti je?”

„To su pluc'a”, reche Bokser slabim glasom. „Nije vazhno. Mislim da c'ete moc'i zavrshiti vjetrenjachu bez mene. Skupljena je povelika zaliha kamenja. Ionako sam trebao raditi josh samo mjesec dana. Iskreno da ti kazhem, jedva sam chekao mirovinu. Buduc'i da je i Bendzhamin ostario, mozhda c'e mu dopustiti da se povuche zajedno sa mnom i pravi mi drushtvo.”

„Moramo odmah dovesti pomoc'”, kaza Klover. „Neka netko otrchi i kazhe Skvileru shto se dogodilo...”

Zhivotinje odmah potrchashe da obavijeste Skvilera o novosti. Ostali su samo Klover i Bendzhamin, koji je legao pored Boksera i bez rijechi mu svojim dugim repom rastjerivao muhe. Otprilike nakon chetvrt sata pojavio se Skviler pun suosjec'anja i razumijevanja. Reche da je drug Napoleon s najdubljom tugom primio vijest o nesrec'i jednog od najodanijih radnika na Farmi i da se vec' dogovara o slanju Boksera na lijechenje u bolnicu u Vilingdonu. Chuvshi to, zhivotinje su osjec'ale malu nelagodnost. Osim Moli i Snoubola nijedna druga zhivotinja nikada nije napustila Farmu i nije im bila draga pomisao da c'e se njihov bolesni drug nac'i u rukama ljudskih stvorenja. Medjutim, Skviler ih je lako uvjerio da veterinar iz Vilingdona mozhe bolje izlijechiti Boksera nego bilo tko na Farmi. Nakon pola sata, kada se malo oporavio, Bokser se teshkom mukom digao na noge i odvukao do svoje staje, gdje su mu Klover i Bendzhamin priredili udoban lezhaj od slame.

Slijedec'a dva dana Bokser je ostao u staji. Svinje su mu poslale veliku bocu lijeka ruzhichaste boje koji su pronashle u kupaonici, a Klover je pazila da ga uzima dva puta dnevno poslije jela. Uveche je legla pored njega i dok je Bendzhamin rastjerivao muhe, oni su razgovarali. Bokser je tvrdio da mu nije zhao shto se to dogodilo. Ako se dobro oporavi, moc'i c'e pozhivjeti josh tri godine. Nadao se provesti mirne dane u kutu velikog pashnjaka; bilo bi mu to prvi put u zhivotu da ima slobodnog vremena za uchenje i razvijanje duha. Reche da ostatak zhivota namjerava posvetiti uchenju preostala dvadeset i dva slova abecede.

Medjutim, Bendzhamin i Klover mogli su biti pored Boksera jedino nakon zavrshenog posla. Jednog dana u podne pojavila su se natkrivena kola da odvezu Boksera. Sve su zhivotinje radile — plijevile su repu pod nadzorom jedne svinje — i ostadoshe zapanjene ugledavshi Bendzhamina kako galopira od gospodarskih zgrada i reve iz sveg glasa. Bilo je to prvi put da je netko vidio Bendzhamina uzbudena — zaista, prvi put se dogodilo da netko vidi kako Bendzhamin galopira. „Brzo, brzo!”, vikao je. „Dodjite odmah! Odvode Boksera!” Ne chekajuc'i da im svinje to dopuste, zhivotinje ostavishe posao i potrchashe prema gospodarskim zgradama. Uistinu, u dvorishtu su stajala velika, zatvorena kola u koja su bila upregnuta dva konja. Kola su sa strane imala nekakav natpis, a sprijeda je u njima sjedio chovjek lukava izgleda s nisko nabijenim pustenim sheshirom. Bokserov lezhaj u staji bio je prazan.

Zhivotinje su se okupile oko kola. „Zbogom, Bokseru!”, vikale su u zboru, „zbogom!”

