Index > Library > Novels > 1984 > Serbian > 1. deo

DЋORDЋ ORVEL

„1984.”

Prvi deo

1

Bio je vedar i hladan aprilski dan; na иasovnicima je izbijalo trinaest. Vinston Smit, brade zabijene u nedra da izbegne ljuti vetar, hitro zamaиe u staklenu kapiju stambene zgrade Pobeda, no nedovoljno hitro da bi spreиio jednu spiralu oљtre praљine da uрe zajedno s njim.

Hodnik je zaudarao na kuvani kupus i stare otiraиe. Na jednom kraju je bio prikaиen plakat u boji, preveliki za zatvoreni prostor. On je predstavljao samo jedno ogromno lice, viљe od metra u љirinu: lice иoveka od svojih иetrdeset pet godina, sa gustim crnim brkovima i crtama lepim na neki surov naиin. Vinston krete ka stepenicama. Pokuљati liftom nije vredelo. On je i u najboljim prilikama radio retko, a trenutno je struja bila ukinuta preko dana. To je bio deo akcije љtednje u pripremama za Nedelju mrћnje. Stan je bio na sedmom spratu, i Vinston, koji je imao trideset devet godina i proљirenu venu iznad desnog иlanka, peo se sporo, odmorivљi se putem u nekoliko navrata. Na svakom odmoriљtu, prekoputa vrata za lift, sa zida je gledalo ogromno lice na plakatu. Slika je bila jedna od onih koje su tako udeљene da oиi na njoj prate posmatraиa iz svakog ugla. Ispod lica stajao je natpis VELIKI BRAT TE POSMATRA.

U stanu je иuo milozvuиan glas kako иita listu cifara koje su se odnosile na proizvodnju sirovog gvoћрa. Glas je dolazio iz pravougaone metalne ploиe nalik na zamuжeno ogledalo koja je saиinjavala deo povrљine zida na desnoj strani. Vinston okrete prekidaи i glas se malo utiљa, mada su se reиi mogle i dalje razabrati. Instrument (zvao se telekran) se mogao utiљati, ali nikada potpuno iskljuиiti. On priрe prozoru: omalena, slabaиka figura, иiju je mrљavost plavi kombinezon — partijska uniforma — samo isticao. Kosa mu je bila veoma plava, lice po prirodi crveno, a koћa ogrubela od oљtrog sapuna, tupih brijaиa i hladnoжe zime koja se upravo bila zavrљila.

Svet je napolju иak i kroz zatvoren prozor izgledao hladno. Na ulici su vrtloћiжi vetra uvrtali praљinu i pocepanu hartiju u spirale; sunce je sijalo a nebo bilo oљtro plavo, no i pored toga se sve иinilo bezbojno sem plakata koji su bili izlepljeni svuda. Sa svakog dominantnog ugla posmatralo je crnobrko lice. Jedno se nalazilo na fasadi pravo prekoputa. VELIKI BRAT TE POSMATRA, pisalo je na plakatu, dok su tamne oиi gledale pravo u Vinstonove. Niћe, u visini ulice, drugi plakat, otkinut na jednom uglu, leprљao je sa svakim udarom vetra i naizmeniиno pokrivao i otkrivao jednu jedinu reи: ENGLSOC. U daljini se jedan helikopter obruљi meрu krovove, zalebde za trenutak kao muva zunzara, i ponovo odlete krivuljom. To je bila policijska patrola koja je љpijunirala ljude kroz prozor. No patrole nisu bile straљne. Straљna je bila samo Policija misli.

Iza Vinstonovih leрa onaj glas sa telekrana je i dalje blebetao o sirovom gvoћрu i premaљivanju devetog trogodiљnjeg plana. Telekran je istovremeno primao i emitovao. Mogao je uhvatiti svaki zvuk — jaиi od vrlo tihog љapata — koji bi Vinston proizveo; љtaviљe, Vinston se, sve dok je ostajao u vidnom polju kojim je dominirao metaIni pravougaonik, mogao ne samo иuti nego i videti. Naravno, niko nije mogao znati da li ga u ovom ili onom trenutku nadziru ili ne. Koliko se иesto, ili po kom sistemu, Policija misli ukljuиivala na pojedinaиne kanale moglo se samo nagaрati. Иak je bilo moguжe i to da ona neprekidno nadzire svakoga. No, u svakom sluиaju, mogla se ukljuиivati na svaиiji kanal kad god zaћelio. Moralo se ћiveti — i ћivelo se, po navici koja je prerasla u instinkt — pretpostavljajuжi da se svaki zvuk иuo i, sem u mraku, svaki pokret video.

Vinston je stajao okrenut telekranu leрima. Tako je bilo bezbednije; iako i leрa, kao љto je dobro znao, mogu da otkriju dosta. Na kilometar odatle Ministarstvo istine, ustanova u kojoj je radio, uzdizalo se ogromno i belo nad prljavim predelom. Ovo, pomisli on sa neodreрenim gaрenjem — ovo je London, glavni grad Piste jedan, treжe po stanovniљtvu provincije Okeanije. On pokuљa da iscedi kakvu uspomenu iz detinjstva koja bi mu rekla da li je London uvek bio takav. Da li su uvek postojale ove vedute troљnih kuжa iz devetnaestog veka, иije su fasade bile poduprte gredama, prozori zakrpljeni kartonom, krovovi talasastim limom, a baљtenski zidovi ispucali i nagnuti na sve strane? I ruљevine od bombardovanja gde se praљina od maltera kovitlala po vetru a vrbovica vukla preko gomila љuta; i mesta gde su bombe raљиistile malo viљe, zemljiљta pa na njemu iznikle prljave i ruћne kolonije drvenih baraka nalik na kokoљinjce? Ali niљta nije vredelo, nije se mogao setiti; od detinjstva mu nije bilo ostalo niљta sem niza ћivo osvetljenih slika koje su se javljale bez ikakve pozadine i najиeљжe bile nerazumljive.

Ministarstvo istine — u Novogovoru(1) Ministin — oљtro se razlikovalo od svega ostalog na vidiku. To je bila ogromna piramidalna graрevina od svetlucavo belog betona koja se uzdizala, terasa za terasom, tri stotine metara u nebo. Sa mesta na kome je Vinston stajao mogle su se tek razabrati, ispisane elegantnim slovima na belom zidu, tri parole Partije:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOЖ

Ministarstvo istine imalo je, kako se govorilo, tri hiljade prostorija nad zemljom i odgovarajuжi broj ogranaka pod zemljom. U Londonu su se nalazile joљ samo tri zgrade sliиnog izgleda i veliиine. One su toliko nadviљavale okolnu arhitekturu da su se sa krova stambene zgrade Pobeda mogle u isto vreme videti sve иetiri. To su bile zgrade иetiri ministarstva koja su saиinjavala celokupni aparat drћavne vlasti. Ministarstvo istine, koje se bavilo informacijama, zabavom, prosvetom i kulturom; Ministarstvo mira, koje se bavilo ratom; Ministarstvo ljubavi, koje je odrћavalo zakon i javni poredak; i Ministarstvo obilja, koje je bilo odgovorno za privredne poslove. Imena su im bila, u Novogovoru: Ministin, Minimir, Miniljub i Miniob.

Ministarstvo ljubavi je bilo jedino koje je zaista ulivalo strah. Na njemu uopљte nije bilo prozora. Vinston nikad nije bio u njemu, niti mu priљao bliћe od pola kilometra. Tamo se moglo uжi samo poslom, pa i tada tek poљto se prodre kroz lavirint bodljikave ћice, иeliиnih kapija i skrivenih mitraljeskih gnezda. Иak su i ulice kojima se iљlo do njega vrvele od иuvara lica kao u gorila, u crnim uniformama i naoruћanih pendrecima na zglob.

Vinston se naglo okrete. Beљe navukao na lice izraz smirenog optimizma koji je bilo poћeljno imati pred telekranom. Zatim preрe preko sobe i uрe u majuљnu kuhinju. Iziљavљi iz Ministarstva u to doba dana, ћrtvovao je svoj ruиak u kantini, a znao je da u kuhinji nije bilo nikakve hrane sem komada crnog hleba koji je trebalo saиuvati za sutraљnji doruиak. On uze sa police bocu bezbojne teиnosti sa obiиnom belom etiketom na kojoj je pisalo DћIN POBEDA. Dћin je љirio otuћan, uljast miris, kao kineski alkohol od pirinиa. Vinston nasu do vrha punu љolju za иaj, pribra se da izdrћi љok, i proguta ga kao lek.

Tog trenutka lice mu dobi skerletnu boju a iz oиiju poрoљe suze. Piжe je bilo nalik na azotnu kiselinu; osim toga, dok ga je иovek gutao, oseжao se kao da je udaren gumenom palicom u potiljak. U iduжem trenutku, meрutim, izgoreli ћeludac se smiri i svet dobi vedriji izgled. On izvadi jednu cigaretu iz zguћvane kutije na kojoj je pisalo CIGARETE POBEDA i nepaћljivo je okrete uspravno, pri иemu se duvan istrese na pod. Sa sledeжom je bio bolje sreжe. Zatim se vrati u dnevnu sobu i sede za mali sto smeљten levo od telekrana. Iz fioke izvadi drћalju, boиicu mastila i debelu praznu svesku kvarto-formata sa crvenom poleрinom i koricama иiji dezen je podseжao na љare u mramoru.

Telekran u dnevnoj sobi je zbog neиeg bio u neobiиnom poloћaju. Umesto da bude smeљten, kako je bilo normalno; na zid u dnu, odakle je mogao dominirati celom sobom, on se nalazio na duћem zidu, naspram prozora. S jedne strane telekrana nalazio se plitak alkov u kome je Vinston tog trenutka sedeo i koji je, kad su se stanovi zidali, verovatno bio namenjen za police s knjigama. Sedeжi u alkovu, dobro uvuиen, Vinston je bio van dohvata telekrana utoliko љto se nije mogao videti. Razume se, mogao se иuti, ali dokle god bi ostao u istom poloћaju za telekran je bio nevidljiv. Upravo ga je ova neobiиna geografija sobe delimiиno pod stakla na ono љto je tog trenutka smerao.

No na to ga je bila pod stakla i sveska koju je upravo izvadio iz fioke. Bila je neobiиno lepa. Njen gladak beli papir, neљto poћuteo od vremena, bio je od one vrste koja se nije proizvodila najmanje иetrdeset godina. Meрutim, nije mu bilo teљko pogoditi da je sveska joљ starija. Bio ju je spazio u izlogu zapuљtene male starinarnice u jednoj od siromaљnih иetvrti grada (nije se taиno seжao kojoj) i smesta ga je zahvatila neodoljiva ћelja da je poseduje. Иlanovi partije nisu smeli da ulaze u obiиne radnje (to se zvalo „pazarenje na slobodnom trћiљtu”), ali taj propis se nije sprovodio strogo, poљto se do raznih stvari kao љto su pertle ili ћileti nije nikako drukиije moglo doжi. Tada se hitro osvrnuo po ulici, uleteo u radnju i kupio svesku za dva i po dolara. U tom trenutku nije bio svestan da je ћeli za neku odreрenu svrhu. Kuжi ju je odneo u taљni, sa oseжanjem krivice. Иak i praznu, svesku je bilo opasno imati uza se.

Sedeжi za stolom, spremao se da poиne pisati dnevnik. To nije bilo protivzakonito (niљta nije bilo protivzakonito, jer zakona viљe nije bilo), ali ako bi ga uhvatili, mogao je priliиno sigurno da oиekuje smrtnu kaznu, ili u najmanju ruku dvadeset pet godina u logoru za prisilni rad. Vinston uglavi pero u drћalju i liznu ga da skine masnoжu. Pero je bilo arhaiиan instrument, retko koriљжen i za potpisivanje; on ga je nabavio, kriљom i sa dosta teљkoжa, samo zato љto je oseжao da lep gladak papir zasluћuje da se po njemu piљe pravim perom, a ne grebe hemijskom olovkom. On u stvari nije bio ni navikao da piљe rukom. Obiиaj je bio da se sve, sem vrlo kratkih beleћaka, diktira u diktograf, љto je, razume se, za ovu priliku bilo iskljuиeno. On umoиi pero u mastilo i zastade samo trenutak. Utrobom mu beљe proљao drhtaj. Obeleћiti papir predstavljalo je odluиujuжi иin. Sitnim, nezgrapnim slovima, on ispisa:

4. april 1984.

Potom se zavali u stolicu. Obuzelo ga je oseжanje potpune bespomoжnosti. Pre svega, nije ni bio siguran da je godina zaista 1984. Morala je biti tu negde, poљto je bio priliиno siguran da ima trideset devet godina, a verovao je da se rodio 1944. ili 1945; ali precizirati datum u okviru jedne ili dveju godina bilo je nemoguжe.

Za koga, odjednom mu dode pitanje, za koga on to piљe ovaj dnevnik? Za buduжnost, za neroрene. Misao mu se za trenutak zadrћa nad sumnjivim datumom na stranici, a zatim nalete na novogovorsku reи dvomisao. Prvi put postade svestan veliиine onog љto je preduzeo. Kako se moћe saobraжati sa buduжnoљжu? To je po prirodi nemoguжe. Buduжnost жe ili liиiti na sadaљnjost, i u tom sluиaju ga neжe ni sluљati, ili se razlikovati od nje, i tada bi njegova muka ostala neshvaжena.

Neko vreme je sedeo i tupo gledao u papir. Sa telekrana se иula treљtava vojna muzika. Bilo je иudno љto je ne samo izgubio moж da se izrazi nego иak i zaboravio љta je prvobitno ћeleo da kaћe. Za ovaj dogaрaj se bio pripremao nedeljama, i ni u jednom trenutku mu nije padalo na pamet da bi mu bilo potrebno iљta sem hrabrosti. Pisati je bilo lako, kako mu se иinilo. Trebalo je samo da prenese na papir onaj neprekidni i nesmireni monolog koji mu se doslovno godinama odvijao u glavi. Meрutim, u tom trenutku je иak i monolog bio prestao. Sem toga, proљirena vena ga poиe nepodnoљljivo svrbeti. Nije se usuрivao da se poиeљe, da se ne bi zapalila. Sekunde su prolazile. on nije primeжivao niљta do belinu stranice pred sobom, svrab iznad иlanka, treљtanje muzike i blagu opijenost od dћina.

Odjednom poиe pisati u paniиnom strahu, samo delimiиno shvatajuжi љta piљe. Sitan ali deиje nezgrapan rukopis mu je glavinjao po stranici, ispuљtajuжi prvo velika slova, a najzad иak i taиke.

4. april 1984. Sinoж bioskop. Sve ratni filmovi. Jedan vrlo dobar o brodu punom izbeglica bombardovanom negde u Sredozemnom moru. Publiku veoma zabavljali kadrovi u kojima neki krupni debeljko pokuљava da otpliva od broda a helikopter ga prati, prvo se video kako se valja u vodi kao morska kornjaиa, onda kroz niљan mitraljeza na helikopteru, onda sav izbuљen a more oko njega ruћiиasto i najzad, kako tone tako naglo kao da je kroz te rupe prodrla voda. Publika urlala od smeha kad je potonuo. onda se video иamac za spasavanje pun dece i helikopter kako lebdi nad njim. u иamcu ћena srednjih godina moћda jevrejka sedela na pramcu sa muљkarиiжem oko tri godine u naruиju. dete vriљtalo od straha i krilo glavu meрu njene dojke kao da hoжe da se uvuиe u nju a ona ga grlila i umirivala mada je i sama bila sva modra od straha, pokrivala ga љto je viљe mogla kao da je mislila da жe joj se meci odbiti od ruku. onda helikopter izbacio bombu od 20 kila usred njih straљan bljesak i иamac sav u komade. onda divan kadar jedne deиje ruke kako leti uvis uvis uvis sve viљe u vazduh mora da je u kljunu helikoptera bila kamera i pratila tu se иuo jak pljesak odakle su sedeli иlanovi partije ali jedna ћena iz onog dela sale odreрenog za prole odjednom digla dreku vikala nisu trebali to da prikazuju pred decu to je pokvareno take stvari pred decu sve dok je policija nije izbacila neverujem dasu joj neљto uradili niko se ne sekira љta proli govore tipiиna prolska reakcija oni nikad...

Vinston prestade da piљe, delom zato љto ga beљe uhvatio grи. Nije znao љta ga je to nagnalo da istrese ovaj niz besmislica. No иudno je bilo to љto mu se, dok je pisao, u glavi osvetlila jedna sasvim razliиita uspomena, i to do te mere da se osetio sposobnim da je prenese na papir. Upravo je zbog tog dogaрaja, shvati on u tom trenutku, i bio najednom reљio da ode kuжi i poиne pisati dnevnik.

To se desilo tog jutra u Ministarstvu, ako se za neљto do te mere nebulozno moћe reжi da se zaista dogodilo.

Bilo je skoro jedanaest nula-nula, i sluћbenici arhive, gde je Vinston radio, veж su dovlaиili stolice iz svojih sobiиaka i smeљtali ih u sredinu sale, naspram velikog telekrana, pripremajuжi se za Dva minuta mrћnje. Vinston je upravo sedao na stolicu u jednom od srednjih redova kad jedan иovek i jedna devojka, koje je poznavao iz viрenja ali s kojima nije nikad razgovarao, neoиekivano uрoљe u salu. Devojku je иesto sretao po hodnicima. Nije joj znao ime, ali je znao da je radila u odeljenju proze. Verovatno — poљto ju je ponekad viрao sa rukama prljavim od ulja i francuskim kljuиem u ruci — verovatno se bavila kakvim mehaniиarskim poslom na jednoj od maљina za pisanje romana. To je bila devojka ponositog izgleda, od oko dvadeset sedam godina, guste crne kose, pegavog lica i brzih, sportskih pokreta. Struk joj je nekoliko puta obavijala tanka skerletna eљarpa, amblem Omladinske lige protiv seksa, pritegnuta taman toliko da istakne divan oblik bokova. Vinston ju je zamrzeo od prvog viрenja. Znao je zaљto. Mrzeo ju je zbog atmosfere terena za hokej, hladnih tuљeva i opљte moralne иistote koju je uspevala da љiri oko sebe. Mrzeo je skoro sve ћene, osobito mlade i lepe. Uvek su upravo ћene, i to najpre one mlade, bile najbigotnije pristalice Partije, gutaиice parola, љpijunke-amateri i razobliиiteljke neortodoksnih shvatanja. No ova mu se devojka иinila opasnija od veжine drugih. Jednom mu je, kad su se mimo iљli u hodniku, dobacila kos pogled koji kao da je prodro u njega i za trenutak ga ispunio crnim uћasom. Иak mu je palo na pamet da je ona moћda agent Policije misli. To je, doduљe, bilo malo verovatno. No on je i dalje uvek oseжao иudnu nelagodnost, u kojoj je bilo i straha i neprijateljstva, kad god bi se ona naљla u njegovoj blizini.

Иovek se zvao O'Brajen. Bio je иlan Uћe partije i zauzimao neki poloћaj toliko vaћan i udaljen da je Vinston imao samo bledu predstavu o njegovoj prirodi. Gomila se, videvљi kako se pribliћava crni kombinezon иlana Uћe partije, beљe utiљala za trenutak. O'Brajen je bio visok i krupan, debelog vrata i grubog, raspoloћenog, brutalnog lica. I pored zastraљujuжeg izgleda, imao je izvesnog љarma u ponaљanju. Umeo je da podiћe naoиare pokretom koji je na neki иudan naиin obezoruћavao — na neki иudan naиin, neodreрeno, odavao kulturu. To je bio pokret kojim bi, da su iиije misli iљle tim pravcem, podseжao na plemiжa iz osamnaestog veka kako nudi sagovornika svojom burmuticom. Vinston je O'Brajena video desetak puta za skoro isto toliko godina. Oseжao je da ga ovaj duboko privlaиi, i to ne samo suprotnoљжu izmeрu svojih kulturnih manira i bokserske graрe. Posredi je daleko viљe bilo Vinstonovo potajno uverenje — ili иak ne ni uverenje no prosto nada — da O'Brajenova politiиka ispravnost nije savrљena. Neљto na njegovom licu neodoljivo je navodilo na tu misao. S druge strane, moћda mu na licu nije bila ispisana neispravnost, nego prosto inteligencija. Bilo kako bilo, odavao je иoveka s kojim bi se moglo lepo razgovarati ako bi se naљlo naиina da se telekranu podvali i s njim ostane nasamo. Vinston nije nikad uиinio ni najmanji napor da proveri svoje nagaрanje; uostalom, nije imao ni naиina da to uradi. Uto O'Brajen baci pogled na svoj ruиni sat, vide da je skoro jedanaest nula-nula, i oиigledno reљi da za Dva minuta mrћnje ostane u arhivi. On se smesti u istom redu u kome je sedeo Vinston, dva-tri mesta udaljen od njega. Izmeрu njih je sedela neka sitna ћenica pepeljaste kose koja je radila u kancelariji do Vinstonove. Crnokosa devojka je sedela odmah iza nje.

Sledeжeg trenutka sa velikog telekrana u dnu sale grunu odvratan, љkripav zvuk, kao od kakve ogromne nepodmazane maљine. Od tog zvuka su trnuli zubi i kostreљile se dlake na potiljku. Mrћnja beљe poиela.

Kao i obiиno, na ekranu se pojavilo lice Narodnog neprijatelja, Emanuela Goldљtajna. U publici se ovde-onde zaиuљe zviћduci. Ћenica pepeljave kose oglasi se cikom straha pomeљanog sa gaрenjem. Goldљtajn je bio renegat i izdajnik koji je nekad davno (niko se taиno nije seжao kada) bio jedan od najviљih partijskih rukovodilaca, skoro jednak Velikom Bratu, a onda se poиeo baviti kontrarevolucionarnim aktivnostima, bio osuрen na smrt i misteriozno pobegao i nestao. Programi Dva minuta mrћnje menjali su se iz dana u dan, ali nije bilo ni jednoga u kome glavna liиnost nije bio Goldљtajn. On je bio prvi izdajica, prvi koji je ukaljao иistotu Partije. Svi kasniji zloиini protiv Partije, sve izdaje, sabotaћe, jeresi, skretanja, poticali su neposredno iz njegovog uиenja. On je joљ bio ћiv, neznano gde, i joљ uvek kovao svoje planove: negde s one strane mora, pod zaљtitom svojih stranih gospodara, a moћda иak — kako su se ponekad pronosile glasine — skriven i u samoj Okeaniji.

Vinstonova dijafragma se beљe zgrиila, Kad god bi video Goldљtajnovo lice skolila bi ga meљavina bolnih oseжanja. To je bilo usko jevrejsko lice, sa ogromnim иupavim oreolom sede kose i bradicom ispod donje usne — lice bistro, a ipak nekako samo po sebi odvratno, sa nekom senilnom nedotupavnoљжu u dugom tankom nosu pri иijem su vrhu иuиale naoиari. Bilo je nalik na ovиju glavu; neиeg ovиjeg je bilo иak i u glasu. Goldљtajn je na ekranu upravo vrљio svoj otrovni napad na doktrinu Partije — napad toliko preteran i pokvaren da bi ga i dete moglo prozreti, a ipak taman toliko prihvatljiv da иoveka ispuni bojazni da bi se neko manje pametan mogao joљ i prevariti njime. On je vreрao Velikog Brata, napadao diktaturu Partije, zahtevao da se sa Evroazijom smesta zakljuиi mir, zastupao slobodu govora, slobodu љtampe, slobodu zbora i dogovora, slobodu misli, histeriиno uzvikivao da su revoluciju izdali — i sve to u brzom govoru punom viљesloћnih reиi koji je bio svojevrsna parodija na uobiиajeni stil partijskih govornika i иak sadrћao novogovorske reиi — иak i viљe novogovorskih reиi no љto je bilo koji иlan Partije normalno upotrebljavao u stvarnosti. A celo vreme, da ne bi ko makar za trenutak posumnjao u stvarnost koju su Goldљtajnove fraze sakrivale, iza njegove glave se na ekranu videla beskraj na kolona evroazijske vojske u marљu — stroj za strojem snaћnih ljudi sa bezizraznim azijatskim licima koji su se pribliћavali sve do same povrљine telekrana, a zatim nestajali da na njihovo mesto doрu drugi, potpuno sliиni njima. Tupi ritam vojniиkih cokula saиinjavao je pozadinu za Goldљtajnov blejavi glas.

Nije proљlo ni trideset sekundi Mrћnje, a od polovine gledalaca se poиeљe otimati nekontrolisani povici gneva. Samozadovoljno ovиje lice na ekranu i strahobna snaga evroazijske vojske iza njega bili su nepodnoљljivi; sem toga, prizor Goldљtajnovog lica, pa иak i sama pomisao na njega, automatski su proizvodili strah i bes. Kao predmet mrћnje, on je bio stalniji nego bilo Evroazija bilo Istazija, poљto je Okeanija, kad je bila u ratu sa jednom od ovih sila, obiиno bila u miru sa drugom. No иudno je bilo to љto, iako su Goldљtajna svi mrzeli i prezirali, iako su svakog dana i hiljadu puta dnevno na govornicama, na telekranima, u novinama, u knjigama, njegove teorije bile pobijane, razbijane, ismevane, pokazivane oиima javnosti da se vidi kakva su bedna blebetanja bile — љto uprkos svemu tome njegov uticaj kao da nije uopљte opadao. Uvek je bilo novih љupljoglavih ћrtava koje su samo иekale da ih on zavede na pogreљan put. Nije prolazio nijedan dan a da Policija misli ne raskrinka nekog od љpijuna i sabotera koji su radili po njegovim uputstvima. On je bio komandant ogromne tajanstvene vojske, podzemne mreћe zaverenika koji su se zarekli da obore drћavni poredak. Ona se navodno zvala Bratstvo. Takoрe su se љapatom pronosile glasine o nekoj straљnoj knjizi, zborniku svih jeresi, иiji je autor bio Goldљtajn i koja je ilegalno kruћila. Nije imala naslova. Kad se priиalo — ukoliko se uopљte i priиalo — o njoj, govorilo se jednostavno ona knjiga. No za tako љta se saznavalo samo preko neodreрenih glasina. Ni Bratstvo ni ona knjiga nisu bili tema o kojoj bi bilo koji иlan Partije rado razgovarao. U drugom minutu Mrћnja naraste do pomame. Svi su poskakivali na stolicama i vikali iz sveg glasa ne bi li kako nadjaиali odvratni blejavi glas koji se иuo sa ekrana. Ona ћenica pepeljaste kose bila je sva porumenela, a usta su joj se otvarala i zatvarala kao u ribe na suvu. Иak je i O'Brajenovo grubo lice bilo podliveno krvlju. On je sedeo veoma uspravno dok su mu se snaћne grudi nadimale i podrhtavale, kao da se odupire napadu talasa. Crnokosa devojka iza Vinstona beљe poиela da uzvikuje na sav glas: „Svinjo! Svinjo! Svinjo!”; ona najednom dohvati teћak reиnik Novogovora i baci ga na ekran. Reиnik udari Goldљtajna po nosu i odbaci se: glas je i dalje neumoljivo terao svoje. U jednom lucidnom trenutku Vinston se zateиe kako i sam viиe zajedno s ostalima i ћestoko udara petom u preиagu svoje stolice. Kod Dva minuta mrћnje straviиno je bilo to љto иovek nije bio primo ravan da se pretvara; naprotiv, bilo je nemoguжe ne uиestvovati. U roku od trideset sekundi viљe nije bilo potrebno pretvarati se. Odvratna ekstaza straha i osvetoljublja, ћelja za ubijanjem, za muиenjem, za razbijanjem tuрih lica maljevima, poиela bi da struji kroz celu grupu kao elektricitet, pretvarajuжi иoveka i protiv njegove volje u ludaka koji se kezi i vriљti. Pa ipak je taj bes bio apstraktna, neusmerena emocija koja se mogla skrenuti s jednog predmeta na drugi kao plamen acetilenske lampe. Tako je u jednom trenutku Vinstonova mrћnja bila upravljena ne na Goldљtajna nego, naprotiv, na Velikog Brata, Partiju i Policiju misli; u takvim trenucima on je bio svim srcem uz usamljenog, ismejavanog jeretika na ekranu, jedinog zatoиnika istine i logike u svetu laћi. No ipak bi odmah sledeжeg trenutka bio ujedinjen sa ljudima oko sebe i tada bi mu se иinilo da je sve љto se kaћe za Goldљtajna istina. U tim trenucima se njegova potajna mrћnja prema Velikom Bratu pretvarala u oboћavanje, i Veliki Brat se uzdizao, nepobedivi, neustraљivi zaљtitnik, koji se kao stena odupire azijskim hordama; Goldљtajnje tada, i pored svoje usamljenosti, svoje bespomoжnosti, i sumnje koja je natkriljavala i samo njegovo postojanje, postajao mraиni bajaи, sposoban da golom snagom svoga glasa razori svu konstrukciju civilizacije.

Bilo je иak moguжe, u nekim trenucima, svesno usmeravati svoju mrћnju. Odjednom, sa ћestokim naporom s kojim spavaи u koљmaru otrћe glavu od jastuka, Vinston uspe da svoju mrћnju prenese sa lica na ekranu na crnokosu devojku koja je sedela iza njega. Ћive, divne halucinacije prohujaљe mu kroz glavu. Prebiжe je nasmrt gumenim pendrekom. Privezaжe je golu za stub i naиiиkati je strelama kao svetog sebastijana. Silovaжe je i preseжi joj grkljan u trenutku orgazma. Sad je bolje nego ikad shvatao zaљto je mrzi. Mrzeo ju je jer je bila mlada, lepa i bespolna, jer je ћeleo da spava s njom a neжe moжi nikad, jer joj je oko slaрanog gipkog struka, koji kao da je zvao иoveka da ga obgrli, bila samo ona odvratna skerletna eљarpa, agresivni simbol kreposti.

Mrћnja poraste do vrhunca. Goldљtajnov glas se pretvorio u istinsko ovиje blejanje; za trenutak mu se i lice pretvori u ovиju glavu. Potom se ovиja glava pretopi u figuru evroazijskog vojnika koji se pribliћavao, ogroman i grozan, s puљkomitraljezom koji je neprekidno љtektao, sve dok se nije uиinilo kao da silazi sa povrљine ekrana u salu, tako da se neki iz prvog reda odista trgoљe i pri biљe uz naslone svojih stolica. No upravo u tom trenutku, izmamivљi dubok uzdah olakљanja od svih prisutnih, neprijateljska figura se pretopi u lice Velikog Brata, crne kose, crnih brkova, puno snage i tajanstvenog mira, i tako veliko da je skoro ispunjavalo ceo ekran. Niko ne иu љta Veliki Brat govori. Bilo je to samo nekoliko reиi ohrabrenja, onakvih kakve se izgovaraju u buci bitke, koje se pojedinaиno ne daju razabrati, ali koje vraжaju sigurnost samim tim љto su izgovorene. Zatim lice Velikog Brata ponovo izblede, a na njegovo mesto doрoљe tri parole Partije ispisane masnim velikim slovima:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOЖ

No lice Velikog Brata sejoљ nekoliko sekundi zadrћa na ekranu, kao da je dejstvo koje je proizveo na oиne jabuиice svih prisutnih bilo previљe snaћno da bi smesta proљlo. Ћenica pepeljaste kose beљe se presamitila preko naslona stolice pred sobom. Sa drhtavim mrmorom koji je zvuиao kao „Spasioиe moj!”, ona pruћi ruke ka ekranu. Zatim zagnjuri lice u љake. Bilo je oиigledno da je izgovarala nekakvu molitvu.

Tog trenutka cela grupa ljudi poиe skandirati, duboko, lagano i ritmiиki: „V-B!... V-B!... V-B”, bez prestanka, vrlo lagano, sa dugom pauzom izmeрu V i B — teћak, mrmorav zvuk, nekako иudno divljaиan, za koji se иinilo da mu pozadinu saиinjavaju toptanje bosih nogu i pulsiranje tam-tama. To potraja skoro celih trideset sekundi. Taj refren se иesto mogao иuti u trenucima nesavladljive emocije. On je bio delom neka vrsta himne li mudrosti i veliиanstvu Velikog Brata, ali, pre svega, иin samohipnoze, namerno guљenje svesti putem ritmiиkih zvukova. Vinstonova utroba se sledi. U seansama Dva minuta mrћnje nije mogao a da ne uиestvuje u opљtem delirijumu, ali ovo ћivotinjsko „ V-B!... V-B!” ga je uvek ispunjavalo uћasom. Razume se, skandirao je zajedno s ostalima: drukиije se nije moglo. Kamuflirati oseжanja, kontrolisati lice, иiniti љto i svi ostali, bila je instinktivna reakcija. No za vreme od dve-tri sekunde izraz koji je imao u oиima mogao je lako da ga oda. I upravo se u tom trenutku ono znaиajno desilo — ako se uopљte i desilo.

Za trenutak je uhvatio O'Brajenov pogled. O'Brajen beљe ustao, skinuo naoиare i ponovo ih nameљtao svojim karakteristiиnim pokretom. No oиi im se u jednom deliжu sekunde sretoљe, i dok se to deљavalo Vinstonje znao — da, znao je! — da O'Brajen misli isto љto i on. Beљe prenesena poruka o иijem sadrћaju nije bilo sumnje. Bilo je kao da su se njihove dve svesti otvorile i misli toиile iz jedne u drugu kroz oиi. „Ja sam uz tebe”, kao da mu je rekao O'Brajen. „Znam taиno љta oseжaљ. Znam sve o tvom preziru, tvojoj mrћnji, tvom gaрenju. Ali ne brini, na tvojoj sam strani!” A onda bleska inteligencije nestade i O'Brajenovo lice postade zatvoreno kao i u svih ostalih.

To je bilo sve; Vinston veж nije bio siguran da li se to uopљte i desilo. Takvi dogaрaji su uvek bili bez nastavka. Иinili su mu jedino to љto su ga podrћavali u verovanju, ili nadi, da ima i drugih koji su neprijatelji Partije. Moћda su glasine o ogromnoj podzemnoj zaveri ipak istinite — moћda Bratstvo zaista postoji! Nije se moglo pouzdano doznati, uprkos beskrajnim hapљenjima, priznanjima i pogubljenjima, da Bratstvo nije prosto mit. Ponekad je verovao da ono postoji, a ponekad ne. Dokaza nije bilo; jedino stvari videne u magnovenju, koje su mogle znaиiti svaљta i niљta: odlomci razgovora uhvaжenih u prolazu, bledi natpisi na zidovima klozeta — jednom, иak, kad su se dva neznanca srela, mali pokret dlanom koji je izgledao, moћda, kao znak raspoznavanja. Sve su to bila nagaрanja: lako je bilo moguжe da mu se sve ovo bilo samo priиinilo. On se tada vratio u kancelariju ne pogledavљi viљe O'Brajena. Jedva da mu je i palo na pamet da nastavi njihov trenutni kontakt. Tako љta bi bilo nepojmljivo opasno иak i da je znao kako bi. Za sekund, dva sekunda, njih dvojica behu razmenili dvosmislen pogled, i tu je priиi bio kraj. No иak je i to bio vredan dogaрaj, u samoжi i zatvorenosti u kojoj se moralo ћiveti.

Vinston se trћe i uspravi u stolici. Zatim podrignu. Iz ћeluca mu se dizao popijeni dћin.

Oиi mu se ponovo usredsrediљe na papir. On otkri da je, dok je sedeo zadubljen u bespomoжne misli, bio neљto napisao, kao automat. I to ne viљe onim ranijim krutim i nespretnim rukopisom. Pero mu je bilo sa uћivanjem klizilo po glatkom papiru i ostavljalo za sobom, krupnim i urednim velikim slovima:

DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT
DOLE VELIKI BRAT

sve jedno za drugim, i tako ispunilo pola strane.

Nije mogao a da ne oseti ubod panike. To je bilo besmisleno, jer ispisati te reиi nije bilo niљta opasnije nego to љto je poиeo da piљe dnevnik; no za trenutak oseti iskuљenje da istrgne upropaљжene strane i napusti ceo poduhvat.

Meрutim, on to ne uradi; znao je da nije vredelo truda. Nikakve razlike nije bilo u tome je li napisao DOLE VELIKI BRAT ili se uzdrћao od toga. Nikakve razlike nema u tome vodi li on dnevnik i dalje ili ne. Policija misli жe ga uhvatiti, bilo kako bilo. Poиinio je — poиinio bi i da nije uopљte stavio pero na papir — onaj suљtinski zloиin koji je u sebi sadrћao sve ostale. To se zvalo zlomisao. Zlomisao se nije mogla sakriti zauvek. Иovek je neko vreme, ponekad иak i godinama, mogao uspeљno izmicati, ali pre ili posle su ga uvek hvatali.

I to uvek noжu — bez izuzetka hapsili su noжu. Iznenadni trzaj koji иupa iz sna, gruba ruka koja иoveka drma za rame, svetlo koje bije u oиi, krug tvrdih lica oko kreveta. U ogromnoj veжini sluиajeva nije bilo sudenja, nije bilo izveљtaja o hapљenju. Ljudi su prosto nestajali, i to uvek noжu. Ime bi se brisalo iz svake evidencije, svaki pisani trag bilo иega љto je иovek uиinio bio je uklanjan, i njegovo nekadaљnje postojanje poreknuto apotom zaboravljeno. Иovek bi bio ukinut, uniљten; uobiиajena reи za to bila je isparen.

Za trenutak ga zahvati neka histerija. Poиe pisati ћurnim neurednim rukopisom:

streljaжeme baљme briga streljaжeme upotiljak baљme briga doleveliki brat uvek streljaju upotiljak baљme briga doleveliki brat

Zavali se u stolici, malo postiрen, i spusti pero. Trenutak zatim ћestoko se trћe. Neko je kucao na vrata.

Veж! Sedeo je mirno kao miљ, u uzaludnoj nadi da жe taj neko koji je kucao otiжi posle prvog pokuљaja. Ali ne, kucanje se ponovi. Odlagati bi bilo najgore od svega. Srce mu je lupalo kao doboљ, ali mu je lice, po dugoj navici, verovatno bilo bezizrazno. On ustade i teљkim korakom poрe vratima.

____

1) Novogovor je bio zvaniиni jezik Okeanije. Za objaљnjenje njegove strukture i etimologije vidi prilog na kraju knjige. [nazad]

2

Stavljajuжi ruku na kvaku, Vinston vide da je ostavio dnevnik otvoren na stolu. Po njemu je pisalo DOLE VELIKI BRAT, slovima koja su se skoro mogla proиitati sa drugog kraja sobe. Nezamisliva glupost! No on shvati da иak ni u onom paniиnom strahu nije hteo da umrlja lepi glatki papir zatvorivљi svesku dok je mastilo joљ bilo mokro.

Udahnu duboko i otvori vrata. Smesta ga obli topao talas olakљanja. Pred vratima je stajala bezbojna ћena zgnjeиenog izgleda, raљиupane kose i naborana lica.

„Ovaj, druћe”, poиe ona beћivotnim cviljavim glasom, „иula sam vas kako ulazite. Da l' biste poљli do nas da vidite љta nam je sa sudoperom u kuhinji. Neљto se zapuљio, pa...”

To je bila gospoda Parsons, ћena Vinstonovog suseda sa istog sprata. (Partija nije sasvim odobravala reи gospoрa — svakoga je trebalo zvati druћe ili drugarice — ali za neke ћene иovek ju je upotrebljavao instinktivno.) Imala je oko trideset godina, ali je izgledala mnogo starija. Dobijao se utisak da u borama na njenom licu ima praљine. Vinston pode za njom kroz hodnik. Te amaterske opravke bile su skoro svakodnevna glavobolja. Stambena zgrada Pobeda bila je stara, sagraрena negde oko 1930. godine, i sva se raspadala. Sa tavanica i zidova veиito se krunio malter, cevi su pucale od svakog jaиeg mraza, krov je prokiљnjavao kad godje bilo snega, centralno grejanje je radilo samo sa pola snage kad nije bilo potpuno iskljuиeno radi љtednje. Opravke, sem onoga љto je иovek mogao da uradi sam, trebalo je da odobre neki daleki odbori koji su bili u stanju da jedno obiиno nameљtanje stakla na prozor reљavaju po dve godine.

„Naravno, ja samo zato љto Tom nije kod kuжe”, nevezano reиe gospoрa Parsons.

Stan Parsonsovih bio je veжi od Vinstonovog i zapuљten na drugi naиin. Sve u njemu se иinilo stuиeno, izgaћeno, kao da je u stanu nedavno boravila kakva velika i ratoborna ћivotinja. Delovi opreme za razne igre — љtapovi za hokej, bokserske rukavice, probuљena fudbalska lopta, par znojavih sportskih gaжica izvrnutih naopako — leћali su razbacani na podu, a na stolu su u neredu stajali prIjavi sudovi i sveske za domaжe zadatke sa magareжim uљima. Na zidovima su visile skerletne zastavice Omladine i Љpijuna, i ogroman plakat sa likom Velikog Brata. Oseжao se uobiиajeni miris kuvanog kupusa, zajedniиki celoj zgradi, no kroz njega se probijao oљtriji zadah znoja, i to — oseжalo se iz prve, mada bi teљko bilo objasniti kako — znoja nekog ko je trenutno odsutan. U drugoj sobi neko je pokuљavao da na иeљlju i toalet-papiru prati vojnu muziku koja je i dalje izvirala iz telekrana.

„Deca”, reиe gospoрa Parsons, bacivљi polubojaћljiv pogled na vrata. „Danas su ceo dan bila unutra. I naravno...”

Imala je naviku da svoje reиenice prekida na polovini. Kuhinjski sudoper je bio skoro do vrha pun prljave zelenkaste vode koja je gore nego ikad smrdela na kupus. Vinston kleиe i ispita koleno odvodne cevi. Nije voleo da radi rukama; nije voleo ni da se saginje, poљto je time uvek reskirao napade kaљlja. Gospoрa Parsons je stajala i bespomoжno posmatrala.

„Naravno, da je Tom kod kuжe, popravio bi ga zaиas”, reиe ona. „On to voli. Veљt je on u tim poslovima.”

Parsons je bio Vinstonov kolega u Ministarstvu istine, debeljuљan ali energiиan иovek, toliko glup da je to paralisalo, gomila imbecilnih oduљevljenja — jedan od onih potpuno predanih, odanih tegleжih konja na kojima je, daleko viљe nego na Policiji misli, poиivala stabilnost Partije. Иovek od trideset pet godina, on je upravo bio napustio, preko volje, Omladinu, a pre nego љto je preљao u Omladinu, bio je uspeo da u Љpijunima ostane godinu dana preko gornje granice. U Ministarstvu je radio na nekom podreрenom poloћaju za koji se nije traћila inteligencija, ali, s druge strane, bio je vodeжa liиnost u Sportskoj sekciji i svim ostalim sekcijama koje su se bavile organizovanjem kolektivnih izleta, spontanih demonstracija, kampanja љtednje, i dobrovoljnih aktivnosti uopљte. Imao je obiиaj da s tihim ponosom objavi, izmeрu dva dima na luli, da se u Domu kulture i odmora pojavljivao svako veиe za poslednje иetiri godine. Zaguљljiv zadah znoja, svojevrsno nehotiиno svedoиanstvo o ћivotu ispunjenom fiziиkim naporima, pratio ga je svuda, i zadrћavao se иak i poљto bi on otiљao.

„Imate li francuski kljuи?” reиe Vinston, иaиkajuжi oko zavrtnja na kolenu cevi.

„Francuski kljuи”, reиe gospoрa Parsons, smesta se pretvorivљi u beskiиmenjaka. „Ne znam, pravo da vam kaћem. Moћda deca...”

Zaиu se topot dubokih cipela i joљ jedan pisak na иeљlju, i u sobu rupiљe deca. Gospoрa Parsons donese francuski kljuи. Vinston ispusti vodu i sa gaрenjem izvuиe gomilu uvaljanih dlaka iz kose koja je bila zapuљila cev. Opra prste, koliko je mogao, hladnom vodom iz slavine i vrati se u drugu sobu.

„Ruke uvis!” uzviknu divljaиan glas.

Iza stola beљe iskrsnuo lepuљkast devetogodiљnji deиaиiж, mrka lica i pretio mu automatskim piљtoljemigraиkom, dok je njegova sestrica, oko dve godine mlaрa, ponavljala isti pokret drћeжi u ruci komad drveta. Oboje su imali na sebi kratke plave pantalone, sive koљulje i crvene marame: uniformu Љpijuna. Vinston diћe ruke iznad glave, ali sa nelagodnim oseжanjem — toliko je deиakovo drћanje bilo zlo — da u pitanju nije samo deиja igra.

„Ti si izdajnik!” dreknu deиko. „Ti si zlomislitelj! Ti si evroazijski љpijun! Ubiжu te, ispariжu te, baciжu te u rudnik soli!”