„Budale! Budale!”, zaurla Bendzhamin, propinjuc'i se i topc'uc'i svojim malim kopitima po tlu. „Budale! zar ne vidite shto pishe na ovim kolima?”

Zhivotinje su na trenutak zastale, a onda se umirile. Mjurijel poche sricati rijechi. Ali Bendzhamin je gurnu u stranu i usred grobne tishine prochita:

„‚Alfred Simons (Alfred Simmonds), zhivoder. Klaonica konja. Proizvodjach tutkala, Vilingdon. Trgovac kozhom i koshtanim brashnom.’ Shvac'ate li shto to znachi? Boksera odvode zhivoderu!”

Krik uzhasa prolomi se iz grla svih zhivotinja. Uto chovjek oshinu bichem svoje konje i kola krenushe iz dvorishta laganim kasom; za njima podjoshe sve zhivotinje, vapijuc'i iz sveg glasa. Klover napregne svoje velike udove i pochne galopirati. „Bokser!”, vikala je, „Bokser! Bokser! Bokser!” Kao da je chuo galamu izvana, na malom prozorchic'u strazhnjeg dijela kola pojavi se Bokserova glava s bijelom prugom.

„Bokser”, vikala je Klover uzhasnutim glasom. „Bokser! Izidji! Izidji brzo! Odvode te u smrt!”

Sve su zhivotinje pochele zaklinjati: „Izidji, Bokser, izidji!” Ali kola su vec' jurila i udaljavala se. Nije bilo sigurno je li Bokser razumio shto mu je Klover dovikivala. Ali, trenutak kasnije glava mu je nestala s prozorchic'a, a iz kola se zachulo snazhno udaranje kopita. Pokushavao se probiti napolje. Bilo je dana kada bi nekoliko udaraca Bokserovih kopita raznijelo ovakva kola u iverje. Ali avaj, snaga ga je napustila; zvuk kopita postajao je sve slabiji a onda posve nestade. U ochajanju zhivotinje pocheshe pozivati konje koji su vukli kola da stanu. „Drugovi, drugovi!” zapomagale su. „Ne odvodite svog brata u smrt!” Ali glupe beshtije, isuvishe neuke da bi shvatile shto se dogadja, samo su strignule ushima i ubrzale kas. Bokserova glava vishe se nije pojavila na prozorchic'u. Netko se prekasno sjetio da potrchi naprijed i zatvori glavna vrata s pet zasuna. Slijedec'eg trena kola su proshla kroz kapiju i brzo nestala niz cestu. Boksera vishe nikada nisu vidjele.

Tri dana kasnije objavljeno je da je umro u bolnici u Vilingdonu, usprkos svoj njezi koja se mozhe pruzhiti jednom konju. Vijest je saopc'io Skviler. Prisustvovao je, reche, posljednjim Bokserovim chasovima.

„Bio je to najpotresniji prizor koji sam ikada vidio”, zapocheo je Skviler, podigavshi nogu da obrishe suzu. „Bio sam uz njegovo uzglavlje do poslednjeg chasa. Na kraju, gotovo preslab da govori, shaptao mi je na uho da je tuzhan jedino stoga shto odlazi prije negoli je vjetrenjacha zavrshena. ‚Naprijed, drugovi’, shaptao je. ‚Naprijed u ime Pobune. Zhivjela Zhivotinjska farma! Zhivio drug Napoleon! Napoleon je uvijek u pravu.’ To su bile njegove posljednje rijechi, drugovi.”

Ovdje se Skvilerovo drzhanje odjednom promijenilo. za trenutak je zashutio, a prije nego shto je nastavio, svojim malim ochicama sumnjichavo je prostrijelio sve prisutne.