Odjednom se oboje zaskakaљe oko njega, uzvikujuжi „Izdajniиe!” i „Zlomislitelju!”, pri иemu je devojиica podrћavala svaki bratovljev pokret. To je pomalo i zastraљivalo; bilo je nalik na igru tigriжa koji жe uskoro porasti i postati tigrovi ljudoћderi. U deиakovim oиima videla se neka proraиunata krvoћednost, neka sasvim oиigledna ћelja da udari ili љutne Vinstona, i svest da je maltene dovoljno odrastao da to i uradi. Dobro je љto piљtolj nije pravi, pomisli Vinston.

Oиi gospoрe Parsons su nervozno skakale sa Vinstona na decu i natrag. U jaиoj svetlosti dnevne sobe on s radoznaloљжu vide da joj u borama lica zaista ima praљine.

„Toliko su nemirni”, reиe ona. „Krivo im je љto nisu iљli da vide veљanje, eto љta je. Ja nisam mogla da ih povedem, imala sam posla, a Tom se neжe vratiti na vreme iz kancelarije.”

„A zaљto ne moћemo da gledamo veљanje?” gromoglasno zaurla deиak.

„'Oжu da vidim veљanje! 'Oжu da vidim veљanje!” poиe da ponavlja devojиica, skakuжuжi i dalje.

Vinston se seti da je te veиeri u Hajd parku trebalo da bude veљanje nekih evroazijskih zarobljenika proglaљenih krivim za ratne zloиine. To se deљavalo otprilike jednom meseиno, i predstavljalo omiljeni spektakl. Deca su uvek traћila od roditelja da ih tamo vode. On se oprosti od gospoрe Parsons i poрe vratima. No nije preљao ni љest koraka niz hodnik kad ga sa zaslepljujuжim bolom neљto udari u potiljak. Uиini mu se da mu je neko zario u meso crveno usijanu ћicu. On se okrete, taman na vreme da vidi gospoрu Parsons kako vuиe sina u kuжu, dok je deиak stavljao praжku u dћep.

„Goldљtajne!” razdra se ovaj dok su se vrata zatvarala pred njim. No Vinstona najdublje pogodi izraz bespomoжnog straha na sivkastom licu deиakove majke.

Vrativљi se u stan, on hitro proрe pored telekrana i ponovo sede za sto, i dalje trljajuжi vrat. Muzika iz telekrana beљe prestala. Umesto nje je odseиan, vojniиki glas иitao, sa nekim brutalnim uћivanjem, opis naoruћanja na novoj Ploveжoj tvrрavi koja je upravo bila usidrena izmeрu Islanda i Faroskih ostrva.

S ovakvom decom, pomisli on, ta jadna ћena mora biti da ћivi u veиitom strahu. Joљ godinu-dve i oni жe je posmatrati dan i noж ne bi li naiљli na kakav trag ideoloљke neispravnosti. Gotovo sva deca su bila isto tako nemoguжa. Najgore je od svega bilo to љto su ih organizacije kao љto su Љpijuni sistematski pretvarale u nepokorne divljaиiжe, a ipak nisu u njima proizvodili nikakvu sklonost da se pobune protiv partijske discipline. Naprotiv, ona su oboћavala Partiju i sve љto je bilo s njom u vezi. Pesme, procesije, zastavice, izleti, veћbe sa drvenim puљkama, izvikivanje parola, oboћavanje Velikog Brata — sve je to za njih bila veliиanstvena igra. Sva njihova mrћnja i ћestina bile su okrenute upolje, protiv neprijatelja drћave, protiv stranaca, izdajnika, sabotera, zlomislitelja. Bilo je skoro normalno da se ljudi iznad tridesete godine plaљe svoje sopstvene dece. I to s dobrim razlogom, jer retko bi proљla nedelja dana a da Tajms ne donese noticu o tome kako je neko podlo malo njuљkalo — obiиno se upotrebljavao izraz dete-heroj — prisluљkivalo i иulo kakvu kompromitujuжu primedbu i prijavilo roditelje Policiji misli.

Bol od zrna iz praжke beљe proљao. On preko volje uze pero, pitajuжi se da li moћe smisliti joљ neљto љto bi mogao uneti u dnevnik. Odjednom se ponovo seti O'Brajena.

Pre nekoliko godina — koliko? — sigurno sedam — sanjao je da prolazi kroz sobu u potpunom mraku. Tada mu je neko ko je sedeo po strani rekao dok je Vinston prolazio pored njega: „Sreљжemo se tamo gde nema mraka.” To je bilo reиeno vrlo tiho, skoro uzgred — kao konstatacija, ne kao nareрenje. On je produћio ne zaustavljajuжi se. Иudno je bilo to љto u tom trenutku, u snu, te reиi nisu na njega ostavile neki osobit utisak. Poиele su da dobijaju znaиenje tek kasnije, i postepeno. Sad se nije mogao setiti da li je pre ili posle tog sna prvi put video O'Brajena; nije se mogao ni setiti kad je prvi put prepoznao glas kao O'Brajenov. No bilo kako bilo, prepoznao ga jeste. O'Brajen je bio taj koji mu se obratio iz mraka.

Vinston nikad nije mogao da sa sigurnoљжu zakljuиi — biti siguran bilo je nemoguжe иak i posle jutroљnjeg miga — da li mu je O'Brajen prijatelj ili neprijatelj. Izmeрu njih je postojala veza razumevanja, vaћnija nego simpatija ili oseжanje pripadnosti istoj stranci. „Sreљжemo se tamo gde nema mraka”, beљe rekao O'Brajen. Vinston nije znao љta to znaиi; znao je samo da жe se to na ovaj ili onaj naиin ostvariti.

Glas sa telekrana zastade za trenutak. Trubni znak, lep i jasan, proplovi ustajalim vazduhom. Glas, sada hrapav, nastavi:

„Paћnja, paћnja! Ovog trenutka smo dobili fleљ vest sa malabarskog fronta. Naљe snage u Juћnoj Indiji postigle su veliиanstvenu pobedu. Ovlaљжen sam da objavim da жe ova pobeda, o kojoj sledi izveљtaj, verovatno privesti rat kraju. Evo izveљtaja... ”

Loљe vesti, pomisli Vinston. I naravno, posle brutalnog opisa pobede nad evroazijskom vojskom, sa straviиno visokim brojem ubijenih i zarobljenih, naiрe obaveљtenje da жe od sledeжe nedelje sledovanje иokolade biti smanjeno sa trideset grama na dvadeset.

Vinston ponovo podrignu. Dћin je isparavao, ostavljajuжi za sobom oseжanje praznine i bezvoljnosti. Sa telekrana — moћda da proslavi pobedu, moћda da nadjaиa pomisao na izgubljenu иokoladu — grunu himna. Na to se moralo stati mirno. Meрutim, on je u svom trenutnom poloћaju bio nevidljiv.

Himna se povuиe pred lakљom muzikom. Vinston ode do prozora, okrenut leрima telekranu. Dan je i dalje bio vedar i hladan. Negde u daljini eksplodira raketna bomba stupim treskom koji se odbijao od zidova. U to vreme ih je na London padalo dvadeset do trideset nedeljno.

Dole, na ulici, vetar je mahao zacepljenim plakatom gore-dole, te se reи ENGLSOC na mahove pojavljivala i nestajala. Englsoc. Sveti principi Englsoca. Novogovor, dvomisao, menjanje proљlosti. On se oseжao kao da luta po љumama na morskom dnu, izgubljen u иudoviљnom svetu u kome je on sam bio иudoviљte. Bio je sam. Proљlost je bila mrtva, buduжnost nezamisliva. S kakvom je sigurnoљжu mogao reжi da je i jedno trenutno ћivo ljudsko biжe na njegovoj strani? I na koji naиin znati da vladavina Partije neжe potrajati zauvek? Kao odgovor, vratiљe mu se tri parole na beloj fasadi Ministarstva istine:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOЖ

On izvadi iz dћepa novиiж od dvadeset pet centi. Tu su, takoрe, sitnim slovima, bile ispisane te iste parole; s druge strane je bila glava Velikog Brata. Njegove oиi su, иak i sa novиiжa, pratile иoveka. Na novcu, na markama, na koricama knjiga, na zastavicama, na plakatima i na kutijama za cigarete — svuda. Uvek te oиi koje posmatraju i glas koji obavija. Bio иovek budan ili spavao, radio ili jeo, u kuжi ili van kuжe, u kupatilu ili u krevetu — izbeжi se nije moglo. Niko nije imao niљta svoje do onih nekoliko kubnih santimetara u lobanji.

Sunce beљe odmaklo svojim putem, i hiljade prozora na Ministarstvu istine, sad kad svetlost nije bila u njih, izgledale su mrko i odbojno, kao puљkarnice na tvrрavi. Pred ogromnim piramidalnim oblikom Vinstonu zadrhta srce. Zgrada je bila previљe jaka, nije se mogla zauzeti na juriљ. Ne bi je sruљilo ni hiljadu raketnih bombi. On se ponovo upita za koga piљe dnevnik. Za buduжnost, za proљlost — za neko zamiљljeno doba. A pred njim nije stajala smrt nego uniљtenje. Dnevnik жe biti pretvoren u prah i pepeo, a on sam u paru. Jedino жe Policija misli proиitati љta je napisao, pre nego љto zbriљu dnevnik iz postojanja i iz seжanja. Kako se obratiti buduжnosti kad ni trag иoveka, иak ni bezimena reи naћvrljana na komadu papira neжe moжi da fiziиki preћivi?

Sa telekrana izbi иetrnaest. Morao je da ode u roku od deset minuta. Morao se vratiti na posao u иetrnaest i trideset.

Izbijanje sata mu zaиudo dade snage. Viљe nije bio, samotna utvara љto izgovara istinu koju niko nikad neжe иuti. No dokle god ju je izgovarao, trajnost je na neki nejasan naиin bila obezbeрena. Nasleрe иovekovo se ne prenosi saopљtavanjem svojih misli nego иuvanjem duhovnog zdravlja. On se vrati do stola, umoиi pero u mastilo i napisa:

Buduжnosti ili proљlosti, vremenu u kome je misao slobodna, u kome se ljudi razlikuju medu sobom i ne ћive usamljeni — vremenu u kome postoji istina i u kome se ono љto je uиinjeno ne moћe povuжi:

Iz doba jednoobraznosti, iz doba samoжe, iz doba Velikog Brata, iz doba dvomisli — pozdrav!

Ja sam veж mrtav, pomisli on. Uиini mu se da je tek sad, sad kad je poиinjao bivati sposoban da uobliиi svoje misli, tek sad preduzeo odluиujuжi korak. Posledice svakog иina sadrћane su u samom иinu. On napisa:

Zlomisao ne povlaиi sobom smrt: zlomisao JESTE smrt.

Sad kad je shvatio sebe kao mrtvaca, postalo je vaћno odrћati se љto duћe u ћivotu. Dva prsta desne ruke bila su mu umrljana mastilom. Upravo takve sitnice izdaju. Neko nadobudno njuљkalo u Ministarstvu (verovatno kakva ћena: ona sa pepeljastom kosom ili ona crnomanjasta iz odeljenja za prozu) moglo bi se иuditi zaљto je pisao za vreme prekida za ruиak, zaљto je upotrebljavao staromodno pero, љta je to pisao — i onda kazati reи-dve na odgovarajuжem mestu. On ode u kupatilo i paћljivo opra mastilo oљtrim mrkim sapunom koji je strugao koћu kao љmirglpapir te tako bio pogodan za tu svrhu.

Zatim stavi dnevnik u fioku. Bilo je sasvim beskorisno pomiљljati da ga sakrije, no mogao je bar da ustanovi da li je otkriven ili ne. Dlaиica zataknuta meрu listovima bila bi previљe oиigledna. Vrhom prsta, on podiћe jedno prepoznatljivo beliиasto zrnce praљine i stavi ga u kraj korica, odakle bi moralo spasti ako bi ko pokrenuo knjigu.

3

Vinston je sanjao majku.

Moralo mu je biti, kako je mislio, deset ili jedanaest godina kad je ona nestala. Bila je to visoka, dostojanstvena i priliиno жutljiva ћena sporih pokreta i veliиanstvene plave kose. Oca se seжao nejasnije kao crnomanjastog i mrљavog, uvek odevenog u uredno tamno odelo (Vinston se osobito seжao vrlo tankih don ova na oиevim cipelama) i sa naoиarima. Njih dvoje je oиigledno progutala jedna od prvih иistki...

U tom trenutku sna, majka je sedela negde daleko niћe od njega, sa njegovom mladom sestrom u naruиju. Sestre se uopљte nije seжao sem kao sitne, slabaљne, veиito жutljive bebe, krupnih, paћljivih oиiju. Obe su ga posmatrale odozdo. Nalazile su se na nekom podzemnom mestu — na dnu bunara, na primer, ili kakvog veoma dubokog groba — no to mesto, iako je veж bilo duboko ispod njega, i samo je propadalo u dubinu. Bile su u salonu broda koji tone i posmatrale odozdo kroz sve tamniju vodu. U salonu jejoљ bilo vazduha, joљ uvek su one mogle videti njega i on njih, ali sve vreme su tonule, tonule u zelenu dubinu koja жe mu ih za trenutak zauvek sakriti s oиiju. On je bio gore, na svetlosti i vazduhu dok su one tonule u dubinu i smrt, a tonule su u dubinu zato љto je on bio gore. On je to znao, njih dve takoрe; video im je to po licu. Nisu imale, prekora ni u oиima ni u srcu, jedino saznanje da one moraju umreti da bi on ostao ћiv, i da je to deo neizbeћnog reda stvari u ћivotu.

Nije se seжao љta se zaista desilo, ali, u snu je znao da su na neki naиin majиin i sestrin ћivot bili ћrtvovani za njegov. To je bio jedan od onih snova koji su, u stvari, iako zadrћavaju karakteristiиni ambijent sna, nastavak иovekovog intelektualnog ћivota, i u kome иovek shvata иinjenice i misli koje mu se иine nove i vredne иak i kad se probudi. Vinstona beљe sada pogodilo to љto je majиina smrt, pre skoro trideset godina, bila tragiиna i tuћna na neki naиin koji viљe nije bio moguж. On shvati da tragedija pripada starim vremenima, vremenima kad je joљ uvek bilo privatnog ћivota, ljubavi i prijateljstva, i kad su иlanovi porodice priticali u pomoж jedno drugom ne pitajuжi se zaљto. Seжanje na majku paralo mu je srce, jer ona je umrla voleжi ga kad je bio previљe mali i sebiиan da tu ljubav uzvrati, i poљto se nekako nije mogao da se seti kako — ћrtvovala pojmu odanosti koji je bio njen liиni i neizmenjiv. Tako љta se, shvati on, danas viљe ne moћe desiti. Danas postoji strah, mrћnja i bol, ali ne i dostojanstvo oseжanja, ne i duboka i sloћena ћalost. Sve to mu se sad иinilo da vidi u majиinim i sestrinim oиima koje su ga gledale kroz zelenu vodu, stotine metara duboko a joљ uvek nepotonule.

Odjednom se vide kako stoji na mekoj utrini, u letnje veиe kad sunиevi zraci pozlaжuju zemlju. Predeo koji je posmatrao toliko mu se puta vraжao u snovima da nikad nije bio sasvim siguran da li gaje video ili ne i na javi. U mislima, kad je bio budan, nazivao ga je „zlatni kraj”. To je bio stari paљnjak koji su zeиevi sav obrstili; preko njegaje vijugala putanja, a naokolo se ovde-onde videli krtiиnjaci. U nazubljenoj ћivici na suprotnoj strani poljane, brestove grane su se blago povijale na povetarcu, a liљce je, gusto kao ћenska kosa, jedva primetno treperilo. Negde u blizini, mada se nije video, bio je bistar, tih potoиiж u иijim su se virovima ispod vrba igrale siжuљne ribice.

Preko poljane mu je u susret iљla ona crnokosa devojka. Pokretima slivenim u jedan, ona strћe svoju odeжu i prezrivo je odbaci u stranu. Telo joj je bilo belo i glatko, ali nije mu budilo nikakvu ћelju; jedva da ga je i pogledao. Bilo ga je sveg obuzelo divljenje prema pokretu kojim je odeжu odbacila u stranu. Graciozan i bezbriћan, taj pokret kao da je sruљio celu jednu kulturu, ceo jedan sistem miљljenja, kao da se Veliki Brat, Partija i Policija misli mogu zbrisati jednim jedinim veliиanstvenim pokretom ruke. Taj pokret je takode pripadao davnim vremenima. Vinston se probudi sa reиju „Љekspir” na usnama.

Sa telekrana se zaиu prodoran pisak koji se na istoj noti odrћa punih trideset sekundi. Bilo je nula sedam-petnaest, vreme kad sluћbenici treba da ustaju. Vinston se otrћe od kreveta — go, poљto su иlanovi Љire partije dobijali tri hiljade kupona za tekstil godiљnje, a piћama je stajala љest stotina — i dohvati sa stolice iznoљenu majicu i sportske gaжice. Kroz tri minuta poиinjala je jutarnja fiskultura. Iduжeg trenutka, on se presamiti od ћestokog napada kaљlja koji ga je skoro uvek hvatao ubrzo posle budenja. Kaљalj mu toliko isprazni pluжa da je do daha mogao doжi samo legavљi na pod i duboko i grиevito udahnuvљi nekoliko puta. Od napora mu se behu nadule vene, a ona proљirena na nozi poиe da ga svrbi.

„Grupa od trideset do иetrdeset godina!” zaљtekta prodoran ћenski glas. „Grupa od trideset do иetrdeset godina! Na svoja mesta! Trideset do иetrdeset!”

Vinston skoиi pred telekran i ukruti se u stavu mirno. Na ekranu se veж beљe pojavila ћena mladalaиkog izgleda, suvonjava ali miљiжava, odevena u trenerku i patike.

„Odruиi!” kresnu ona. „Drћite se mog tempa. Je'n, dva, tri, иetr! Je'n, dva, tri, иetr! Hajde, drugovi, ћivlje malo! Je'n, dva, tri, иetr! Je'n, dva,tn, etr!... ”

Bol od napada kaљlja ne beљe sasvim izbacio iz Vinstonove svesti seжanje na san. Ono se sad joљ i malo pojaиa s ritmiиkim pokretima veћbe. Dok je mehaniиki savijao i ispruћao ruke, i odrћavao na licu izraz sumornog uћivanja koji se smatrao pogodnim za jutarnju gimnastiku, on se borio da se u mislima vrati do maglovitog doba svog ranog detinjstva. To je bilo izvanredno teљko. Svi dogaрaji od pre dvadeset pet godina i viљe bledeli su i иileli. Kad nije bilo nikakvih pisanih tragova na koje se иovek mogao pozvati, rasplinjavale su se иak i konture sopstvenog ћivota. Pamtili su se veliki dogaрaji koji se najverovatnije nisu ni odigrali, pamtili su se detalji sitnih svakodnevnih dogaрaja, ali se njihova atmosfera nije dala uhvatiti; postojali su dugi prazni periodi u koje se nije moglo smestiti niљta. U proљlosti je sve bilo drugaиije. Иak su i imena zemalja, i njihovi oblici na mapi, bili drugaиiji. Pista jedan, na primer, imala je drugo ime: zvala se Engleska ili Britanija, mada se, po njegovom priliиno иvrstom uverenju, London oduvek zvao London.

Vinston se nije sa sigurnoљжu seжao nijednog razdoblja u kome njegova zemlja nije bila u ratu; no bilo je oиigledno da je tokom njegovog detinjstva postojao poduћi interval mira: naime, jedna od njegovih najranijih uspomena bila je vezana za neki napad iz vazduha koji je u to vreme svakoga iznenadio. To je moglo biti u vreme kadje na Kolиester pala atomska bomba. Samog napada se nije seжao, ali pamti o je oиevu ruku koja ga je stezala dok su hitali naniћe, naniћe, naniћe, nekuda duboko pod zemlju, niz neke spiralne stepenice koje su mu odzvanjale pod nogama i od kojih su mu se na kraju toliko zamorile noge da je poиeo cvileti te su morali da stanu i odmore se. Majka, onako spora i sanjiva, bila je daleko izostala. Nosila je u naruиju njegovu sestricu — ili moћda samo жebad; nije Bio siguran da li mu se u to vreme sestra veж bila rodila. Na kraju izbiљe na neko mesto, buиno i prepuno sveta, koje on prepoznade kao stanicu metroa.

Neki ljudi su sedeli svuda naokolo po kamenim ploиama; drugi su, tesno zbijeni, sedeli na metalnim krevetima na sprat. Vinston i njegovi roditelji naрoљe za sebe mesta na podu; pored njih, na krevetu, sedeli su jedno pored drugoga neki starac i starica. Starac je imao na sebi pristojno tamno odelo i љtofani kaиket zabaиen na potiljak, te mu se videla veoma seda kosa; lice mu je bilo skerletnocrveno, a oиi plave i pune suza. Zaudarao je na dћin. Иinilo se kao da mu dћin izbija na pore umesto znoja, a sa malo maљte moglo se zamisliti da su mu suze u oиima иisti dћin. No iako je bio pri piжu, videlo se da trpi neki istinski i nepodnoљljivi jad. Onako mali, Vinston shvati da se starcu upravo desilo neљto neoprostivo i nepopravljivo. Uиini mu se joљ i da zna љta je to. Bio je poginuo neko koga je starac voleo, moћda njegova mala unuka. Starac je svakih nekoliko minuta ponavljao:

„Nismo trebali da im verujemo. Rek'o sam ja da nismo trebali, jel' se seжaљ? Eto sad љta se desilo. Ma govorio sam ja uvek, nismo trebali da verujemo tim dripcima.”

Ali kojim to dripcima nije trebalo da veruju Vinston se viљe nije seжao.