Saznao je, reche, da su povodom Bokserova odlaska farmom kruzhile glupe i podmukle glasine. Neke su zhivotinje primijetile da je na kolima koja su odvezla Boksera bio natpis „Klaonica konja” i brzopleto zakljuchile da je poslan zhivoderu. Gotovo je nevjerojatno, reche Skviler, da ijedna zhivotinja mozhe biti toliko glupa. Sigurno, urlao je zgrazhajuc'i se, vrtec'i repom i poskakujuc'i s jedne noge na drugu, sigurno poznaju voljenog Vodju, druga Napoleona u boljem svjetlu? Objashnjenje je doista vrlo jednostavno. Kola su prethodno pripadala zhivoderu, a onda ih je kupio veterinar koji josh nije premazao stari natpis. Tako je doshlo do te pogreshke.

Kad su to chule, zhivotinjama je odlaknulo. A kad je Skviler nastavio sa zhivopisnim opisivanjem pojedinosti o Bokserovoj samrtnoj postelji, zadivljujuc'oj pazhnji kojim je bio okruzhen i skupim lijekovima koje je Napoleon platio ne razmishljajuc'i o njihovoj cijeni, nestala je i posljednja trunka sumnje, a tuga koju su osjec'ale zbog smrti svog prijatelja bila je ublazhena mishlju da je barem umro sretan.

Na sastanku slijedec'e nedjelje pojavio se sam Napoleon i odrzhao kratak govor u Bokserovu chast. Nije bilo moguc'e, reche, prenijeti posmrtne ostatke njihovog oplakivanog prijatelja i pokopati ih na Farmi, ali on je naredio da se od lovora koji je rastao u vrtu napravi velik vijenac i poshalje na Bokserov grob. Za nekoliko dana svinje su namjeravale odrzhati karmine Bokseru u pochast. Napoleon je zavrshio govor podsjetajuc'i na dvije omiljene Bokserove izreke: „Radit c'u vishe” i „Drug Napoleon je uvijek u pravu” — izreke, reche, koje bi svaka zhivotinja trebala usvojiti kao vlastite.

Na dan odredjen za karmine iz Vilingdona su doshla trgovcheva kola i svinjama je uruchen velik drven sanduk. Farma se tu noc' orila od glasnog pjevanja, nakon chega je slijedilo neshto nalik na zhestoku svadju, a sve se zavrshilo glasnim razbijanjem stakla. U kuc'i se nitko nije pomakao prije podneva slijedec'eg dana, a na Farmi se prichalo da su svinje odnekuda nabavile novac i kupile josh jedan sanduk viskija.

Proshle su godine. Godishnja doba su dolazila i odlazila, a s njima i kratki zhivoti zhivotinja. Doshlo je vrijeme kada se osim Klover, Bendzhamina, gavrana Mojsija i izvjesnog broja svinja vishe nitko nije sjec'ao starih dana prije Pobune.

Mjurijel je bila mrtva; isto tako Blubel, Dzhesi i Pincher. Dzhons je takodjer bio mrtav — umro je u nekom ljechilishtu za alkoholichare na drugom kraju zemlje. Snoubola su zaboravili. I Boksera su zaboravili svi osim onih koji su ga poznavali. Klover je sada bila stara krupna kobila ukochenih zglobova i sklona kataru ochiju. Pred dvije godine napunila je dob potrebnu za mirovinu, ali u stvari nijedna se zhivotinja nikada nije povukla. Prichanja o odvajanju ugla velikog pashnjaka za ostarjele zhivotinje odavno su prestala. Napoleon je bio zreo nerast od preko tri stotine funti. Skviler je bio tako debeo da su mu se ochi jedva vidjele. Jedino je stari Bendzhamin izgledao kao uvijek, samo mu je njushka osijedjela, a nakon Bokserove smrti bio je shutljiviji i mrzovoljniji nego ikada.