Otprilike od tog vremena, rat je doslovno trajao bez prekida, mada, strogo uzev, nije uvek bio u pitanju isti rat. Nekoliko meseci tokom njegovog detinjstva, u samom Londonje bilo zapletenih uliиnih borbi kojih se jasno seжao. Ali istraћivati istoriju celog tog perioda, reжi ko se borio protiv koga u ovom ili onom trenutku, bilo je potpuno nemoguжe, jer nijedan zapis, i nijedna reи, nisu pominjali bilo kakvo opredeljenje sem postojeжeg. Trenutno je, 1984. godine (ako je godina zaista bila 1984), Okeanija bila u ratu sa Evroazijom a u savezu sa Istazijom. Nikad i nigde, ni privatno ni javno, nije se priznavalo da su ove tri sile ikad bile drugaиije svrstane. U stvari, kao љto je Vinston vrlo dobro znao, bilo je proљlo samo иetiri godine otkako je Okeanija bila u ratu sa Istazijom a u savezu sa Evroazijom. No to je samo bio mali, kriљom иuvani podatak koji je Vinston drћao u glavi jer joљ nije umeo da dobro kontroliљe svoje pamжenje. Zvaniиno, do te promene partnera nikad nije doљlo. Okeanija je momentaino bila u ratu sa Evroazijom: dakle Okeanija je oduvek bila u ratu sa Evroazijom. Trenutni neprijatelj je uvek predstavljao apsolutno zlo, a iz toga je proizlazilo da je bilo kakva nagodba s njim, bilo u proљlosti ili u buduжnosti, nemoguжa.

Straviиno je to, pomisli on po desetohiljaditi put dok je s mukom zabacivao ramena (drћeжi ruke na kukovima, sad su svi opisivali telom krugove, pokreжuжi se samo od pojasa naviљe; ta je veћba navodno bila dobra za miљiжe leda) — straviиno je to љto sve to moћe i biti istina. Ako Partija moћe da gurne ruku u proљlost i kaћe za ovaj ili onaj dogaрaj: to i to se uopљte nije desilo, tako љta je svakako uћasnije od muиenja i smrti.

Partija je govorila da Okeanija nikad nije bila u savezu sa Evroazijom. On, Vinston Smit, zna da je Okeanija bila u savezu sa Evroazijom pre svega иetiri godine. Ali gde to saznanje postoji? Samo u njegovoj svesti, koja жe u svakom sluиaju za kratko vreme biti uniљtena. A ako svi prihvataju laћ koju Partija nameжeako svi zapisi priиaju istu priиu — onda laћ prelazi u istoriju i postaje istina. Ko kontroliљe proљlost, glasila je parola Partije, kontroliљe buduжnost; ko kontroliљe sadaљnjost, kontroliљe proљlost. A ipak se proљlost, iako po prirodi izmenjiva, nije ni izmenila. Sve љto je istina danas, istina je od prapoиetka do veиnosti. Stvar je bila vrlo prosta. Potreban je bio samo beskrajan niz pobeda nad svojim pamжenjem. To se zvalo kontrola nad stvarnoљжu; na Novogovoru dvomisao.

„Na mestu voljno!” kresnu instruktorka, neљto dobroduљnije.

Vinston opusti ruke niz slabine i polako napuni pluжa vazduhom. Misao mu se izgubi u lavirintskom svetu dvomisli. Znati i ne znati, biti svestan potpune istinitosti izgovarajuжi paћljivo konstruisane laћi, imati istovremeno dva miљljenja koja su se meрusobno iskljuиivala, znajuжi da su protivreиna a ipak verujuжi u oba; sluћiti se logikom protiv logike, odbacivati moral zahtevajuжi ga, verovati da je demokratija nemoguжna a da je Partija иuvar demokratije; zaboravljati sve љto je trebalo zaboraviti a onda to ponovo vratiti u pamжenje u potrebnom trenutku pa ga zatim smesta ponovo zaboraviti; i, pre svega, istom postupku podvrgnuti i sam taj postupak. To je bila vrhunska finesa: svesno se dovesti u stanje nesvesnosti, a onda, postati nesvestan upravo izvrљenog иina samohipnoze. Иak i sama reи dvomisao, da bi se shvatila, zahtevala je upotrebu dvomisli.

Instruktorka im beљe ponovo komandovala „mirno”. „A sad da vidimo ko moћe iz stava spetnog pretklon do poda”, izbaci ona s puno entuzijazma. „Pravo iz kukova, drugovi. Je'n — dva! Jen — dva!...”

Vinstonu je bila odvratna ova veћba, od koje su mu bolovi sevali od peta do zadnjice i vrlo иesto na kraju ponovo dolazio napad kaљlja. Iz njegovih meditacija nestade ono poluzadovoljstvo. Proљlost je, razmiљljao je on, ne samo izmenjena nego upravo uniљtena. Jer kako se moћe ustanoviti ma i najoиiglednija иinjenica ako van иovek ovog pamжenja nije bilo nikakve evidencije? On pokuљa da se seti kad je prvi put иuo za Velikog Brata. Uиini mu se da je to moralo biti negde љezdesetih godina, ali nije bio sasvim siguran. Po istorijskim spisima Partije Veliki Brat je, razume se, bio voрa i иuvar Revolucije joљ od najranijih njenih dana. Njegovi poduhvati postepeno su bili gurani u proљlost, tako da su se na kraju pruћali unatrag sve do fantastiиnog sveta иetrdesetih i tridesetih godina, kad su se kapitalisti u svojim иudnim cilindriиnim љeљirima vozili londonskim ulicama u velikim blistavim automobilima ili konjskim fijakerima sa staklenim vratima. Do koje je mere ta legenda bila istinita a do koje izmiљljena, nije se moglo znati. Vinston se иak nije seжao ni samog datuma kad je Partija postala. Koliko je znao, za reи englsoc nije иuo pre 1960. godine, no moguжe je bilo da je ona u starogovorskom obliku — „engleski socijalizam” — i ranije bila u upotrebi. Sve se topilo u maglu. Ponekad se doduљe moglo taиno utvrditi da je ovo ili ono laћ. Na primer, tvrdnja partijskih istorijskih spisa da je Partija izmislila avion bila je neistinita. On se seжao aviona joљ iz najranijeg detinjstva. Ali dokazati se nije moglo niљta. Nikad i ni za љta nije bilo dokaza. Jedan jedini put u ћivotu, Vinstonje u ruci drћao neporeciv dokumentarni dokaz da je jedna istorijska иinjenica bila falsifikovana. A u toj prilici...

„Smit!” izdra se goropadniиki glas sa telekrana. „6079 Smit V.! Jeste, vi! Niћe se sagnite! Umete vi i bolje. Samo љto se ne zalaћete. Tako, druћe, tako je veж bolje. Sad stanite svi na mestu voljno i gledajte mene.”

Vinstona beљe najednom oblio vreo znoj. Lice mu ostade potpuno bezizrazno. Nikad ne pokazuj strah! Nikad ne pokazuj mrћnju! Jedan treptaj oka moћe da izda. Stajao je i posmatrao instruktorku kako podiћe ruku iznad glave i — ne bi se moglo reжi elegantno, ali zato primetno uredno i efikasno — saginje i dotiиe prvim zglobovima prstiju pod izmeрu stopala.

„Eto tako, drugovi! To hoжu da vidim! Gledajte me joљ jedanput. Meni je trideset devet godina; imam иetvoro dece. Sad gledajte.” Ona se ponovo saћe: „Vidite da ne savijam kolena. Svi vi moћete to isto ako hoжete”, dodade ona ispravljajuжi se. „Svako ko je mlaрi od иetrdeset pet godina moћe da u pretklonu dodirne pod. Nismo svi toliko povlaљжeni da se moћemo boriti u prvim redovima, ali bar moћemo da odrћavamo dobru kondiciju. Pomislite na naљe momke na malabarskom frontu! I na mornare u ploveжim tvrрavama! Samo pomislite kako je tek njima. A sad pokuљajte ponovo. Sad je veж bolje, druћe, tako je mnogo bolje,” dodade ona da obodri Vinstona kad ovaj, uz ћestok napor, uspe da dotakne prste na nogama ne savijajuжi kolena, prvi put posle nekoliko godina.

4

S dubokim, nesvesnim uzdahom koji na poиetku radnog dana ni blizina telekrana nije spreиavala, Vinston privuиe diktograf, oduva praљinu s mikrofona i stavi naoиari. Zatim odmota i sastavi spajalicom иetiri dokumenta savijena u trubu koja su veж bila ispala iz pneumatiиne cevi na desnoj strani stola.

Na zidovima kancelarije bila su tri otvora. Desno od diktografa, mala pneumatiиna cev za pismene poruke; levo, neљto љiri otvor za novine; a na zidu sa strane, sasvim nadohvat ruke, veliki иetvrtast prorez zaљtiжen poklopcem od ћice. Taj je sluћio za bacanje upotrebljenih papira. Sliиnih proreza je u zgradi bilo na hiljade, ako ne i na desetine hiljada, ne samo u svakoj kancelariji nego, u kratkim razmacima, i u svakom hodniku. Zbog neиega su se u ћargonu zvali rupe za pamжenje. Ko god bi imao u ruci dokument koji je trebalo uniљtiti, ili video makar komadiж papira na zemlji, mahinaino bi podigao poklopac najbliћe rupe za pamжenje i ubacio ga unutra, na љta bi ga zahvatila struja toplog vazduha i odnela do ogromnih peжi, skrivenih negde uzabitnim delovima zgrade.

Vinston pregleda иetiri komada hartije koja je upravo odmotao. Svaki je sadrћao poruku od svega jednog ili dva reda, u skraжenom ћargonu — ne sasvim novogovorskom, ali uglavnom sastavljenom od novogovorskih reиi — koji se upotrebljavao u Ministarstvu za interne svrhe. Poruke su glasile:

tajms 17.3.84 laћiran govor vb pogr odn afrika koriguj

tajms 19.12.83 prognoza troletke 4. kvartal 83 greљke kompariraj kurentni broj

tajms 14.2.84 miniob laћiran иokolada koriguj

tajms 3.12.83 report dnevzap vb dvaputviљenedobar odn. nelica rediguj celosno prearhiviraj postodobreno

S blagim oseжanjem zadovoljstva, Vinston odloћi иetvrtu poruku u stranu. Bio je to komplikovan i odgovoran posao koji je najbolje bilo ostaviti za kraj. Ostale tri stvari bile su rutinske, mada je druga znaиila da жe verovatno biti zamornog gacanja kroz cifre. Vinston pozva lokal „stari brojevi” na telekranu i zatraћi odgovarajuжe brojeve Tajmsa, koji veж kroz nekoliko minuta izleteљe iz pneumatiиne cevi. Poruke koje je bio primio ticale su se иlanaka ili vesti koje je iz ovog ili onog razloga trebalo izmeniti, ili, kako je glasio zvaniиan izraz, korigovati. Na primer, u Tajmsu od sedamnaestog marta pisalo je da je Veliki Brat u govoru odrћanom prethodnog dana prorokovao da жe juћnoindijski front ostati miran, ali da жe u Severnoj Africi uskoro doжi do evroazijske ofanzive. Meрutim, evroazijska vrhovna komanda je upravila ofanzivu na Juћnu Indiju, a ostavila Severnu Afriku na miru. Stoga je bilo potrebno preraditi odgovarajuжi pasus u govoru Velikog Brata tako da sadrћi predskazanje onoga љto se zaista i dogodilo. Ili: Tajms od devetnaestog decembra bio je doneo zvaniиna predviрanja koja su se odnosila na proizvodnju raznih vrsta robe љiroke potroљnje tokom иetvrtog tromeseиja 1983. godine, koje je istovremeno bilo i љesto tromeseиje devete troletke. Danaљnji broj je meрutim bio doneo podatke o stvarnoj proizvodnji, iz kojih se videlo da su predviрanja za svaki artikal bila uveliko pogreљna. Vinstonov posao je bio da popravi prvobitne cifre, tako da odgovaraju vrlo jednostavnoj greљci koja se mogla popraviti za dvatri minuta. U februaru, dakle pre nepuna dva meseca, Ministarstvo obilja bilo je objavilo obeжanje (zvaniиna formula je bila kategoriиka obaveza) da se sledovanje иokolade u 1984. godini neжe smanjivati. Vinston je, meрutim, znao da жe se u stvari, veж krajem tekuжe nedelje, sledovanje smanjiti sa trideset grama na dvadeset. Bilo je potrebno samo zameniti prvobitno obeжanje upozorenjem da жe u aprilu verovatno biti potrebno smanjiti sledovanje.

Kako je s kojom porukom bio gotov, Vinston je spajao diktografisane ispravke sa odgovarajuжim brojem Tajmsa i ubacivao u pneumatiиnu cev; Zatim je, pokretom skoro potpuno nesvesnim, guћvao poruku i sve beleљke koje je usput napravio, i ubacivao ih u rupu za pamжenje da ih proguta vatra.

Љta se deљavalo u neviрenom lavirintu kuda su vodile pneumatiиne cevi, nije znao podrobno; imao je samo opљtu predstavu. Иim bi se sve ispravke potrebne za ovaj ili onaj broj Tajmsa skupile, taj broj bi se preљtampao, prvobitni primerak uniљtio, a popravljeni primerak unosio na njegovo mesto u arhivu. Tom postupku stalne izmene bile su podvrgnute ne samo novine nego i knjige, иasopisi, broљure, plakati, leci, filmovi, magnetofonske trake, karikature, fotografije i sve vrste knjiћevnosti i dokumentacije koja bi ma na koji naиin mogla imati politiиkog ili ideoloљkog znaиaja. Proљlost se aћurirala iz dana u dan, skoro iz minuta u minut. Na taj naиin se za sva predviрanja Partije moglo dokumentima dokazati da su bila taиna; a nije se dopuљtalo da ijedna vest, ijedna izraћena misao u suprotnosti sa momentanim potrebama ostane na ma koji naиin zapisana. Sveukupna istorija beљe postala palimpsest sa koga se, upravo onoliko puta koliko je bilo potrebno, grebao stari tekst i upisivao novi. Ni u kom sluиaju ne bi bilo moguжe posle takvog ispravljanja dokazati da je iљta bilo falsifikovano. Najveжi odsek Odeljenja dokumentacije, daleko veжi od onoga u kome je radio Vinston, saиinjavali su ljudi иija je duћnost jednostavno bila da pronalaze i skupljaju sve primerke knjiga, novina i ostalih dokumena,ta koji su bili neispravljeni te ih je stoga trebalo uniљtiti. Ovaj ili onaj broj Tajmsa koji je, zbog promena u politici ili pogreљnih predviрanja Velikog Brata, bio i po desetinu puta preraрivan, stajao je onako preraрen, ali sa originalnim datumom, u arhivi, i nije postojao nijedan drugi njegov primerak koji bi ga mogao uterati u laћ. Knjige su se isto tako povlaиile i u nekoliko navrata preraрivale, a zatim se ponovo izdavale a da se niиim nije priznavalo da su uиinjene ikakve izmene. Иak se ni u pisanim uputstvima koja je Vinston primao i bez izuzetka uniљtavao иim bi bio gotov nije pominjalo niti nagoveљtavalo da treba poиiniti bilo kakav falsifikat; uvek se govorilo o greљkama, omaљkama, љtamparskim greљkama ili pogreљno navedenim podacima koje je u interesu taиnosti trebalo popraviti.

U stvari, mislio je on ispravljajuжi cifre Ministarstva obilja, tu i nije u pitanju falsifikat. Posredi je prosto unoљenje jedne besmislice umesto druge. Najveжi deo materijala s kojim se radilo nije imao nikakve veze sa stvarnoљжu, иak ni onakve veze kakva postoji u direktnoj laћi. Statistiиki podaci su i u prvobitnom i u doteranom obliku bili иista fantazija. Vrlo иesto je trebalo izmisliti ih sam. Na primer, Ministarstvo obilja je bilo predvidelo da жe se u иetvrtom tromeseиju 1983. proizvesti sto иetrdeset i pet miliona pari cipela. Poslednja vest je glasila da je stvarno proizvedeno љezdeset i dva miliona. Vinston meрutim unese u redigovanu verziju cifru od pedeset i sedam mili ona, da bi se kasnije mogla opravdati uobiиajena tvrdnja da je norma premaљena. No bilo kako bilo, cifra od љezdeset i dva miliona nije bila niљta bliћa istini no cifra od pedeset i sedam, ili sto иetrdeset i pet miliona. Vrlo je verovatno bilo da nije proizveden nijedan par. Joљ verovatnije da niko nije ni znao koliko je proizvedeno, a kamoli da mu je do toga stalo. Svako je znao samo to da su astronomske koliиine proizvedenih cipela za svako tromeseиje postojale samo na papiru, a da je dobra polovina stanovniљtva Okeanije bosa. Tako je bilo i sa svim evidentiranim иinjenicama, bile one male ili velike. Sve je bledelo i prelazilo u svet senki u kome na kraju иovek nije mogao biti siguran ni љto se tiиe datuma u godini.

Vinston baci pogled na drugu stranu hodnika. U boksu prekoputa marljivo je poslovao neki Tilotson, иovek malog rasta, precizno izvuиenih crta i jake brade od koje su mu obrijani obrazi izgledali crni. On je drћao savijene novine na kolenu i neљto govorio u diktograf, ustima sasvim uz mikrofon, kao da ћeli da mu reиi ostanu tajna izmeрu njega i aparata. U jednom trenutku podiћe pogled i sa naoиara mu se odbi neprijateljski sjaj u Vinstonovom pravcu.

Vinston je Tilotsona jedva i poznavao i nije imao pojma kojim se poslom ovaj bavi. Sluћbenici Odeljenja dokumentacije nisu rado govorili o svom poslu. U dugoj sali bez prozora, sa dva reda boksova i beskonaиnim љuљtanjem papira i zvukom glasova koji mrmolje u diktograf, bilo je tuce ljudi koje Vinston иak ni po imenu nije znao, iako ih je svakog dana vidao kako ћure hodnicima gore-dole ili gestikuliraju tokom Dva minuta mrћnje. Znao je da u boksu odmah do njegovog ћenica pepeljaste kose argatuje iz dana u dan traћeжi u љtampi i izbacujuжi iz nje imena ljudi koji su bili ispareni i za koje se stoga smatralo da nisu uopљte ni postojali. U tome je bilo neke logike, jer je i sam njen muћ bio isparen pre dve ili tri godine. A nekoliko boksova dalje, jedno blago, povuиeno, sanjalaиko stvorenje po imenu Emplfort, иovek veoma dlakavih uљiju i zaиuрujuжeg talenta za ћongliranje rimama i metrom proizvodilo je izopaиene verzije — definitivne tekstove, kako se zvaniиno govorilo — pesama koje su bile postale ideoloљki opasne no koje je ko zna zaљto trebalo zadrћati u antologijama. A ova sala sa svojih pedesetak sluћbenika bila je samo jedna od podsekcija, жelija tako reжi, u preogromnosti Odeljenja dokumentacije. Ispred, iza, iznad i ispod nje bilo je drugih rojeva sluћbenika koji su radili na nezamislivom mnoљtvu raznih poslova. Tu su bile ogromne љtamparije sa redaktorima, struиnjacima za tipografiju i bogato opremljenim laboratorijama za falsifikovanje fotografija. Tu je bila televizijska sekcij~ sa tehniиarima, producentima i ekipama glumaca posebno odabranim po talentu za imitiranje glasova. Tu su bile armije evidentiиara иija je duћnost bila da sastavljaju spiskove knjiga i иasopisa koje je trebalo povuжi. Tu su bili ogromni trezori gde su se иuvali popravljeni dokumenti i skrivene peжi gde su se spaljivali originalni primerci. Anegde, neznano gde, potpuno bezimeni, tu su bili i rukovodeжi mozgovi koji su koordinirali sve te poslove i stvarali politiku po kojoj je bilo potrebno da se ovaj deo proљlosti saиuva, ovaj falsifikuje, a onaj uniљti.

Pa i samo Odeljenje dokumentacije je bilo samo jedan od ogranaka Ministarstva istine, иiji je glavni posao bio ne da rekonstruiљe proљlost, nego da graрane Okeanije snabdeva novinama, filmovima, udћbenicima, telekranskim programima, dramama, romanima — svim moguжim vrstama informacija, prosvete i zabave, od skulptura do parola, od lirskih pesama do bioloљkih traktata, i od deиjih иitanki do reиnika Novogovora. Ministarstvo se staralo ne samo za mnogostruke potrebe Partije nego je ponavljalo celu operaciju na niћem nivou, za potrebe proletarijata. Postojao je иitav niz posebnih odeljaka koji se bavio stvaranjem knjiћevnosti, muzike, drame i svih vrsta zabave za proletere. Tu su se proizvodili bulevarski listovi koji su pisali gotovo iskljuиivo o sportu, zloиinima i astrologiji, senzacionalni petparaиki romani, filmovi prepuni seksualnih iћivljavanja, i sentimentalni љlageri koje je od poиetka do kraja komponovao jedan posebni aparat sliиan kaleidoskopu, nazvan versifikator. Postojala je иak i cela podsekcija — u Novogovoru nazvana Pornosekcija — koja je proizvodila najniћu vrstu pornografije i slala je u zapeиaжenim paketima; njene proizvode иlanovi Partije, sem onih koji su na njima radili, nisu smeli da vide.

Dok je Vinston radio, iz pneumatiиne cevi behu ispale joљ tri poruke; u pitanju su, meрutim, bili jednostavni poslovi, tako da je s njima bio gotov pre no љto je doљlo vreme za Dva minuta mrћnje. Kad se Mrћnja zavrљila, on se vrati u svoj boks, dohvati sa police reиnik Novogovora, odgurnu diktografu stranu, obrisa naoиare i spremi se za najvaћniji posao koji je imao tog jutra.

Najveжe zadovoljstvo u ћivotu Vinston je nalazio u svom poslu. Najveжim delom je to bila zamorna rutina, no bilo je i zadataka tako teљkih i komplikovanih da se иovek u njima mogao izgubiti kao u dubinama kakvog matematiиkog problema — delikatni falsifikati gde su jedini putokazi bili poznavanje principa englsoca i sposobnost da se oceni љta Partija ћeli da se kaћe. U tome je Vinston bio dobar. Deљavalo se иak i da mu povere ispravljanje Tajmsovih uvodnika, koji su od poиetka do kraja bili pisani Novogovorom. On odmota poruku koju je ranije tog jutra bio odloћio u stranu. Glasila je:

tajms 3.12.83 dnevzap vb dvaputviљenedobra odn nelica rediguj celosno prearhiviraj postodobreno

Na Starogovoru (ili standardnom engleskom), to bi otprilike znaиilo:

Izveљtaj o dnevnoj zapovesti Velikog Brata iz Tajmsa od treжeg decembra 1983. krajnje loљ. U njemu se pominju nepostojeжa lica. Preraditi u celini i pre odlaganja u arhivu podneti pretpostavljenima na odobrenje.