Tada je na Farmi bilo mnogo vishe zhivotinja, iako prirast nije bio toliki koliki se ochekivao prijashnjih godina. Novim generacijama zhivotinja Pobuna je bila samo nejasna tradicija prenoshena usmenom predajom, a druge, koje su bile kupljene, prije svog dolaska na Farmu nikada nisu chule za tako neshto. Uz Klover na Farmi su bila josh tri konja. To su bile dobre i snazhne zhivotinje, vrijedni radnici i dobri drugovi, ali vrlo glupi. Nijedan od njih nije mogao nauchiti abecedu dalje od slova B. Prihvatili su sve shto im je recheno o Pobuni i principima animalizma, osobito ono shto im je govorila Klover, koju su poshtovali gotovo kao djeca majku; ali, bilo je sporno da su ishta od animalizma razumjeli.

Farma je sada bila naprednija i bolje organizirana; chak je i proshirena s dva polja kupljena od gospodina Pilkingtona. Vjetrenjacha je bila uspjeshno zavrshena; zhivotinje su kupile vrshilicu i kosilicu te izgradile razne nove gospodarske zgrade. Vajmper je kupio lake jednoprezhne dvokolice. Na kraju, dovrshena vjetrenjacha nije bila upotrijebljena za proizvodnju elektrichne energije, vec' su je koristili za mljevenje zhita, shto je donosilo lijep novchani dobitak. Zhivotinje su naporno radile na izgradnji josh jedne vjetrenjache; kada bude zavrshena, recheno je, u nju c'e postaviti dinamo. Ali o obilju o kojem je nekoc' Snoubol uchio zhivotinje da sanjaju — o stajama s elektrichnim osvjetljenjem, toplom i hladnom vodom, te o trodnevnom radnom tjednu — vishe se nije govorilo. Napoleon je takve ideje proglasio suprotnim duhu animalizma. Najistinskija srec'a, govorio je, nalazi se u napornom radu i umjerenom zhivotu.

Chinilo se kao da Farma postaje sve bogatija, ali to se nije moglo rec'i i za zhivotinje, osim, naravno, za svinje i pse. Mozhda je to djelimice bilo zbog velikog broja svinja i pasa. Ne bi se moglo rec'i da oni, na svoj nachin, nisu radili. Skviler je neumorno objashnjavao kako je beskrajno mnogo posla oko nadgledanja i organiziranja Farme. Vec'ina tog posla bila je takve prirode da ga ostale zhivotinje, zbog svoje neukosti, nisu mogle razumjeti. Na primjer, Skviler im je govorio da svinje svaki dan potroshe mnogo vremena oko tajanstvenih stvari zvanih „fascikli”, „izvjeshtaji”, „zapisnici” i „predstavke”. To su bili veliki arci papira koje je trebalo pomno ispisati, a chim bi ih ispunili bacali su ih u pec'. Taj je posao od najvec'e vazhnosti za dobrobit Farme, dokazivao je Skviler. Medjutim, ni svinje ni psi svojim radom nisu proizvodili hranu, a bilo ih je mnogo i apetit im je uvijek bio izvrstan.

Shto se tiche ostalih zhivotinja za njih je, koliko pamte, zhivot oduvijek bio isti. Uglavnom su bile gladne, spavale su na slami, pile iz pojilishta, radile u polju: zimi su patile od hladnoc'e, ljeti od muha. Ponekad bi starije medju njima napregle svoje mutno sjec'anje i pokushale ustanoviti da li je u ranim danima Pobune, neposredno nakon izgona Dzhonsa, bilo bolje ili loshije nego sada. Nisu se mogle sjetiti. Nije bilo nichega s chime bi mogle usporediti svoj sadashnji polozhaj: jedino su se mogle osloniti na Skvilerove brojke koje su nepobitno dokazivale da sve ide nabolje. Zakljuchile su da je problem nerjeshiv; u svakom sluchaju, za razmishljanje o takvim stvarima sada su imale malo vremena. Samo je Bendzhamin tvrdio da se sjec'a svake pojedinosti svog dugog zhivota i da zna da zhivot nikada nije bio niti uopc'e mozhe biti mnogo bolji ili mnogo gori — glad, patnja i razocharanje, govorio je, nepromjenljiv su zakon zhivota.

Zhivotinje se, medjutim, nisu prestale nadati. Shtovishe, nikada ni za tren nisu izgubile osjec'aj chasti i povlashtenosti shto pripadaju Zhivotinjskoj farmi. Josh uvijek su bili jedina Farma u cijelom okrugu — u chitavoj Engleskoj! — koju su posjedovale i nadzirale zhivotinje. Tome se nikada nije prestala diviti nijedna od njih, chak ni najmladje ili pridoshlice kupljene s farmi udaljenih desetak ili dvadesetak kilometara. Kada su chule kako puca pushka, vidjele kako leprsha zelena zastava na jarbolu, njihova srca bi se nadimala od neunishtiva ponosa, a razgovor bi uvijek skrenuo na stare herojske dane, Dzhonsovo progonstvo, pisanje Sedam zapovijedi i velike bitke u kojima su porazheni dvonozhni osvajachi. Nisu zaboravile nijedan od starih snova. Josh se vjerovalo u Republiku Zhivotinja koju je predvidio stari Major, kada zelenim poljima Engleske vishe nec'e gaziti ljudska noga. Taj dan c'e doc'i; to mozhe biti uskoro, to mozhda nec'e biti za njihova zhivota, ali c'e jednom ipak doc'i. Chak su tu i tamo potajno pjevushile melodiju „Zhivotinje Engleske”. U svakom sluchaju znala ju je svaka zhivotinja na Farmi, iako se nijedna ne bi usudila da je zapjeva naglas. Mozhda je bila istina da im je zhivot bio tezhak i da im sve nade nisu bile ispunjene, ali one su bile svjesne da nisu isto shto i ostale zhivotinje. Ako su bile gladne, to nije bilo zato shto su hranile okrutna ljudska stvorenja; ako su radile naporno, radile su u svoju korist. Nitko od njih nije hodao na dvije noge. Nitko nikoga nije zvao „Gospodar”. Sve su zhivotinje bile jednake.

Jednog dana, pochetkom ljeta, Skviler je naredio ovcama da ga slijede i odveo ih na drugi kraj farme, na dio neobradjenog zemljishta koje je zaraslo brezovim mladicama. Ovce su tamo provele chitav dan, brstec'i lishc'e pod Skvilerovim nadzorom. Uveche se on vratio kuc'i, a buduc'i da je bilo toplo, ovce su ostale. Tamo su se zadrzhale chitav tjedan a da ih ostale zhivotinje nisu vidjele. Skviler je s njima provodio vec'i dio dana. Uchio ih je, rekao je, novu pjesmu za koju je bila potrebna osamljenost.

Nakon shto su se ovce vratile, zbio se neochekivan dogadjaj: jedne ugodne vecheri kada su zhivotinje zavrshile posao i vrac'ale se na svoje konachishte, dvorishtem se razleglo uzhasnuto rzanje konja. Bila je to Klover. Ponovo je zarzala i sve su zhivotinje pojurile u dvorishte. Ugledale su ono shto je vidjela i Klover.

Jedna svinja hodala je na strazhnjim nogama. Da, to je bio Skviler. Malo nespretno, kao da josh nije sasvim nauchio odrzhavati svoje otezhalo tijelo u tom polozhaju, shetao je dvorishtem ipak savrsheno odrzhavajuc'i ravnotezhu. Trenutak kasnije na kuc'nim vratima pojavio se dugi red svinja — sve su hodale na strazhnjim nogama. Neke su hodale bolje, neke loshije, jedna ili dvije chak su se nesigurno zanijele, pa je izgledalo da c'e im zatrebati shtap, ali sve su uspjeshno napravile krug dvorishtem. Konachno se zachulo strashno lajanje i kreshtavo kukurijekanje crnog pjetlic'a: pojavio se i sam Napoleon, velichanstveno uspravan, okruzhen psima koji su skakali oko njega, bacao je poglede s jedne strane na drugu. Prednjom nogom drzhao je bich.