Vinston proиita inkriminisani иlanak. Dnevna zapovest Velikog Brata sastojala se uglavnom od pohvala organizaciji zvanoj SPPT koja je posade ploveжih tvrрava snabdevala cigaretama i ostalim sitnim potrepљtinama. Neki drug Viders, ugledni иlan Uћe partije, bio je posebno pohvaljen i odlikovan Ordenom drugog reda za izvanredne zasluge.

Tri meseca kasnije, SPPT je najednom bila raspuљtena, a da se nije navelo zaљto. Moglo se lako pretpostaviti da su Viders i njegovi saradnici pali u nemilost, no o toj aferi u љtampi i na telekranu nije bilo ni reиi. Tako љta je trebalo i oиekivati jer politiиki krivci po pravilu nisu bili izvoрeni na sud pa иak ni javno raskrinkavani. Velike иistke koje su zahvatale hiljade ljudi, sa javnim suрenjima izdajnicima i zlomisliteljima koji su skruљeno priznavali sve svoje zloиine i posle toga bivali osuрeni na smrt predstavljale su posebne spektakularne predstave, i nisu se prireрivale иeљжe do jednom u dve-tri godine. Najиeљжe se deљavalo to da ljudi koji su na neki naиin izazvali nezadovoljstvo Partije nestanu i da se za njih viљe i ne иuje. O tome љta im se deљavalo nije se mogla saznati ni najmanja sitnica. Poneki put иak nisu ni bili mrtvi. Vinstonje liиno poznavao tridesetak ljudi, ne raиunajuжi roditelje, koji su kasnije, u ovo ili ono vreme, nestali.

Vinston se blago poиeљa po nosu spajalicom za papir. U boksu prekoputa njegovog drug Tilotson je i dalje bio zavereniиki nagnut nad svoj diktograf. On za trenutak podiћe glavu: ponovo neprijateljski blesak naoиara. Vinston se pitao da li drug Tilotson radi na istom zadatku na kome i on. Tako neљto bilo je savrљeno moguжe. Zadatak tako delikatne prirode nikad se ne bi poverio jednom jedinom иoveku; s druge strane, poveriti ga grupi ljudi znaиilo bi otvoreno priznati falsifikat. Najverovatnije je celo tuce ljudi u tom trenutku obraрivalo isti иlanak, s tim љto je svako pravio svoju verziju. Kasnije жe neki od rukovodilaca iz Uћe partije odabrati ovu ili onu verziju, izredigovati je i pokrenuti komplikovani proces obavezno potrebnog ispravljanja tekstova vezanih za ovaj; kad to bude gotovo; odabrana laћ жe uжi u stalnu arhivu i postati istina.

Vinston nije znao zaљto je Viders pao u nemilost. Moћda zbog korupcije ili nesposobnosti. Moћda se Veliki Brat jednostavno oslobaрao previљe popularnog potиinjenog. Moћda je Viders ili neko blizak njemu bio osumnjiиen za jeretiиke sklonosti. Ili je, najverovatnije od svega, do svega toga doљlo zato љto su иistke i isparivanja bile nerazdvojni deo sistema. Jedini pouzdani trag se mogao naжi u reиima odn nelica koje su znaиile da je Viders veж mrtav. Doduљe, to nije uvek moralo biti istina. Ponekad su ih puљtali i ostavljali na slobodi po celu godinu, pa i dve, pre nego љto bi nad njima izvrљili smrtnu kaznu. Ovde-onde bi se neko za koga se verovalo da je odavno mrtav pojavio kao utvara na nekom od javnih suрenja gde bi okrivio stotine drugih pre nego љto bi nestao, ovaj put zauvek. Viders je, meрutim, veж bio nelice. Ne postoji — nije uopљte ni postojao. Vinston zakljuиi da neжe biti dovoljno jednostavno preokrenuti smisao govora Velikog Brata. Biжe najbolje napisati novi govor, o neиemu potpuno nepovezanom sa prvobitnom temom.

Mogao je da sastavi jedan od uobiиajenih napada na izdajnike i zlomislitelje, no tako љta bi bilo krajnje neoriginalno; s druge strane, izmisliti kakvu pobedu na frontu ili kakav blistav uspeh u prebacivanju norme devete troletke, znaиilo bi isuviљe komplikovati posao oko sastavIjanja dokumentacije. Najbolja bi bila neka иista Izmlsljotina. U glavi mu najednom iskrsnu, kao unapred pripremljena, slika izvesnog druga Ogilvija, koji je nedavno herojski poginuo u ratu. Veliki Brat je ponekad posveжivao svoju dnevnu zapovest uspomeni na kakvog skromnog, obiиnog иlana Partije, иiji bi ћivot i smrt iznosio kao primer za ugled. Dakle, za ovu priliku жe slaviti uspomenu na druga Ogilvija. Uistinu, drug Ogilvi nije uopљte ni postojao, no nekoliko љtampanih redova i dve-tri laћne fotografije жe mu zaиas udahnuti ћivot.

Vinston razmisli za trenutak, zatim privuиe diktograf i poиe diktirati uobiиajenim stilom Velikog Brata, vojniиkim i cepidlaиkim u isto vreme, koji je zbog posebnog manira govornikovog da postavlja pitanja i smesta na njih odgovara („Kakvu pouku, drugovi, moћemo iz ovoga izvuжi? Pouku — koja je u isto vreme i jedan od osnovnih principa englsoca — da...” itd. itd.) bilo Iako imitirati.

Kad mu je bilo tri godine, drug Ogilvi je odbijao sve igraиke sem doboљa, puљkomitraljeza i modela helikoptera. U љestoj godini — godinu dana pre roka, u njegovom sluиaju se izuzetno odstupilo od pravila — postao je иlan Љpijuna; u devetoj je veж bio komandir odreda. U jedanaestoj je odao roрenog strica Policiji misli. U sedamnaestoj je postao predsednik Okruћnog komiteta Lige protiv seksa. U devetnaestoj je pronaљao ruиnu bombu novog tipa koju je kasnije prihvatilo Ministarstvo mira i koja je na prvoj probi ubila trideset jednog evroazijskog zarobljenika odjednom. U dvadeset i treжoj je poginuo na duћnosti. Dok je leteo nad Indijskim okeanom noseжi vaћne depeљe, napali su ga neprijateljski mlaznjaci; nemajuжi izlaza, privezao je za sebe puљkomitraljez kao balast i iskoиio iz helikoptera zajedno sa depeљama — љto je, po reиima Velikog Brata, predstavljalo smrt na kojoj se samo moћe zavideti. Veliki Brat je joљ dodao nekoliko primedbi o kreposti i doslednosti druga Ogilvija. Ogilvi je bio potpuni apstinent i nepuљaи, nije znao ni za kakvu rekreaciju sem svakodnevnih jednoиasovnih veћbi u gimnastiиkoj sali i bio se zakleo na celibat, smatrajuжi da su brak i porodica nespojivi sa naиinom ћivota aktiviste koji je dvadeset i иetiri иasa dnevno odan duћnosti. Nije razgovarao ni o иemu sem o principima englsoca, niti imao drugog cilja do pobede nad evroazijskom armijom i hvatanja љpijuna, sabotera, zlomislitelja i izdajnika uopљte.

Vinston se premiљljao da li da druga Ogilvija odlikuje Ordenom za izvanredne zasluge, drugog reda; najzad zakljuиi da ne bi trebalo, jer bi to povuklo za sobom unoљenje novih podataka u ostala dokumenta.

Zatim baci joљ jedan pogled na suparnika u boksu prekoputa. Neљto mu je govorilo da Tilotson radi na istom zadatku na kome i on. Nije se moglo znati иiji жe tekst biti prihvaжen, ali on je bio duboko siguran da жe ovog puta to biti njegov. Uиini mu se иudno da иovek moћe stvarati mrtvace, ali ne i ћive ljude. Drug Ogilvi, koji u sadaљnjosti nikad nije postojao, sad je postojao u proљlosti; kad sam иin falsifikovanja bude zaboravljen, postojaжe isto onoliko autentiиno, i po istim dokazima, kao i Karlo Veliki i Julije Cezar.

5

U menzi, niskoj i smeљtenoj duboko pod zemljom, red za ruиak se sporo pomicao napred. Prostorija je veж bila prepuna sveta i zagluљne buke. Sa peжi iza pulta љirila se para s mirisom иorbe, nakiselim i poneљto metalnim, koji ipak nije sasvim nadjaиavao isparenja dћina Pobeda. Na suprotnoj strani sobe nalazio se mali љank, u stvari samo rupa u zidu, gde se mogao dobiti dћin po ceni od deset centi za veliki gutljaj.

„Taman onaj koga traћim”, reиe neko iza Vinstonovih leрa.

On se okrete. To je bio njegov prijatelj Sajm, koji je radio u istraћivaиkom odeljenju. „Prijatelj” moћda i nije bila prava reи. Nisu postojali prijatelji, postojali su drugovi; no bilo je drugova s kojima je bilo prijatnije biti u druљtvu nego s drugima. Sajm je bio filolog, specijalista za Novogovor. Bio je иlan ogromne ekipe koja je radila na sastavljanju jedanaestog izdanja reиnika Novogovora. Niska rasta, niћi od Vinstona, imao je crnu kosu i krupne izbuljene oиi, istovremeno tuћne i podsmeљljive, koje kao da su ispitivale sagovornikovo lice.

„Hteo sam da te pitam imaљ li koji ћilet”, reиe on.

„Nijedan!” reиe Vinston uћurbano i s nekim oseжanjem krivice. „Traћio sam ih svuda. Viљe ih nema.”

Svi su traћili ћilete. On je, u stvari, imao joљ dva neupotrebljena koja je paћljivo иuvao. Veж mesecima je vladala glad za ћiletima. Uvek je postojao poneki potreban artikal koji se nije mogao naжi u prodavnicama za иlanove Partije. Nekad su to bila dugmad, nekad vuna za krpljenje, nekad pertle; sada su to bili ћileti. Mogli su se nabaviti, pa i to teљko, jedino posle manje-viљe konspirativne potrage na „slobodnom” trћiљtu.

„Veж љest nedelja se brijem istim ћiletom”, slaga on.

Red se pomeri za joљ jedno mesto napred. Kad zastadoљe, on se okrete i ponovo suиeli sa Sajmom. Obojica uzeљe po jedan masni metaIni posluћavnik sa gomile na ivici pulta.

„Jesi li iљao juиe da gledaљ veљanje zarobljenika?” upita Sajm.

„Radio sam”, ravnoduљno reиe Vinston. „Biжe u ћurnalu, verovatno.”

„To je vrlo slaba zamena”, reиe Sajm.

Njegove podsmeљljive oиi proљpartaљe Vinstonovim licem. Иinilo se da govore „Znam ja tebe. Иitam te. Vrlo dobro znam zaљto nisi iљao da gledaљ kako ih veљaju.” Sajm je, na neki intelektualni naиin, bio otrovno ispravan. Omeo je da govori sa ogavnim sladostrasnim zadovoljstvom o napadima helikoptera na neprijateljska sela, o suрenjima i priznanjima zlomislitelja, o izvrљenju smrtnih kazni u podrumima Ministarstva ljubavi. Razgovarati s njim uglavnom je znaиilo odvraжati ga od tih tema i navoditi, ukoliko je moguжe, na struиni razgovor o Novogovoru, za љtaje bio struиnjak i o иemu je govorio zanimljivo. Vinston okrete glavu malo u stranu da izbegne krupne crne oиi koje su ga ispitivale.

„Dobro je bilo”, zamiљljeno reиe Sajm. „Samo mislim da greљe љto im vezuju noge. Volim da ih gledam kako se dћilitaju. A iznad svega, na kraju, kad isplaze jezik, onako modar — sasvim svetlo modar. Taj mi je detalj posebno privlaиan.”

„Sledeжi!” povika servirka u beloj kecelji sa kutlaиom u ruci.

Vinston i Sajm gurnuљe svoje posluћavnike prema peжi. Servirka im tresnu na njih propisani ruиak — metalnu љerpicu ruћiиasto-sivkaste иorbe, komad hleba, kocku sira, љolju kafe Pobeda bez mleka, i tabletu saharina.

„Eno jednog stola, tamo pod telekranom”, reиe Sajm. „Usput moћemo da uzmemo po jedan dћin.”

Dћin dobiљe u љoljama od fajansa bez drљke. Probiљe se kroz pretrpanu prostoriju i istovariљe jelo s posluћavnika na sto sa metalnom ploиom, u иijem je jednom uglu neko ostavio baricu иorbe, prljave teиnosti sa izgledom bljuvotine. Vinston podiћe svoju љolju dћina, zastade za trenutak da napregne ћivce, i sruиi u grlo teиnost uljastog ukusa. Kad je iscedio suze iz oиiju, najednom otkri da je gladan. Poиe gutati kaљiku za kaљikom иorbe u kojoj je sem gustiљa bilo i kockica neke ruћiиaste sunрeraste mase — verovatno kakvog preparata mesa. Ni jedan ni drugi ne progovoriљe dok nisu ispraznili svoje љerpice. Za stolom levo od Vinstona neko je govorio uћurbano i bez prekida, oљtrim brbljavim tonom nalik na paиje gakanje koji je probijao opљtu vrevu u prostoriji.

„Kako napreduje reиnik?” upita Vinston podiћuжi glas da nadjaиa buku.

„Sporo”, reиe Sajm. „Ja radim na pridevima. Neopisivo privlaиan posao.”

Иim se pomenuo Novogovor, lice mu je zasijalo. On odgurnu svoju љerpicu u stranu, podiћe jednom tankom rukom komad hleba a drugom kocku sira i naћe se preko stola da ne bi morao vikati.

„Jedanaesto izdanje je definitivno”, reиe on. „Sada dajemo jeziku konaиni oblik — oblik koji жe imati kad viљe niko ne bude govorio drugaиije. Kad budemo gotovi, ljudi kao љto si ti moraжe da ga uиe iz poиetka. Verovatno misliљ da nam je najveжi posao pronalaziti nove reиi. Ali ni govora o tome! Mi uniљtavamo reиi — na desetine, na stotine svakog dana. Svodimo jezik na sam kostur. U jedanaestom izdanju nema nijedne reиi koja жe zastareti pre 2050 godine.”

On halapljivo zagrize svoj komad hleba, proguta nekoliko zalogaja, zatim nastavi, sa straљжu cepidlake. Mrљavo i tamno lice mu beљe oћivelo, a oиi izgubile svoju podsmeљljivost i dobile skoro sanjalaиki izgled.

„Divna stvar, to uniљtavanje reиi. Razume se, najviљe se izbacuju glagoli i pridevi, ali ima na stotine imenica kojih se isto tako moћemo osloboditi. I to ne samo sinonima, nego i antonima. Najzad, s kojim pravom da postoji reи koja nije niљta drugo do suprotnost nekoj drugoj? Svaka reи u sebi sadrћi i svoju suprotnost. Uzmi na primer reи ‚dobar’. Ako takva reи postoji, иemu onda reи ‚loљ’? ‚Nedobar’ bi vredela isto toliko — иak i viљe, jer predstavlja potpunu suprotnost, za razliku od reиi ‚loљ’. Ili, ako hoжeљ jaиu verziju reиi ‚dobar’, иemu ceo taj niz nepotrebnih i nepreciznih reиi kao љto su ‚odliиan’ ili ‚izvrstan’ i sve ostale? To se sve moћe iskazati reиju, ‚viљedobar’; ili ‚dvaputviљedobar’, ako hoжeљ neљto joљ jaиe. Razume se, te reиi su veж u upotrebi, ali u konaиnoj verziji Novogovora neжe se upotrebiti nijedna od onih drugih. Nakraju жe celu pojmovnu oblast dobra i zla obuhvatiti samo љest reиi — u stvari samo jedna. Zar ne vidiљ koliko lepote ima u tome? Razume se, prvobitnu ideju je dao Veliki Brat”, dodade on posle jednog trenutka.

Na pomen Velikog Brata, Vinstonu prelete preko lica izraz mlake revnosti. Sajm i pored toga otkri nedostatak oduљevljenja kod svog sagovornika.

„Ti joљ uvek ne shvataљ dovoljno pravu vrednost Novogovora”, reиe on gotovo tuћno. „Иak i kad piљeљ novogovorski misliљ na Starogovoru. Ja sam иitao neke od onih иlanaka koje povremeno objavljujeљ u Tajmsu. Nisu loљi; samo vidi se da su to u stvari prevodi. U dubini duљe ti se i dalje drћiљ Starogovora i sve one njegove nepreciznosti, svih onih beskorisnih nijansi u znaиenju. Ti ne shvataљ kakva lepota leћi u uniљtavanju, reиi. Znaљ li da je Novogovor jedini jezik na svetu иiji se reиnik svake godine smanjuje?”

Vinston to, razume se, nije znao. On se osmehnu, nadajuжi se da mu osmeh deluje kao saglasnost; nije se usuрivao da progovori. Sajm odgrize joљ jedan komad mrkog hleba, za trenutak poћvaka, pa nastavi:

„Zar ne shvataљ da je cilj Novogovora upravo u tome da smanji opseg miљljenja? Na kraju жemo uspeti to da zlomisao postane doslovno nemoguжa, jer neжe biti reиi kojima bi se mogla izraziti. Svaki pojam koji i dalje bude potreban moжi жe da se izrazi samo jednom reиju иije жe znaиenje biti oљtro omeрeno a sva ostala znaиenja izbrisana i zaboravljena. Veж sad, u jedanaestom izdanju, nismo daleko od toga. No taj жe proces trajati joљ dugo posle naљe smrti. Svake godine sve manje reиi, sve manji obim svesti. Razume se, ni sad nema razloga — ni opravdanja — za zlomisao. Sve je to samo pitanje samodiscipline, kontrole nad stvarnoљжu. Ali na kraju neжe biti potrebe ni za tim. Kad jezik bude usavrљen, Revolucija жe biti gotova. Novogovor je englsoc, a englsoc je Novogovor”, dodade on s nekim mistiиnim zadovoljstvom. „Je li ti kad palo na pamet da do 2050. godine, ako ne i pre, neжe viљe postojati niko ko bi mogao razumeti ovakav razgovor kakav mi vodimo?”

„Sem...” sumnjiиavo poиe Vinston, pa zastade. Bilo mu je na vrh jezika da kaћe „Sem prola”, ali se zaustavio; nije bio sasvim siguran da li bi takva primedba bila ideoloљki potpuno na mestu. Meрutim, Sajm beљe pogodio љta je on hteo reжi.

„Proli nisu ljudi”, bezbriћno reиe on. „Do 2050. godine — a verovatno i ranije — Starogovor жe se potpuno izgubiti. Cela knjiћevnost proљlosti biжe uniљtena. Иoser, Љekspir, Milton, Bajron — svi жe oni postojati samo u novogovorskoj verziji; ne samo izmenjeni, nego okrenuti u svoju suprotnost. Иak жe se i knjiћevnost Partije izmeniti. Иak i parole. Kako da se odrћi parola kao љto je ‚sloboda je ropstvo’ kad neжe postojati иak ni pojam slobode? Cela klima miљljenja жe biti drugaиija. Miљljenja, u danaљnjem smislu te reиi, u stvari neжe ni biti. Biti ideoloљki ispravan znaиi ne misliti — nemati potrebe da se misli. Biti ideoloљki ispravan znaиi biti nesvestan.”

Jednog dana, pomisli Vinston s iznenadnim dubokim ubeрenjem, jednog dana Sajm жe biti isparen. Previљe je inteligentan. Vidi suviљe jasno i govori suviљe otvoreno. Partija takve ne voli. Jednog dana жe nestati. To mu se vidi na licu.

Vinston beљe dovrљio svoj hleb i sir. Okrete se malo postrance na stolici da popije љolju kafe. Za stolom levo onaj иovek metalnog glasa i dalje je nemilice priиao. Sluљala ga je neka devojka, moћda njegova sekretarica, koja je sedela leрa okrenutih Vinstonu i, po svemu sudeжi, revnosno se slagala sa svim љto je govorio. Vinston bi s vremena na vreme uhvatio kakvu primedbu kao „Potpuno ste u pravu, potpuno se slaћem s vama”, izgovorenu mladalaиkim i priliиno жurkastim ћenskim glasom. No onaj drugi glas nije zastajao ni za trenutak, иak ni kad bi devojka progovorila. Vinston je njegovog vlasnika poznavao iz videnja, mada mu nije bilo poznato niљta viљe do to da on ima neku vaћnu funkciju u Odeljenju proze. To je bio иovek tridesetih godina, miљiжavog grla i velikih, pokretljivih usta. Glava mu je bila malo zabaиena, te mu se u naoиare, zbog ugla pod kojim je sedeo, uhvati svetlo i Vinston vide dva prazna kruga umesto oиiju. Bilo je neиeg uћasavajuжeg u tome љto je u bujici zvuka koja mu je isticala iz usta bilo skoro nemoguжe razabrati jednu jedinu reи. Vinston samo jednom uhvati frazu — „potpuna i konaиna likvidacija goldљtajnizma” — izbaиenu munjevitom brzinom, i to tako da se imao utisak da je to jedna reи, kao deo љtamparskog sloga izliven ujedno. Ostalo je bilo prosto buka, gakanje. Pa ipak, mada se u stvari nije moglo иuti љta taj иovek govori, nije moglo biti nikakve sumnje o prirodi njegovog monologa. To je mogao biti napad na Goldљtajna, zahtev za oљtrijim merama protiv zlomislitelja i sabotera, erupcija gneva povodom zloиina evroazijske vojske, pohvala Velikom Bratu ili herojima na malabarskom frontu — svejedno, razlike nije bilo. Ma o иemu taj иovek govorio, bilo je jasno da je svaka reи иista ideologija, иist englsoc. Dok je posmatrao bezoko lice sa vilicom koja se brzo pokretala gore-dole, Vinstonu doрe иudno oseжanje da to nije pravo ljudsko biжe nego neka lutka. Taj иovek nije govorio iz mozga, nego iz grkljana. Ono љto mu je izlazilo iz usta sastojalo se od reиi, no to nije bio pravi govor: to su bili samo zvuci proizvedeni u nesvesnom stanju, kao paиje gakanje.

Sajm se beљe uжutao za trenutak i drљkom kaљike izvlaиio linije po barici иorbe. Glas sa drugog stola je uћurbano gakao, lako иujan uprkos sveopљte buke.

„U Novogovoru postoji jedna reи,” reиe Sajm. „Ne znam da li je znaљ: patkogovoriti, gakati kao patka. To je jedna od onih interesantnih reиi koje imaju dva suprotna znaиenja. Primenjena na protivnika, ona predstavlja uvredu; primenjena na istomiљljenika, pohvalu.”