Nastade grobna tishina.

Iznenadjene, prestrashene, priljubljujuc'i se jedna uz drugu, zhivotinje su gledale dugachki red svinja, koje su, lagano stupajuc'i, kruzhile dvorishtem. Bilo im je kao da se svijet okrenuo naglavachke. Nastao je pravi shok i u tom trenutku, usprkos svemu — usprkos teroru pasa, usprkos navici koja se godinama razvijala da nikada ne prigovaraju, nikada ne kritiziraju, bez obzira shto se dogodilo — bile su spremne izustiti neku rijech protesta. Ali upravo u tom trenutku, kao na jedan znak, sve ovce pocheshe zaglushujuc'e blejati:

„Chetiri noge dobre, dvije noge bolje! Chetiri noge dobre, dvije noge bolje! Chetiri noge dobre, dvije noge bolje!”

Blejanje je, bez prestanka, potrajalo pet minuta. A kada su ovce prestale, moguc'nost protestiranja je izmakla, jer su svinje umarshirale u kuc'u.

Bendzhamin je osjetio da mu netko gurka rame njushkom. Okrenuo se. Bila je to Klover. Njene ostarjele ochi bile su mutnije nego ikada. Ne izustivshi ni rijechi, njezhno ga je povukla za grivu i odvela na kraj velike sushe, gdje je bilo ispisano Sedam zapovijedi. Minutu ili dvije stajali su gledajuc'i zid premazan katranom na kojem su bila ispisana bijela slova.

„Vid mi slabi”, rekla je napokon. „Ni u mladosti nisam mogla prochitati shto tamo pishe. Ali, chini mi se da ovaj zid izgleda drugachije. Bendzhamine, da li su Sedam zapovijedi iste kao shto su bile nekada?”

Bendzhamin je pristao da za trenutak prekrshi svoje pravilo i prochitao je shto je pisalo na zidu. Tamo je sada bila samo jedna Zapovijed. Ona je glasila:

Poslije toga vishe nije bilo chudno shto su slijedec'eg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bicheve. Nije bilo chudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvodjenju telefona i da su se pretplatile na Dzhon Bul (John Bull), Tit-Bic (Tit-Bits) i Dejli Miror (Daily Mirror). Nije im vishe bilo chudno kada su vidjele Napoleona kako shec'e vrtom s lulom u ustima — pa chak ni kada su svinje obukle odjec'u iz ormara gospodina Dzhonsa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovachkim hlachama i kozhnim gamashama, a njegova krmacha-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospodja Dzhons obichno nosila nedjeljom.

Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo vishe dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale chitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve shto su vidjele, posebno za vjetrenjachu. Zhivotinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se vishe plashe — svinja ili posjetilaca.

To veche iz kuc'e se chuo glasan smijeh i pjevanje. Chuvshi pomijeshane glasove, zhivotinje je iznenada zahvatila radoznalost. Shto se to tamo dogadja, sada kada su se prvi put zhivotinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Pochele su, najtishe shto su mogle, shuljati se prema vrtu uz kuc'u.

Zastale su na ulazu, plashec'i se pomalo da krenu dalje, ali Klover ih je povela naprijed. Na vrshcima prstiju doshuljale su se do kuc'e, a zhivotinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo shest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na pochasnom mjestu, na chelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se ochito osjec'ale udobno u stolicama. Drushtvo je uzhivalo igrajuc'i karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrch kruzhio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio zachudjena lica zhivotinja koje su gledale kroz prozor.

Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, drzhec'i u ruci pehar. Za koji trenutak, reche, zamolit c'e prisutno drushtvo da ispije zdravicu. Ali prije nego shto to uchini, zheli rec'i nekoliko rijechi za koje osjec'a da mu je duzhnost kazati ih.

Chini mu osobito zadovoljstvo, reche, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, shto osjec'a da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja doshao kraj. Chinjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog drushtva nije dijelio takve osjec'aje – poshtovane vlasnike Zhivotinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali mozhda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili dogadjaji, kruzhile su nepozheljne ideje. Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo. Suvishe je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da c'e na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog moguc'eg utjecaja na njihove zhivotinje, ili chak na njihove nadnichare. Ali, sve te sumnje sada su rasprshene. Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Zhivotinjsku farmu, svojim ochima razgledali svaki njen kutak, i shto su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, vec' disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da nizhe zhivotinje na Zhivotinjskoj farmi rade vishe a dobivaju manje hrane nego bilo koje zhivotinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uochili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.

Zavrshio bih svoje primjedbe, rekao je, naglashavajuc'i josh jednom da prijateljstvo izmedju Zhivotinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Izmedju svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteshkoc'e jednake su. Nije li problem rada svagdje isti? Postalo je ochito da je gospodin Pilkington htio izrec'i neku brizhljivo pripremljenu dosjetku o drushtvu, ali ga je za trenutak isuvishe obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Poshto se iskashljao, od chega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izrec'i: „Ako vi imate vashe nizhe zhivotinje s kojima se borite”, reche, „mi imamo nashe nizhe klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je josh jednom chestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Zhivotinjskoj farmi.

A sada, reche, zamolio bih drushtvo da ustane i provjeri da li su chashe pune. „Gospodo”, zakljuchi gospodin Pilkington, „gospodo, nazdravljam vam: za napredak Zhivotinjske farme!” Nastalo je odushevljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obishao chitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego shto ispije svoj pehar. Kad su se povici utishali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopc'i da bi i on zhelio kazati nekoliko rijechi.

Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reche, sretan shto je razdoblju nerazumijevanja doshao kraj. Dugo vremena chuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, shirili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo necheg rushilachkog, pa chak i revolucionarnog. Chak se govorilo da su pokushavali pobuniti zhivotinje na susjednim farmama. Nishta ne mozhe biti vec'a lazh! Njihova jedina zhelja, sada i u proshlosti, bila je da zhive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima chast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzec'e. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajednichko su vlasnishtvo svinja.

On ne vjeruje, reche, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidashnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje c'e josh vishe uchvrstiti povjerenje. Do sada su zhivotinje na Farmi imale prilichno luckast obichaj da se jedna drugoj obrac'aju s „druzhe”. S tim treba prekinuti. Postojao je takodjer vrlo chudan obichaj, chije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora sprijechiti, a lubanja je vec' zakopana. Posjetioci su mozhda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada c'e zastava biti samo zelena.

Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reche, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je chitavo vrijeme govorio o „Zhivotinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime „Zhivotinjska farma” ukinuto. Od sada c'e se farma zvati „Vlastelinska farma”, shto je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime.

„Gospodo”, zakljuchi Napoleon, „nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi nachin. Napunite chashe do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”

Chulo se srdachno klicanje kao i maloprije, i pehari su isprazhnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, zhivotinjama se uchinilo da se dogadja neshto chudno. Shto se to promijenilo u izgledu svinja? Kloverine ostarjele, mutne ochi prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke chetiri, a neke tri. Ali, shto je to izgledalo kao da se preobrazhava i mijenja? Pljesak se utishao, drushtvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a zhivotinje su se potiho odshuljale natrag.

Ali, zastadoshe nakon dvadesetak metara. Iz kuc'e se chulo urlikanje. Potrchale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oshtra svadja postajala je sve buchnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oshtro i sumnjichavo, odluchno nijekalo. Svadja je pochela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.

Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno shto se promijenilo u izgledu svinja. Pogled zhivotinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do chovjeka, od chovjeka do svinje, i ponovo od svinje do chovjeka; ali, vec' je bilo nemoguc'e raspoznati tko je svinja, a tko chovjek.