Sajm жe bez daljnjega biti isparen, ponovo pomisli Vinston. Ta ga misao malo rastuћi, iako je znao da ga Sajm nipodaљtava i pomalo prezire, i da je savrљeno sposoban da ga prokaћe kao zlomislitelja ako naрe i najmanji razlog. Sa Sajmom neka nijansa, neљto neuhvatljivo, nije bilo u redu. Neљto mu je nedostajalo: diskretnost, povuиenost, izvesna spasonosna doza gluposti. Za njega se ne bi moglo reжi da je ideoloљki neispravan. Verovao je u principe englsoca, oboћavao Velikog Brata, uћivao u pobedama, mrzeo jeretike, i to ne samo iskreno, nego i sa nekim nesustalim ћarom, izuzetno dobrom obaveљtenoљжu kojoj obiиni иlanovi Partije nisu bili ni blizu. A ipak je nad njim uvek bila neka senka zlog glasa. On je govorio stvari koje je bolje preжutati, bio previљe naиitan, иesto odlazio u kafanu Pod kestenom, sastajaliљte slikara i muziиara. Nije postojao nikakav zakon, иak ni nepisan, protiv odlaћenja u kafanu Pod kestenom, no ona je ipak nekako bila na zlu glasu. Bivљi, sada diskreditovani partijski rukovodioci su se okupljali u toj kafani pre nego љto ih je zahvatila definitivna иistka. Govorilo se da je tamo nekad, pre godina i decenija, bio vidan i sam Goldљtajn. Sajmovu sudbinu nije bilo teљko predvideti. A ipak je bila neoboriva иinjenica da bi Sajm ako bi ma i za tri sekunde uspeo da shvati prirodu Vinstonovih tajnih miљljenja, ovoga smesta prokazao Policiji misli. To bi uostalom, uradio svako — ali Sajm pre nego ostali. Nadobudost nije bila dovoljna. Biti ideoloљki ispravan znaиi biti nesvestan. Sajm podiћe pogled. „Evo Parsonsa”, reиe on.

Neљto u tonu njegovog glasa kao da je izmeрu ove dve reиi ubacilo „one budale”. Parsons, Vinstonov sused u stambenoj zgradi Pobeda, odista im se pribliћavao, probijajuжi se kroz gomilu — zdepast, plavokos иovek ћabljeg lica. U trideset petoj godini, on je veж imao naslage sala na vratu i u pasu, ali pokreti su mu ipak bili odseиni i deиaиki. Cela njegova pojava odavala je utisak okrupnjalog deиaka, i to u tolikoj meri da ga je, iako je nosio propisni kombinezon, bilo skoro nemoguжe ne zamiљljati odevenog u kratke plave pantalone, sivu koљulju i crvenu maramu Љpijuna. Dozivajuжi njegovu sliku u seжanje, иovek bi neminovno video bucmaste obraze i rukave zavrnute sa punaиkih dolaktica. A Parsons je odista uvek oblaиio kratke pantalone kad god bi mu kolektivni izlet ili kakva druga fiziиka aktivnost dali za to makar i malo razloga. Pozdravivљi ih obojicu jednim raspoloћenim „Zdravo, zdravo!”, on sede za njihov sto, љireжi oko sebe jak miris znoja. Rumeno lice mu je bilo prekriveno kapljicama. Uopљte, njegova sposobnost da se znoji bila je izvanredno velika. U kolektivnom centru za rekreaciju uvek se moglo pogoditi, po vlaћnosti drљke na reketu, da je on igrao ping-pong. Sajm beљe izvadio iz dћepa traku papira na kojoj je bila duga kolona reиi i zadubio se u nju drћeжi hemijsku olovku u ruci.

„Vidi ga kako radi i za vreme prekida”, reиe Parsons, podgurkujuжi Vinstona. „Vredan momak, a? Љta ti je to, baжo? Sigurno neљto teљko za moj mozak. Smite baжo, reжi жu ti zaљto te ganjam. Zaboravio si onaj prilog.”

„Za љta?” upita Vinston, automatski se maљajuжi novca. Oko иetvrtine plate uvek je odlazilo na dobrovoljne priloge, kojih je bilo tako mnogo da se nisu mogli svi ni popamtiti.

„Za Nedelju mrћnje. Znaљ, onaj fond iz kuжnih priloga. Ja sam blagajnik za naљ blok. Znaљ kako smo svi zapeli — иuda жemo uиiniti. I mogu ti reжi da neжe biti moja krivica ako naљa Pobeda ne istakne najviљe zastava od cele ulice. Obeжao si mi dva dolara.”

Vinston pronade i predade dve izguћvane, prljave novиanice, koje Parsons upisa u notes urednim rukopisom nepismenih.

„Joљ neљto, baжo”, reиe on. „Иujem da te je juиe onaj moj mangup gadao iz praжke. Dobro sam mu oиitao. Rekao sam mu da жu mu je uzeti ako mu se joљ jedanput desi.”

„Verovatno mu je bilo krivo љto nije mogao da gleda veљanje”, reиe Vinston.

„E pa, znaљ kako je, vidi se dobro vaspitanje. Nemirni k'o иigre, oboje, ali ne da su pametni! Ni na љta i ne misle sem na Љpijune; i na rat, naravno. Znaљ љta je ona moja devojиica uradila u subotu kad joj je odred bio na marљu, dole u Berkemstedu? Uhvatila joљ dve curice, pobegla s marљa i celo popodne pratila nekog nepoznatog иoveka. Pratile su ga dva sata, kroz celu љumu, a kad su doљle u Ejmerљem predale ga patroli.”

„A zaљto su to uradile?” upita Vinston, ne shvatajuжi sasvim. Parsons pobedniиki nastavi:

„Moja curica je bila sigurna da je neprijateljski agent — ubaиen padobranom, na primer. Ali gledaj, baжo, љta je najvaћnije. Љta misliљ, zaљto joj je uopљte palo na pamet da ga prati? Videla ga je da nosi neke иudne cipele — kaћe, nikad nije videla takve. Znaиi, sigurno stranac. Pametna mala, a? A svega joj sedam godina.”

„Љta se desilo s onim иovekom?” upita Vinston.

„E to ne znam, naravno. Samo ne bi me niљta zaиudilo da su ga...” Parsons uиini pokret kao da niљani, i coknu jezikom podraћavajuжi pucanj.

„Dobro je”, zamiљljeno reиe Sajm, ne diћuжi glave sa svoje trake papira.

„Razume se, ne smemo reskirati”, disciplinovano se sloћi Vinston.

„Znaљ kako je, u ratu smo”, reиe Parsons.

Kao u potvrdu ovoga, sa telekrana nad njihovim stolom se razleћe trubni signal. Meрutim, ovog puta u pitanju nije bilo obaveљtenje o pobedi na frontu, nego samo saopљtenje Ministarstva obilja.

„Drugovi!” povika energiиan mladalaиki glas. „Paћnja, drugovi! Imamo veliиanstvene vesti za vas. Primljeni podaci o proizvodnji svih vrsta robe љiroke potroљnje pokazuju da je ћivotni standard porastao za niљta manje nego dvadeset odsto u odnosu na proљlu godinu. Danas je u celoj Okeaniji doљlo do neobuzdanih spontanih manifestacija; radnici su iziљli iz svojih fabrika i kancelarija i marљirali ulicama, maљuжi zastavicama i kliиuжi Velikom Bratu u znak zahvalnosti za bolji, sreжniji ћivot kojim nasje obdarilo njegovo mudro rukovodstvo. Evo sada nekoliko brojиanih podataka o porastu proizvodnje. U prehrambenoj industriji...”

Fraza „bolji, sreжniji ћivot” ponovi se nekoliko puta. Ona je od nedavno bila postala veoma omiljena u Ministarstvu obilja. Pretvorivљi se u uvo joљ na prvi trubni znak, Parsons je sedeo i sluљao s nekom izbeиenom poboћnoљжu, nekom uzviљenom dosadom. On nije bio sposoban da prati podatke, no znao je da su oni, na ovaj ili onaj naиin, uzrok zadovoljstva. Bio je izvadio ogromnu, prIjavu lulu koja je veж bila dopola puna nagorelog duvana. Poљto je sledovanje duvana bilo sto grama nedeljno, retko je bilo moguжe napuniti lulu do vrha. Vinston je puљio Pobedu, koju je paћljivo drћao vodoravno. Novo sledovanje se izdavalo tek sutradan, a ostale su mu bile samo иetiri cigarete. Za trenutak beљe iskljuиio udaljenije zvuke i sluљao љta se toиilo iz telekrana. Ispadalo je da su иak bile organizovane manifestacije u znak zahvalnosti Velikom Bratu zato љto je sledovanje иokolade poveжano na dvadeset grama nedeljno. A koliko juиe, razmiљljao je, bilo je objavljeno da жe se sledovanje иokolade smanjiti na dvadeset grama nedeljno. Da li je moguжe da svi ovi ljudi mirno gutaju takvu laћ, posle svega dvadeset иetiri sata? Da, gutaju je. Parsons ju je progutao bez teљkoжa, sa ћivotinjskom glupoљжu. Bezoki stvor sa susednog stola progutao ju je fanatiиki, strastveno, s razbuktalom ћeljom da pronaрe, prokaћe i ispari svakog ko bi samo nagovestio da je proљle nedelje sledovanje iznosilo trideset grama. Иak i Sajm — na neki komplikovaniji naиin, uz upotrebu dvomisli, иak ju je i Sajm progutao. Je li onda on jedini koji to pamti?

Basnoslovni statistiиki podaci i dalje su lili iz telekra. na. U poreрenju sa proљlom godinom, bilo je viљe hrane, viљe odeжe, viљe kuжa, viљe nameљtaja, viљe lonaca, viљe goriva, viљe brodova, viљe helikoptera, viљe knjiga, viљe dece — viљe svega sem bolesti, zloиina i ludila. Godinu za godinom, minut za minutom, sve i svaљta se pelo vrtoglavom brzinom. Kao i Sajm malopre, Vinston beљe uzeo kaљiku i umakao je u anemiиni gustiљ razliven po stolu, izvlaиeжi љare iz duguljaste barice. Razmiљljao je sa gaрenjem o fiziиkoj sadrћini ћivota. Je li uvek bilo ovako? Je li hrana uvek imala ovakav ukus? On se osvrte po menzi. Prostorija niske tavanice, pretrpana, zidova uprljanih od dodira bezbrojnih ljudskih tela; olupani metaIni stolovi i stolice, tako zbijeni da su se ljudi doticali laktovima; iskrivljene kaљike, ulubljeni posluћavnici, grube debele љolje; sve povrљine masne, sve pukotine pune prljavљtine; i svuda kiselkast miris loљeg dћina, loљe kafe, metalastog иorbuljaka i prljave odeжe. U ћelucu i u koћi veиito neki protest, neko oseжanje da je иoveku prevarom uskraжeno neљto na љta ima pravo. Doduљe, niko se nije ni seжao vremena u kome se ћivot osetnije razlikovao od danaљnjeg. Ni u jedno doba kojeg se sa kakvom-takvom sigurnoљжu seжao, nije nikad bilo dovoljrio hrane, nikad иarapa i rublja koji nisu bili puni rupa, nameљtaj je uvek bio olupan i rasklimatan, sobe hladne, podzemna ћeleznica prepuna, kuжe maltene raspadnute, hleb mrke boje, иaj retkost, kafa odvratnog ukusa, cigarete malo — i niиega dosta i jeftinog sem sintetiиkog dћina. I mada, razume se, sve ide nagore sa starenjem tela, nije li ipak znak da nije prirodan red stvari kad se иoveku gadilo od neudobnosti, prljavљtine i nemaљtine, od beskrajnih zima, иarapa lepljivih od nepranja, liftova koji nikad ne rade, hladne vode, oљtrog sapuna, cigareta koje se raspadaju, hrane иudnog i ogavnog ukusa? Zaљto bi иovek sve to smatrao nepodnoљljivim sem ako ga nije drћalo neko iskonsko seжanje da je jednom bilo drugaиije?

On se ponovo osvrte po menzi. Gotovo svi u njoj bili su ruћni, i to ne samo zato љto su nosili jednoobrazne plave kombinezone. Na suprotnoj strani menze sedeo je sam za stolom neki sitan, иudno insektolik иovek i pio kafu, a iz oиiju su mu vrcali sumnjiиavi pogledi na sve strane. Kako je lako, pomisli Vinston, verovati, ako иovek ne gleda oko sebe, da fiziиki tip koji Partija smatra idealom — visoki miљiжavi mladiжi, devojke krupnih grudi, svi plavokosi, vitalni, pocrneli, bezbriћni — zaista postoji. U stvari, koliko je on mogao da oceni, veжina stanovniљtva Piste jedan sastojala se od ljudi niska rasta, crnomanjastih i nerazvijenih. Иudno je bilo kako je taj insektoliki tip ljudi bio rasprostranjen po ministarstvima: mali, zdepasti ljudi koji se vrlo brzo ugoje, kratkonogi, brzih, nervoznih pokreta i ugojenih bezizraznih lica s vrlo sitnim oиima. Takav tip je najbolje cvetao pod upravom Partije.

Saopљtenje Ministarstva obilja se zavrљi joљ jednim trubnim znakom i ustupi mesto bleh-muzici. Parsons, kome bombardovanje ciframa beљe ulilo neљto mlitavog oduљevljenja, izvadi lulu iz usta.

„Dakle, Ministarstvo obilja se ove godine stvarno pokazalo kako treba”, reиe, znalaиki klimajuжi glavom. „Uzgred da te pitam, baжo, nemaљ li kojim sluиajem da mi pozajmiљ neki ћilet?”

„Nijedan”, reиe Vinston. „Veж љest nedelja se brijem jednim istim.”

„Pa sad, љta da se radi — hteo sam da te pitam za svaki sluиaj.”

„Izvini”, reиe Vinston.

Paиji glas sa susednog stola, privremeno uжutkan tokom saopљtenja, beљe ponovo poиeo, buиno kao i uvek. Vinston se zbog neиeg zateиe kako misli o gospoрi Parsons onako raљиupanoj i sa praљinom u borama na licu. Za dve godine ona njena deca жe je veж prokazati Policiji misli. Gospoрu Parsons жe ispariti. Sajma жe ispariti. Vinstona жe ispariti. O'Brajena жe ispariti. Parsonsa, meрutim, neжe ispariti. Bezokog stvora s paиjim glasom takoрe neжe ispariti. One male ljude nalik na bubaљvabe — ni njih neжe ispariti. A onu devojku crne kose, onu iz odeljenja za prozu — ni nju neжe nikad ispariti. Иinilo mu se da instinktivno raspoznaje ko жe preћiveti, a ko nestati; mada nije bilo lako odrediti љta je upravo to zbog иega жe ovi prvi ostati u ћivotu.

U tom trenutku ga ћestok trzaj izvuиe iz maљtarija. Devojka sa susednog stola beљe se upola okrenula, i posmatrala ga je. To je bila ona crnokosa. Posmatrala ga je postrance, ali sa иudnom usredsreрenoљжu. U trenutku kad im se pogledi sretoљe, ona okrete glavu.

Vinstonu izbi znoj po kiиmi. Zapara ga jezovita kandћa straha, i nestade skoro u istom trenutku, no za njom ostade neka uporna nelagodnost. Zaљto ga posmatra? Zaљto ga stalno prati? Na svoju ћalost, nije se mogao setiti da li je veж bila za tim stolom kad je on doљao ili je naiљla kasnije. No u svakom sluиaju ona je juиe, za vreme Dva minuta mrћnje, sela odmah iza njega iako za to nije bilo nikakve vidljive potrebe, Najpre жe biti da je htela da ga prisluљkuje i proveri da li viиe dovoljno glasno.

Zatim mu se vrati ranija misao: da ona verovatno nije iz Policije misli; no upravo su љpijuni-amateri bili najopasniji od svih. Nije znao koliko ga je posmatrala; moћda i celih pet minuta; moћda mu lice i nije bilo sasvim pod kontrolom. Bilo je straљno opasno dopustiti mislima da odlutaju kad se иovek nalazio na bilo kom javnom mestu ili na dohvatu telekrana. Mogla je izdati najmanja sitnica. Neki tik, ili nesvestan izraz zebnje, ili mrmljanje sebi u bradu — bilo љta љto navodi na pomisao da u иoveku ima neиeg nenormalnog, da on u sebi neљto krije. U svakom sluиaju, imati nepodesan izraz na licu (izraz neverice, na primer, u trenutku kad se na telekranu objavljuje kakva pobeda) bilo je samo po sebi kaћnjivo. Za tako neљto je иak postojala i reи u Novogovoru. Zloizraz.

Devojka mu beљe ponovo okrenula leрa. Moћda ga zaista i ne prati; moћda je pukim sluиajem dva dana uzastopce sela do njega. Cigareta mu se beљe ugasila; on je paћljivo poloћi na ivicu stola. Dopuљiжe je posle rada, ako uspe da saиuva duvan u njoj. Devojka za susednim stolom je vrlo verovatno љpijun u Policiji misli, i on жe se vrlo verovatno u roku od tri dana naжi u podrumima Ministarstva ljubavi, ali polovina cigarete je polovina cigarete, i treba je saиuvati. Sajm beљe smotao svoju traku papira i gurnuo je u dћep. Parsons se beљe ponovo raspriиao.

„Baжo, jesam li priиao ja tebi”, reиe on, smeљkajuжi se i grickajuжi kamiљ svoje lule, „kako su ona moja dva deriљteta potpalila suknju onoj matoroj piljarki na pijaci kad su je videli kako uvija kobasice u plakat sa slikom V.B.? Dobila je gadne opekotine. Mangupиiжi, a? Ali ne da imaju klikere! Vidiљ kako ih u Љpijunima obuиavaju. Prvoklasno! Иak bolje nego u moje vreme. Znaљ љta su im sad najnovije dali? Trube za uvo, kad prisluљkuju kroz kljuиaonice! Moja curica preksinoж donela jednu i isprobala na vratima dnevne sobe; kaћe, иuje dvaput bolje nego golim uvetom. Jasno, to je samo igraиka, nemoj da zaboraviљ; ali upuжuje na pravi put, a?”

Tog trenutka iz telekrana se иu prodoran zviћduk piљtaljke, signal za povratak na posao. Sva trojica skoиiљe na noge da se umeљaju u guћvu oko liftova, i iz Vinstonove cigarete ispade preostali duvan.

6

Vinston je upisivao u svoj dnevnik:

To se desilo pre tri godine, u jednoj uzanoj sporednoj ulici blizu jedne od velikih ћelezniиkih stanica. Ona je stajala pored neke kapije, ispod uliиne sijalice koja je jedva svetlela. Imala je mladalaиko lice, veoma naљminkano. Privukla me je upravo ta љminka, njena belina kao u maske, sa jarko crvenim usnama. Иlanice Partije nikad se ne љminkaju. Na ulici nije bilo nikoga; nije bilo ni telekrana. Zatraћila je dva dolara. Proљao...

Za trenutak se oseti nemoжnim da nastavi. Zatvori oиi i pritisnu kapke prstima, da iscedi iz njih viziju koja mu se uporno vraжala. Beљe ga obuzela gotovo neodoljiva ћelja da na sav glas izvikuje skaredne reиi. Ili da udara glavom o zid, da preturi sto i zavitla mastionicu kroz prozor — da uиini bilo љta ћestoko, glasno ili bolno љto bi moglo zaseniti uspomenu koja ga je kinjila.

Najgori neprijatelj иovekov, razmiљljao je on, jeste upravo njegov nervni sistem. Svakog trenutka postoji opasnost da se unutraљnja napetost pretvori u neki vidljiv simptom. On se seti иoveka s kojim se pre nekoliko nedelja mimoiљao na ulici: иoveka sasvim svakodnevnog izgleda, иlana Partije, od svojih trideset pet — иetrdeset godina, visokog i mrљavog, sa torbom u ruci. Razdvajalo ih je svega nekoliko metara kad se levi obraz tog иoveka iznenada iskrivio od nekog grиa. U samom trenutku kad su se mimoiљli, grи se ponovio: trenutan trzaj, brz kao blenda na fotografskom aparatu, ali oиigledno priroрen. Vinston se seti da je u tom trenutku pomislio: ovaj ga je siromaљak ugasio. No najstraљnije je bilo to љto je grи, po svemu sudeжi, bio nesvestan. Najpogibeljnija opasnost je bila buncanje, ali on nije video naиina da se иovek od nje saиuva.

Udahnu i nastavi da piљe:

Proљao sam s njom kroz kapiju, preko zadnjeg dvoriљta, i uљao u kuhinju u podrumu. Uza zid je stajao krevet, a na stolu lampa koja je bila u priliиnoj meri zasenиena. Ona...

Zubi su mu trnuli. Doрe mu da pljune. Mislio je istovremeno o ћeni iz podruma i svojoj ћeni Ketrin. Bio je oћenjen — ili taиnije, ћenjen; verovatno je joљ uvek bio oћenjen, poљto mu je ћena, koliko je mogao znati, bila joљ ћiva. Uиini mu se da ponovo udiљe onaj topli zaguљljivi vonj kuhinje u podrumu, vonj sastavljen od bubaљvaba, prljave odeжe i ogavnog jeftinog parfema, no ipak zavodljiv jer nijedna иlanica Partije nije upotrebljavala parfem, niti se mogla zamisliti da to radi. Parfem su upotrebljavale samo prolovke. U glavi mu je miris parfema bio neraskidivo povezan sa bludom.

Odlazak toj ћeni bio mu je prvi greh za oko dve godine. Razume se, odlaћenje prostitutkama je bilo zabranjeno, no to je bila jedna od onih zabrana koju je иovek mogao ponekad, skupivљi hrabrost, da prekrљi. Bilo je opasno, ali ne toliko da se za to gubila glava. Biti uhvaжen sa prostitutkom moglo je znaиiti pet godina u logoru za prinudni rad; ako nije bilo nijednog drugog prekrљaja, to je bilo sve. A doжi do prostitutke bilo je lako; jedino je trebalo paziti da se ne bude uhvaжen na delu. Siromaљnije иetvrti vrvele su od ћena spremnih da se prodaju. Neke su se иak mogle kupiti i za bocu dћina, piжa koje je za prole bilo zabranjeno. Partija je preжutno bila иak i sklona da podstiиe prostituciju, kao oduљak nagonima koji se nisu mogli sasvim uguљiti. Sama raspusnost nije se uzimala za zlo, sve dok je bila skrivena i liљena radosti, i sve dok su u pitanju bile samo ћene iz najniћe, prezrene klase. Neoprostivi zloиin bio je promiskuitet izmeрu samih иlanova Partije. Meрutim — iako je to bio jedan od zloиina koje su optuћeni u velikim иistkama bez izuzetka priznavali da su poиinili — zamisliti tako љta u stvarnosti bilo je teљko.

Cilj Partije nije bio samo da spreиi muљkarce i ћene da zasnivaju veze vernosti koje ona ne bi bila u stanju da i kontroliљe. Njen stvarni, neizreиeni cilj bio je da ukloni i svako zadovoljstvo iz seksualnog иina. Neprijatelj nije i bila toliko ljubav koliko erotika, bilo u braku bilo van braka. Svaki brak izmeрu dvoje иlanova Partije trebalo je da odobri poseban odbor, a to odobrenje je bilo uvek uskraжivano — mada princip nikad nije bio jasno izreиen — ako se sticao utisak da izmeрu njih postoji fiziиka privlaиnost. Jedina priznata svrha braka bila je raрanje dece za sluћbu Partiji. Seksualni odnos je trebalo smatrati kakvom manjom operacijom, malиice odvratnom, kao љto je klistiranje. Ni ta ideja nikad nije bila jasno izreиena, ali se posrednim putem tuvila svakom иlanu Partije joљ od detinjstva. Postojale su иak i organizacije kao Omladinska liga protiv seksa koja je zastupala potpuni celibat za oba pola, s tim љto je svu decu trebalo zaиinjati veљtaиkim osemenjavanjem (љto se na Novogovoru zvalo veљtosem) i odgajati u druљtvenim institucijama. Vinstonu je bilo jasno da se to ne misli ozbiljno, ali da se ipak uklapa u opљtu ideologiju Partije. Partija je iљla na to da uguљi seksualni nagon ili, ako to ne moћe, da ga deformiљe i ukalja. Nije znao zaљto je tako, ali mu se иinilo prirodno da tako bude. A љto se tiиe ћena, napori Partije su imali velikog uspeha.

On ponovo pomisli na Ketrin. Otkako su se rastali proљlo je sigurno devet, deset — skoro jedanaest godina. Zaиudo je o njoj mislio malo. Deљavalo mu se da se po nekoliko dana uzastopce иak i ne seti da je uopљte bio ћenjen. Bili su zajedno svega nekih petnaest meseci. Partija nije dopuљtala razvod, alije ipak u priliиnoj meri odobravala rastavu u sluиajevima kad nije bilo dece. Ketrin je bila visoka, plavokosa, vrlo uspravnog drћanja i veliиanstvenih pokreta. Imala je gordo, orlovsko lice, lice koje se moglo smatrati aristokratskim sve dok иovek ne bi shvatio da iza njega nema gotovo nikakve inteligencije. Joљ prvih dana braka, Vinston je bio doљao do zakljuиka — mada je razlog mogao biti prosto u tome љto je Ketrin poznavao bliћe nego veжinu ostalih — da je ona najgluplje, najprostije, najpraznoglavije ljudsko biжe za koje zna. Nije imala nijednu misao koja nije bila parola; nije bilo nijedne nedotupavne misli, apsolutno nijedne, koju nije mogla progutati ako je poticala od Partije. U sebi ju je zvao „ћivi magnetofon”. No i pored svega bi izdrћao s njom da nije bilo jedne jedine stvari: seksa.

Иim bi je dotakao, ona se trzala i koиila. Zagrliti nju bilo je kao zagrliti pokretnu drvenu figuru. Najиudnije je bilo to љto je imao utisak da ga, иak i kad ga steћe uza se, svom snagom istovremeno i odbija od sebe, toliko su joj u tim trenucima miљiжi bili kruti. Ona bi prosto leћala i ћmurila, i nije se ni opirala ni saraрivala, nego podnosila. To mu je bilo izvanredno neprijatno; na kraju je postalo uћasno. No иak i tad je bio spreman da podnese ћivot s njom da su se mogli saglasati da ne spavaju zajedno, ali Ketrin zaиudo to nije htela. Govorila je da moraju zaиeti dete ako je ikako moguжe. I tako se farsa nastavljala, redovno, jednom nedeljno, kad god nije bilo neizvodljivo. Иak je imala obiиaj da ga ujutru odreрenog dana podseжa na to, kao na kakvu obavezu koja se doveиe mora ispuniti i koja se ne sine zaboraviti. U tim prilikama upotrebljavala je dva izraza. Jedan je bio „napraviti dete”, a drugi „izvrљiti naљu duћnost prema Partiji” (da, odista je upotrebljavala tu frazu). Vrlo brzo je poиeo da se istinski uћasava kad bi se odreрeni dan pribliћio. Sreжom nisu rodili dete; ona je najzad pristala da obustavi dalje pokuљaje, i ubrzo su se rastali.

Vinston neиujno uzdahnu. Zatim ponovo uze pero i napisa:

Ona se bacila na krevet i smesta bez ikakvog uvoda, na najgrublji, najuћasniji naиin koji se moћe zamisliti, podigla suknju. Ja sam...

Vide se ponovo kako stoji u mutnom svetlu stone lampe, sa vonjem bubaљvaba i jeftinog parfema u nosu, i oseжanjem poraza i odvratnosti u srcu, pomeљanim иak i u tom trenutku sa seжanjem na Ketrinino belo telo; sleрeno zauvek hipnotiиkom moжi Partije. Zaљto uvek mora da bude tako? Zaљto ne moћe da stekne ћenu umesto ovih prljavih petljanja u razmacima od po nekoliko godina? No imati istinsku ljubavnicu bilo je bezmalo nezamislivo. Иlanice Partije bile su sve iste. Krepost se u njihovo biжe upila isto tako duboko kao i odanost Partiji. Paћljiva obrada u detinjstvu, sportske igre i hladni tuљevi, budalaљtine utalambasane u љkoli, Љpijunima i omladinskoj organizaciji, predavanja, parade, pesme i vojna muzika — sve je to iz njih istislo prirodna oseжanja. Razum mu je govorio da mora biti izuzetaka, ali duљa nije verovala. Sve su one bile neprobojne, kao љto иlanice Partije i treba da budu. A on je hteo ne toliko da bude voljen koliko da sruљi taj zid vrline, makar samo jednom u ћivotu. Seksualni иin, uspeљno izveden, predstavljao je pobunu. Ћelja je bila zlomisao. Da nije niљta drugo uиinio no probudio Ketrin — kad bi to bilo moguжe — znaиilo bi da ju je zaveo, iako mu je bila ћena.

No trebalo je staviti na papir i ostatak priиe. On napisa:

Ja sam odvrnuo fitilj u lampi. Kad sam je video na svetlu...

Posle one tame, svetlo parafinske lampe izgledalo je bleљtavo. On ju je tek tada prvi put zaista video. Bio je zakoraиio prema njoj, a onda zastao, ispunjen pohotom i uћasom. Bilo mu je do bola jasno љta reskira time љto je doљao ovamo. Bilo je savrљeno moguжe da ga patrola uhvati dok izlazi; uostalom, moguжe je da ga veж иekaju pred vratima. Ako ode ne uradivљi ono radi иega je doљao.

To se moralo napisati, to se moralo priznati. Tek na svetlosti je primetio, odjednom, da je ta ћena stara. Sloj љminke na licu bio joj je tako debeo da se иinilo da жe popucati, kao maska od lepenke. U kosi je imala mnogo sedih; ali najjezovitije je bilo to љto su joj usta bila poluotvorena, a u njima nije bilo niиeg do peжinskog mraka. Uopљte nije imala zuba.

On ћurno napisa, rukopisom veж obezliиenim:

Na svetlu sam video da je vrlo stara, najmanje pedeset godina. Ali ono sam ipak obavio.

Ponovo pritiљte kapke prstima. Najzad je sve bilo napisano, ali olakљanje nije dolazilo. Terapija nije uspela. Potreba da iz sveg glasa izvikuje skaredne reиi bila je isto onoliko ћestoka koliko i ranije.

7

Ako uopљte ima nade, pisao je Vinston, ona je u prolima.

Ako uopљte ima nade, ona mora biti u prolima, jer se samo u tim uzmuvanim, zanemarenim masama, koje su saиinjavale 85 odsto stanovniљtva Okeanije, mogla proizvesti energija koja жe razoriti Partiju. Partija se nije mogla oboriti iznutra. Njeni neprijatelji, ako je imala neprijatelja, nisu imali naиina da se skupe, pa иak ne ni da jedan drugog prepoznaju. Иak i kad bi ono legendarno Bratstvo postojalo, љto je bilo jedva moguжe, bilo je nezamislivo da se njegovi pripadnici mogu skupljati u grupe veжe od dvoje ili troje. Buntovniљtvo se izraћavalo izrazom oиiju, intonacijom glasa; u najboljem sluиaju, nekom proљaputanom reиi. Ali proli, ako bi samo kojim sluиajem postali svesni svoje snage, ne bi imali potrebe da se kriju. Bilo bi dovoljno samo da se podignu i stresu, kao konj kad strese muve. Da hoжe, mogli bi Partiju razneti u komade koliko sutra. Valjda im jednog dana mora doжi na pamet da se dignu. Pa ipak...!

On se seti kako je jednom iљao nekom ulicom prepunom sveta kad je najednom iz popreиne uliиice malo ispred njega eksplodirao strahovit urlik stotina glasova — ћenskih. To je bio zagluљan, gromoglasan krik besa i oиajanja, duboko, glasno „O-o-o-o-o-o-o!” koje je odjekivalo kao zvuk zvona kad se odbija od zidova. Srce mu je podskoиilo. Poиelo je! pomislio je. Uliиni neredi! Proli su se najzad podigli! Kad je stigao do mesta odakle se иula buka, video je samo gomilu od dve-tri stotine ћena koje su se gurale oko pijaиnih tezgi, sa tako tragiиnim izrazima lica kao da su na brodu koji tone. No u tom trenutku opљti oиaj se raspade na mnoљtvo pojedinaиnih svada. Posredije bilo to љto su se za jednom od tih tezgi prodavale plehane љerpe — bedna, krhka roba ali veoma traћena, jer je do kuhinjskog posuрa bilo teљko doжi. Sad se ispostavilo da je zalihe neoиekivano nestalo. Pobednice u guћvi, izgurane i izgaћene, pokuљavale su da odmagle sa svojim љerpama dok su desetine ostalih ћagorile oko tezge, optuћujuжi prodavca da sprovodi protekciju i da negde u rezervi иuva joљ љerpi. U jednom trenutku se razleћe nova eksplozija uzvika. Dve podbule ћene, od kojih je jednoj kosa bila raљиupana, bile su dohvatile jednu љerpu i otimale se za nju. Jedan trenutak su vukle svaka na svoju stranu, a zatim se drљka odlomi. Vinston ih je posmatrao s gaрenjem. A ipak je, samo za trenutak, u tom kriku iz svega nekoliko stotina grla zazvuиala takva straљna snaga! Kako to da nikad ne viиu tako zbog drugih, vaћnih stvari?

On napisa:

Dok ne postanu svesni, neжe se nikad pobuniti, a dok se ne pobune, neжe moжi da postanu svesni.

Ova reиenica, pomisli on, kao da je prepisana iz nekog partijskog udћbenika. Razume se, Partija je tvrdila da je oslobodila prole ropstva. Pre Revolucije su ih kapitalisti besramno izrabljivali, gladovali su, bili biиevani, ћene prisiljavane da rade u rudnicima (ћene su u stvari joљ uvek radile u rudnicima), љestogodiљnja deca prodavana da rade u fabrikama. No u isto vreme, drћeжi se principa dvomisli, Partija je uиila da su proli po prirodi niћa biжa koja se primenom nekoliko jednostavnih pravila moraju drћati u pokornosti, kao ћivotinje. U stvari se o prolima znalo veoma malo. Nije bilo ni potrebno znati mnogo. Sve dok su radili i razmnoћavali se, ostale njihove aktivnosti su bile nevaћne. Ostavljeni samima sebi, kao stoka puљtena na argentinske ravnice, oni su se bili vratili naиinu ћivota koji kao da im je bio uroрen, kao da je preostao od iskoni. Raрali su se, rasli na ulici, u dvanaestoj godini poиinjali da rade, prolazili kroz kratak procvat lepote i seksualne ћelje, venиavali se u dvadesetoj, postajali sredoveиni u tridesetoj, umirali najиeљжe u љezdesetoj. Teћak fiziиki rad, briga o kuжi i deci, sitne svaрe sa susedima, filmovi, fudbal, pivo i, iznad svega, kocka, ispunjavali su njihov duhovni horizont. Drћati ih pod kontrolom nije bilo teљko. Meрu njima se uvek kretalo nekoliko agenata Policije misli, љireжi laћne glasine i likvidirajuжi ono malo pojedinaca za koje se smatralo da mogu postati opasni; ali nije bilo ni pokuљaja da se zadoje ideologijom Partije. Nije bilo poћeljno da proli imajo иvrste politiиke poglede. Od njih se traћio jedino izvestan primitivni patriotizam na koji se moglo osloniti kad god bi zatrebalo privoleti ih na duћe radno vreme ili smanjena sledovanja. Иak i kad su postajali nezadovoljni, kao љto se koji put deљavalo, njihovo nezadovoljstvo nije vodilo nikuda jer su ga, nemajuжi opљtih predstava, mogli usred srediti samo na sitne pojedinaиne trzavice. Veжa zla po pravilu nisu primeжivali. Znatna veжina prola иak nije ni imala telekran u kuжi. Иak se i obiиna policija retko meљala u njihove poslove. U Londonu je bilo neverovatno mnogo kriminala; postojao je ceo jedan podzemni svet lopova, razbojnika, prostitutki, prodavaca droga i varalica svih vrsta; no sve je to bilo nevaћno jer se deљavalo samo meрu prolima. U pitanjima morala bilo im je dozvoljeno da se drћe obiиaja svojih predaka. Seksualni puritanizam Partije nije im bio nametan. Promiskuitet se nije kaћnjavao, razvod je bio dopuљten. Љto se toga tiиe, bila bi dozvoljena i religija da su proli pokazali bilo kakav znak potrebe ili ћelje za njom. Bili su ispod svake sumnje. Kao љto je govorila partijska parola: „Proli i ћivotinje su slobodni.”

Vinston poрe rukom naniћe i oprezno se poиeљa po oteиenoj veni. Bila ga je ponovo zasvrbela. Ono na љta se иovek redovno vraжao bila je nemoguжnost da se sazna kakav je zaista bio ћivot pre Revolucije. On izvadi iz fioke udћbenik istorije za decu, koji je bio uzajmio od gospode Parsons, i poиe odatle da prepisuje jedan pasus u svoj dnevnik:

U proљlosti, pre naљe slavne Revolucije, London nije bio ovaj lepi grad koji danas poznajemo. On je tada bio mraиno, prljavo, bedno mesto gde gotovo niko nije imao dovoljno da jede i gde je stotine hiljada siromaљnih ljudi ћivelo bez obuжe na nogama, pa иak bez krova nad glavom. Deca vaљih godina morala su da rade dvanaest иasova dnevno za svirepe gospodare koji su ih tukli biиevima ako nisu radila dovoljno brzo i hranili ih samo mrvama ustajalog hleba i vodom. Ali usred ove straљne bede postojalo je samo nekoliko velikih i lepih kuжa gde su ћiveli bogataљi koji su imali i po trideset slugu. Bogataљi su se zvali kapitalisti. To su bili debeli, ruћni ljudi zlobnih lica, kao ovaj naslikan na sledeжoj strani. Na slici se vidi da je odeven u dug crn kaput koji se zvao frak, i sjajan љeљir neobiиnog izgleda, nalik na sulundar, koji se zvao cilindar. To je bila uniforma kapitalista, i niko je drugi nije smeo nositi. Kapitalisti su posedovali sve na svetu, a svi ostali su bili njihove sluge. Oni su posedovali svu zemlju, sve kuжe, sve fabrike, sav novac. Ako ih neko nije sluљao, oni su ga mogli baciti u zatvor ili mu oduzeti posao te bi umro od gladi. Kad bi govorio sa kapitalistom, obiиan иovek je morao da se ulaguje i klanja pred njim, da skida kapu i da mu se obraжa sa „gospodine”. Poglavar svih kapitalista zvao se kralj. On...

Ali Vinston je veж znao љta dalje stoji u katalogu. Biskupi u talarima, sudije u hermelinskim ogrtaиima, sramni stub, akcije, mlin koji pokreжu robovi, „maиka sa devet repova”, gradonaиelnikov banket, i obiиaj da se papa celiva u prst na nozi. Zatim neљto zvano jus primae noctis, o иemu verovatno deиji udћebnici ne govore. To je bio zakon po kome je svaki kapitalista imao pravo da spava sa svakom ћenom zaposlenom u ovoj ili onoj njegovoj fabrici.

Kako saznati koliko je od svega toga laћ? Moћda i jeste istina da obiиan иovek sada ћivi bolje nego pre Revolucije. Jedino svedoиanstvo nasuprot toj tvrdnji bio je nemi protest u kostima, instinktivno oseжanje da su uslovi pod kojima se ћivi neizdrћljivi i da su nekad morali biti drukиiji. U glavi mu sinu da istinska karakteristika savremenog ћivota nije svirepost i nesigurnost, no iednostavno golotinja, zaparloћenost, ravnoduљnost. Ћivot, ako bi se иovek osvrnuo oko sebe, nije imao sliиnosti ne samo sa laћima koje su kuljale s telekrana nego ni sa idealima koje je Partija teћila da dostigne. Velike oblasti tog ћivota, иak i za иlanove Partije, bile su neutralne i nepolitiиke: otaljavati muиne poslove, boriti se za mesto u podzemnoj ћeleznici, krpiti иarape, iskamиiti tabletu saharina, saиuvati polovinu cigarete. Ideal koji je Partija sebi postavila bio je neљto ogromno, straviиno i sjajno — svet betona i иelika, иudoviљnih maљina i zastraљujuжih oruћja — narod ratnika i fanatika marљira u savrљenom jedinstvu a svi misle iste misli, izvikuju iste parole, neprekidno, rade, bore se, trijumfuju, progone — trista miliona ljudi, i svi sa istim licem. Stvarnost su bili rastoиeni, zaparloћeni gradovi gde su se nedohranjeni ljudi vukli gore-dole u cipelama koje propuљtaju, u pokrpljenim kuжama iz devetnaestog veka koje su uvek smrdele na kupus i pokvarene klozete. Prikaza mu se slika Londona, ogromnog i ruљevnog, grada miliona kantiza Рubre; u nju je bila upletena i slika gospoрe Parsons, ћene izborana lica i raskuљtrane kose koja bespomoжno petija oko zapuљene cevi na sudoperu.

Vinston ponovo poиeљa zglob na nozi. Danju i noжu, telekran je tukao po uљima statistiиkim podacima koji su dokazivali da ljudi danas imaju viљe hrane, viљe odeжe, bolje kuжe, bolju razonodu — da ћive duћe, da imaju kraжe radno vreme, da su veжi, zdraviji, jaиi, sreжniji, inteligentniji, obrazovaniji nego ljudi koji su ћiveli pre pedeset godina. Od toga se nijedna reи nije mogla ni pobiti ni dokazati. Partija je, na primer, tvrdila da je 40 odsto prola pismeno, u poreрenju sa svega 15 odsto pre Revolucije. Partija je tvrdila da je stopa smrtnosti kod dece svega sto љezdeset na hiljadu, a da je pre Revolucije iznosila tri stotine — i tako dalje, i tako dalje. To je liиilo na reљavanje problema sa dve nepoznate, pri иemu je data samo jedna jednaиina. Bilo je lako moguжe da je doslovno svaka reи u udћbenicima istorije, иak i ono љto se prihvatalo bez pitanja, иista fantazija. Zakoni kao љto su jus primae noctis, biжa kao љto su kapitalisti i delovi odeжe kao љto je cilindar mogli su i ne postojati; on nije imao naиina da to utvrdi.

Sve se topilo i maglilo. Proљlost je bila izbrisana, иin brisanja zaboravljen, i laћ je postala istina. On je samo jednom u ћivotu posedovao — i to posle dogaрaja, to je bilo vaћno — konkretan, nepobitan dokaz o jednom иinu falsifikata. Drћao ga je u ruci celih trideset sekundi. To se desilo negde 1973 — bilo kako bilo, negde u vreme kad su se on i Ketrin rastali. No onaj datum koji je vaћan u celoj stvari prethodio je tome kojih sedam ili osam godina.

Poиetak priиe je u stvari padao u sredinu љezdesetih godina, u period velikih иistki u kojima su prvobitni vodi Revolucije bili likvidirani jednom zauvek. U 1970. od svih njih ostao je jedino Veliki Brat. Svi ostali su dotle veж bili raskrinkani kao izdajnici i kontrarevolucionari. Goldљtajn je bio u bekstvu i krio se neznano gde; љto se tiиe ostalih, nekolicina je prosto nestala, dok je veжina bila pogubljena posle spektakularnih procesa na kojima su priznali sve svoje zloиine. Meрu onima koji su najduћe ostali u ћivotu bila su trojica voрa po imenu Dћons, Aronson i Raterford. Oni su bili uhapљeni po svemu sudeжi 1965. godine. Kao љto se иesto deљavalo, prvo su nestali, i godinu dana ili neљto duћe nije se znalo jesu li ћivi ili ne, a zatim najednom izvedeni pred javnost da optuћe sami sebe na uobiиajeni naиin. Priznali su љpijuniranje u korist neprijatelja (neprijatelj je i tada bila Evroazija), proneveru drћavnih sredstava, ubistvo raznih partijskih funkcionera, intrige protiv Velikog Brata koje su datirale iz vremena mnogo pre Revolucije i sabotaћe koje su prouzrokovale smrt stotina hiljada ljudi. Poљto su to priznali, bili su pomilovani, vraжeni u Partiju i postavljeni na poloћaje koji su u stvari bili sinekure, ali su izgledali kao vaћne funkcije. Sva trojica su u Tajmsu objavila duge, pokajniиke иlanke u kojima su analizirali razloge za svoju izdaju i obeжavali da жe se popraviti.

Neko vreme poљto su bili puљteni na slobodu, Vinston ih je svu trojicu video u kafani Pod kestenom. Seжao se strave i opиinjenosti koju je oseжao posmatrajuжi ih krajiиkom oka. Oni su bili mnogo stariji od njega, ostaci jednog davnog sveta, gotovo poslednje velike figure preostale iz herojskih ranih dana Partije. Iz njih je joљ uvek, jedva primetno, izbijala иar ilegalne i borbe i graрanskog rata. Vinston je imao oseжanje, mada su иinjenice i datumi veж u to doba poиeli da se zamagljuju, da je za njih иuo godinama pre Velikog Brata. No oni su sad bili i van zakona, neprijatelji, nedodirljivi, neopozivo osudeni na konaиan nestanak za godinu ili dve. Ko bi jednom pao љaka Policiji misli na kraju se nikad ne bi izvukao. Oni su bili leљevi koji иekaju da budu ponovo poslati u grob.

Svi stolovi oko njihovog bili su prazni. Nije bilo pametno иak ni biti viden u blizini takvih ljudi. Oni su sedeli u tiљini nad иaљa ma dћina zaиinjenog karanfiliжem, љto je bio specijalitet kafane. Od sve trojice, Vinstona je najviљe impresionirao Raterford. On je nekad bio иuveni karikaturista, иije su brutalne karikature doprinosile potpaljivanju javnog mnenja pre i za vreme Revolucije. Иak su se i sada u Tajmsu pojavljivale, u dugim razmacima, njegove karikature. One su sad bile samo imitacija njegovog ranijeg stila, иudnovato beћivotne i neubedljive. Uvek su u pitanju bile stare teme, podgrejane za novu priliku — siromaљne stambene иetvrti, izgladnela deca, uliиne borbe, kapitalisti u cilindrima — kapitalisti su se izgleda иak i na barikadama drћali svojih cilindara — beskrajan, beznadeћan napor za vraжanjem u proљlost. On je bio ogromnog rasta, sa grivom masne sede kose, buhavim licem i debelim, crnaиkim usnama. U svoje vreme je morao biti izvanredno snaћan; sad je njegovo ogromno telo bilo opuљteno, povijeno, podbulo, rasklimano na sve strane. Иinilo se da se na oиigled slama, kao planina koja se raspada.

Bilo je petnaest иasova; samotno doba dana. Vinston se viљe nije seжao kako se u to doba zadesio u kafani. Ona je bila gotovo prazna. Iz telekrana se cedila muzika metalnog zvuka. Njih trojica su sedeli u svom uglu skoro nepokretno, ne govoreжi ni reиi. Nepozvan, kelner im donese novu turu dћina. Na stolu pored njih bila je љahovska tabla; figure su bile nameљtene, ali niko nije poиinjao igru. A zatim se, za kojih pola minuta, neљto desi sa telekranima. Melodija koju su svirali promeni se; promeni se иak i ton: u njemu se pojavi — ali to je bilo teљko opisati. Bila se pojavila jedna иudna, љkripava, reska, podrugljiva, nota; Vinston ju je u sebi nazivao ћutom notom. A onda na telekranu zapeva neki glas:

Pod kestenom senke duge
Prodadosmo jedno drugo,
Jedno drugo bez kapare
Prodadosmo za dve pare.

Njih trojica se i ne pomakoљe. No kad je joљ jednom bacio pogled na Raterfordovo ruћno lice, Vinston vide da su mu oиi pune suza. I prvi put primeti, s nekom unutraљnjom drhtavicom, ne znajuжi иak ni zbog иega je uzdrhtao, da je i Aronsonu i Raterfordu nos bio slomljen.

Neљto kasnije sva trojica su bili ponovo uhapљeni. Ispostavilo se da su od samog trenutka kad su prvi put puљteni poиeli kovati nove zavere. Na drugom procesu ponovo su priznali sve stare zloиine, i joљ ceo spisak novih. Posle toga su bili pogubljeni, a njihova sudbina zabeleћena u istorijat Partije kao opomena buduжim generacijama. Nekih pet godina posle toga, 1973, Vinston je razvijao sveћanj dokumenata koji mu je upravo bio pao iz pneumatiиne cevi na sto i naiљao na komad papira koji je oиigledno bio ubaиen meрu ostale pa zaboravljen. U trenutku kad ga je poravnao, on shvati njegov znaиaj. To je bila polovina jedne strane Tajmsa starog nekih deset godina — gornja polovina strane, na kojoj se nalazio datum — na kojoj je bila fotografija grupe delegata na nekom partijskom kongresu u Njujorku. U sredini grupe stajali su Dћons, Aronson i Raterford. Greљke nije moglo biti; u svakom sluиaju, u legendi ispod fotografije bila su njihova imena.

Znaиaj fotografije bio je u tome љto su na oba procesa sva trojica priznala da su tog dana bili na evroazijskom tlu. Bili su odleteli, sa nekog tajnog aerodroma u Kanadi, na mesto sastanka koje je bilo negde u Sibiru i sastali se sa иlanovima generalљtaba evroazijske armije, kojima su odali vaћne vojne tajne. Vinstonu se taj datum zadrћao u seжanju, jer je tog dana bio Ivanjdan; no cela ta priиa svakako je bila zabeleћena na bezbroj mesta. Zakljuиiti se moglo samo jedno: sva priznanja su bila laћ.

Razume se, tako neљto nije samo za sebe predstavljalo neko otkriжe. Vinston иak ni u to vreme nije verovao da su ljudi likvidirani u иistkama zaista poиinili sve zloиine za koje su bili optuћeni. Ali fotografija je predstavljala konkretan dokaz, ona je bila deo ukinute proљlosti, kao fosil koji, pronaрen u nepredviрenom sloju, obara geoloљku teoriju. Ona je bila dovoljna da razbije Partiju u atome, kad bi se samo nekako mogla objaviti i njeno znaиenje razglasiti.

Nastavio je rad i ne zastavљi. Иim je video љta je na fotografiji i kakvo joj je znaиenje, pokrio je listom papira. Ona se na sreжu, kad ju je odvio, sa telekrana videla naopaиke.

Zatim je stavio blok za beleљke na koleno i gurnuo stolicu unazad, da bi se љto je moguжe viљe odmakao od telekrana. Ne pokazivati niљta na licu nije bilo teљko; s izvesnim naporom moglo se kontrolisati иak i disanje, ali kucanje srca se nije moglo regulisati, a telekran je bio taman dovoljno osetljiv da uhvati otkucaje. Pustio je da proрe, kako je ocenio, deset minuta, celo vreme muиen strahom da жe ga neka sluиajnost — na primer, daљak promaje preko stola — odati. Zatim je, fotografiju, ne otkrivajuжi je, ubacio u rupu za pamжenje, zajedno sa joљ nekim nepotrebnim papirima. Ona se tamo za nepun minut pretvorila u pepeo.

To se desilo pre deset-jedanaest godina. Danas bi verovatno tu fotografiju saиuvao. Иudio se љto mu se иini da to љto ju je drћao u ruci neљto menja stvar иak i sad kad su i fotografija i snimljeni dogaрaj bili samo seжanje. Je li moж Partije nad proљloљжu slabija, upita se on, zato љto je jedan dokaz koji viљe ne postoji nekad postojao?

No ta fotografija, иak i kad bi je bilo moguжe uskrsnuti iz pepela, danas viљe ne bi predstavljala nikakav dokaz. U vreme kad ju je pronaљao, Okeanija viљe nije bila u ratu sa Evroazijom, tako da je Istazija bila ta kojoj su ona tri mrtva иoveka izdala svoju zemlju. Kasnije je bilo novih optuћbi — dve, tri, viљe se nije seжao koliko. Lako je moguжe bilo da su priznanja bila preraрivana i preraрivana sve dok prvobitni datumi i иinjenice nisu izgubili svaki znaиaj. Proљlost nije samo jedanput menjana nego neprestano. Najviљe ga je muиilo, na neki koљmaran naиin, to љto nikad nije jasno shvatio иemu taj ogromni sistem obmane. Neposredne prednosti koje da je falsifikovanje proљlosti bile su oиigledne, ali krajnji motiv je bio nedokuиiv. On ponovo uze pero i napisa:

Jasno mi je KAKO; nije mi jasno ZAЉTO.

Zapita se, kao љto se mnogo puta pre toga pitao, da nije on sam lud. Moћda biti lud znaиi samo biti u manjini koja se sastoji od samo jednog иoveka. Nekad je znak ludila bilo verovanje da se zemlja okreжe oko sunca; danas je to verovanje da je proљlost neizmenjiva. Moћda je on jedini koji to veruje; ako je jedini, onda je lud. No pomisao da je lud nije ga mnogo uznemiravala; uћasno je bilo to љto je isto tako mogao i ne biti u pravu.

On uze u ruke udћbenik istorije i pogleda sliku Velikog Brata koja je zauzimala celu prvu stranu. Hipnotiиke oиi zagledaљe se u njegove. Ljudi su ћiveli ceo ћivot pod pritiskom neke ogromne sile — neиega љto prodire u unutraљnjost lobanje, tuиe po mozgu, strahom isteruje verovanja, navodi иoveka maltene da poriиe svedoиanstvo svojih иula. Na kraju жe Partija objaviti da su dva i dva pet. Bilo je neizbeћno da pre ili posle iznese tu tvrdnju: to je zahtevala logika njenog poloћaja. Njena filozofija je preжutno poricala ne samo vrednost iskustva nego i samo postojanje spoljne stvarnosti. Zdrav razum bio je jeres nad jeresima. Meрutim, nije poraћavalo to љto se za drukиije miљljenje kaћnjavalo smrжu; poraћavala je pomisao da je Partija moћda ipak u pravu. Jer, najzad, otkud znamo da su dva i dva zaista иetiri? Ili da Zemljina teћa zaista dejstvuje? Ili da je proљlost neizmenljiva? Ako i proљlost i spoljni svet postoje samo u svesti a svest je podloћna kontroli — љta onda?

Ne! Hrabrost mu skoиi sama od sebe. Pred oиi mu iziрe, nedozvano nikakvom neposrednom asocijacijom, O'Brajenovo lice. Bio je sigurniji nego ikad da je O'Brajen na njegovoj strani. Dnevnik je bio za O'Brajena — upuжen O'Brajenu; kao beskrajno pismo koje niko neжe proиitati, ali koje je adresirano na jednu odreрenu osobu i iz te иinjenice dobija svoju boju.

Partija nalaћe da se svedoиanstvo oиiju i uљiju mora odbaciti. To je njena konaиna, najsuљtinskija naredba. Vinstonu se srce steћe od pomisli na ogromnu silu podignutu na njega, na lakoжu s kojom bi ga svaki partijski intelektualac pobedio u debati, na suptilne argumente koje on ne bi mogao da shvati, a kamoli da na njih odgovori. A ipak je u pravu! Oni greљe, a u pravu je on. Mora se braniti sve љto je oиigledno, љto je glupo, љto je istinito. Oиigledne istine su istinite, toga se pridrћavaj! Stvarni svet postoji, njegovi se zakoni ne menjaju. Kamenje je tvrdo, voda je mokra, predmeti koji nisu poduprti padaju prema srediљtu zemlje. S oseжanjem da se obraжa O'Brajenu, i, u isto vreme, da iznosi vaћan aksiom, on napisa:

Sloboda, to je sloboda reжi da su dva i dva иetiri. Ako je to dato, sve ostalo dolazi samo po sebi.

8

Odnekud, sa dna nekog prolaza, na ulicu doplovi miris kafe koja se prћi — prave kafe, ne kafe Pobeda. I protiv svoje volje, Vinston zastade. Za sekund-dva ponovo se naрe u poluzaboravljenom svetu svog detinjstva. Onda se neka vrata zalupiљe i uжutkaљe miris kao zvuk.

Bio je preљao nekoliko kilometara trotoarima; u proљirenoj veni mu je pulsiralo. Toje bio veж drugi put u tri nedelje kako nije proveo veжe u Centru kulture i odmora — nepromiљljen potez, jer se svaиije prisustvo briћljivo proveravalo. U principu, иlan Partije nikad nije imao slobodnog vremena i nije nikad bio sam osim u krevetu. Kad ne radi, jede ili spava, trebalo je da uиestvuje u kakvoj kolektivnoj rekreaciji; иiniti bilo љta љto je odavalo sklonost ka usamljivanju, иak i љetati sam, uvek je bilo pomalo opasno. U Novogovoru je i za to postojala reи: svojeћivot, љto je oznaиavalo individualizam i ekscentriиnost. Ali te veиeri, kad je iziљao iz Ministarstva, blagi aprilski vazduh ga beљe zaveo. Nebo je bilo toplije plavo nego ikad ranije te godine; dugo, buиno veжe u Centru, dosadne, zamorne igre, predavanja, љkripavo drugarstvo podmazano dћinom najednom mu se uиiniљe nepodnoљljivim. Povodeжi se za impulsom, okrenuo je leрa autobuskoj stanici i odlutao u lavirint Londona, prvo na jug, zatim na istok, zatim na sever, gubeжi se u nepoznatim ulicama i skoro ne hajuжi u kom pravcu ide.

Ako uopљte ima nade, bio je zapisao u dnevnik, ona je u prolima. Te reиi su mu se neprestano vraжale, konstatacija mistiиne istine i oиiglednog besmisla. Nalazio se negde u kvartu najamnih straжara, severoistoиno od mesta koje se nekad zvalo ћelezniиka stanica Sent Pankras. Iљao je kaldrmisanom ulicom izmeрu malih dvospratnica olupanih kapija koje su izlazile pravo na trotoar i na neki иudan naиin podseжale na pacovske rupe. Ovde-onde meрu kockama kaldrme videle su se bare prljave vode. Na kapije je ulazilo i izlazilo, nestajalo niz prolaze koji su se odvajali s obe strane, i vrvelo trotoarima zaиuрujuжe mnoљtvo sveta — devojke u punom cvatu, sa grubo naљminkanim ustima, mladiжi koji su ganjali devojke, debele rasklimatane ћene po kojima se videlo kako жe devojke izgledati kroz deset godina, starci koji su se vukli na iskrivljenim nogama, i dronjava bosonoga deca koja su se igrala u barama i rasturala na ljutite krike svojih majki. Skoro иetvrtina prozora u toj ulici bilo je razbijeno i pokrpljeno kartonom ili fumirom. Na Vinstona skoro niko nije obraжao paћnju; samo nekoliko njih posmatralo ga je s nekom uzdrћljivom radoznaloљжu. Ispred jedne kapije stajale su i razgovarale dve иudoviљno debele ћene sa rukama crvenim kao cigla prekrљtenim preko kecelja. Dok se pribliћavao, Vinston uhvati nekoliko mrvica njihovog razgovora.

„Jeste, reko' ja njoj, sve je to, reko', lepo i krasno. Al' da si ti na mom mestu, pitala bi' ja tebe љta bi' radila. Lako je, reko', tebi da mi soliљ pamet, al' da su tebi moje brige, i ti bi tako isto.”

„Jes', vala”, reиe druga, „to i jeste ono.”

Reski glasovi se namah prekidoљe. Dok je prolazio, ћene ga odmeriљe u neprijateljskom жutanju. No posredi u stvari nije bilo neprijateljstvo: jednostavno neki oprez, neko trenutno koиenje, kao pri prolasku kakve nepoznate ћivotinje. Plavi kombinezon иlana Partije u ovakvoj ulici nije mogao biti svakodnevni prizor. U stvari, biti viрen na takvom mestu nije bilo preporuиljivo, sem ako иovek nije imao odreрenog posla. Ako bi naleteo na patrolu, ona bi ga lako mogla zaustaviti. „Druћe, molim vas vaљa dokumenta. Љta radite u ovom kraju? U koje vreme ste iziљli s posla? Je li ovo vaљ uobiиajeni put do kuжe?” — i tako dalje, i tako dalje. Doduљe, nijedno pravilo nije zabranjivalo povratak kuжi neuobiиajenim putem; ali tako neљto je bilo dovoljno da иovek skrene na sebe paћnju Policije misli.

Odjednom se cela ulica uzbuni. Sa svih strana se zaиuљe povici upozorenja. Ljudi su uletali u kapije kao zeиevi. Neљto ispred Vinstona, neka mlada ћena iskoиi iz kapije, dohvati dete koje se igralo u bari, zavi ga u kecelju i ponovo uskoиi u kapiju, sve u jednom pokretu. U istom trenutku иovek u crnom odelu naboranom kao harmonika, koji se beљe pojavio iz jednog od poboиnih prolaza, potrиa prema Vinstonu, uzbuрeno pokazujuжi na nebo.

„Laрa!” povika on. „Иuvaj se, љefe! Eno je gore! Brћe lezi!”

„Laрom” su zbog neиega proli nazivali raketne bombe. Vinston se smesta baci potrbuљke. Proli su skoro uvek bili u pravu kad su davali ova upozorenja. Иinilo se da imaju neki instinkt koji im je nekoliko sekundi unapred govorio da raketa dolazi, iako su rakete navodno bile brћe od zvuka. Vinston sastavi ruke nad glavom. Zaиu se tresak od koga se uиini da se ploиnik podiћe; po ledima mu se prosu kiљa neиega lakog. Kad je ustao, vide da je pokriven komadiжima stakla od najbliћeg prozora.

Poрe dalje. Bomba beљe sruљila grupu kuжa na dvesta metara od njega. U vazduhu je visila crna perjanica dima, a ispod nje oblak praљine od maltera, u kome se veж oko ruљevina okupljala gomila. Ispred njega je na ulici leћala gomilica maltera u иijoj se sredini video svetlocrveni potoиiж. Kad se pribliћio, vide da tu leћi љaka odseиena u zglobu. Sem svetlocrvene rane, ruka je bila toliko pobelela da je liиila na gipsani odlivak.

On je љutnu u slivnik, a zatim, da bi izbegao guћvu, skrete desno u popreиnu uliиicu. Posle tri-иetiri minuta nade se van oblasti koju je, zahvatila bomba; prIjavi gamizavi ћivot tekao je dalje kao da se niљta nije ni desilo. Bilo je skoro dvadeset иasova, i prodavnice piжa za prole („krиme”, kako su ih zvali) bile su dupke pune. Kroz njihova umazana vrata koja su se neprekidno otvarala i zatvarala, prodirao je zadah mokraжe, strugotine i kiselog piva. U uglu koji je иinila izbaиena fasada jedne kuжe tri иoveka su stajala zbijeni jedan uz drugog; srednji je drћao u ruci savijene novine, koje su ostala dvojica prouиavala preko njegovog ramena. Joљ pre no љto se dovoljno pribliћio da im razazna izraz lica, Vinston je u svakoj crti njihovih tela jasno video duboku zanesenost. Oиigledno su иitali neku ozbiljnu vest. Kad je stigao na nekoliko koraka od njih, grupica se odjednom rasturi a dva иoveka se poиeљe ћestoko prepirati. Za trenutak se иak иinilo da tek љto se nisu potukli.

„Ama sluљaj kad ti lepo govorim! Kad ti kaћem, ima viљe od иetrn'es' meseci kako nije iziљla sedmica!”

„Jes', рavola nije!”

„Nije, bre! Ja kuжi иuvam sve rezultate od poslednje dve godine, sve imam zapisano. Иim koje vuиenje, ja zapiљem; kao sat. I, kad ti kaћem, ima viљe od иetrn'es' meseci...”

„E baљ je iziљla! I broj жu da ti kaћem. Иetristo sedam, zavrљavao se na иetristo sedam. To ti je bilo u februaru mesecu — druga nedelja u februaru.”

„Evo ti ga љto je bilo u februaru! Sve ja to kuжi imam zapisano, crno na belo. I kad ti kaћem, ima viљe od...”

„Dosta, bre, ljudi, ako boga znate!” viknu treжi.

Razgovarali su o lutriji. Kad je preљao trideset metara, Vinston se osvrte. Joљ uvek su se raspravljali, oћivelih, zapaljenih lica. Lutrija, koja je svake nedelje isplaжivala ogromne zgoditke, bila je jedini vid druљtvenog ћivota za koji su proli pokazivali ozbiljno interesovanje. Verovatno ih je bilo na milione kojima je lutrija predstavljala glavni, ako ne i jedini razlog da i dalje ћive. Ona je bila njihova radost, njihova ludost, njihov melem, njihov duhovni podstrek. Kad je lutrija bila u pitanju, jedva pismeni ljudi bili su sposobni za komplikovane raиunske radnje i neviрene podvige memorije. Postojalo je celo jedno pleme ljudi koji su zaraрivali sebi za ћivot prosto prodajom sistema, prognoze i amajlija. Vinston nije imao veze sa organizacijom lutrije — to je bila nadleћnost Ministarstva obilja — ali je znao (kao, uostalom, i svaki иlan Partije) da su zgodici u veжini sluиajeva izmiљljeni. Zaista su se isplaжivale samo manje sume, a dobitnici premija bili su nepostojeжe liиnosti. U odsustvu pravog saobraжaja unutar Okeanije, to nije bilo teљko udesiti.

Ali ako je uopљte bilo nade, ona je bila u prcilima. Иovek se toga morao drћati. Iskazano reиima, to je delovalo razumno; a kad je иovek posmatrao ljudska biжa koja prolaze pored njega, postajalo je иin vere. Ulica u koju beљe skrenuo vodila je nizbrdo. Zbog neиeg mu se иinilo da je u toj ulici veж bio, i da je nedaleko od nje jedan od veжih bulevara. Odnekud ispred njega razleћe se vika. Ulica je zavijala pod oљtrim uglom i zavrљavala se stepenicama koje su vodile u uvuиeni prolaz gde je nekoliko piljara prodavalo sparuљeno povrжe. U tom trenutku Vinston se seti gde je. Prolaz je vodio u glavnu ulicu, a iza sledeжeg ugla, ni pet minuta odatle, nalazila se antikvarnica gde je kupio praznu svesku koja mu je sad bila dnevnik. A nedaleko od te radnje, u maloj knjiћari, bio je kupio pero i mastilo.

Na vrhu stepenica zastade za trenutak. Na suprotnoj strani prolaza nalazio se neki mali жumez od krиme, иije prozore kao da je pokrilo inje; u stvari, bili su prekriveni slojem praљine. Neki starac, pogrbljen ali ћivahan, sa belim brkovima koji su se kostreљili napred kao u raka, gurnu vrata i uрe. Dok je stajao i posmatrao, Vinstonu pade na pamet da je starac, kome je bilo najmanje osamdeset godina, u vreme Revolucije veж morao biti иovek srednjih godina. On i joљ nekolicina njegovih vrљnjaka bili su poslednja preostala veza sa nestalim svetom kapitalizma. U samoj Partiji viљe nije bilo mnogo ljudi koji su u zrelo doba uљli pre Revolucije. Starija generacija je najveжim delom bila likvidirana u velikim иistkama љezdesetih godina, a љaиica preћivelih bila je zastraљena do potpune intelektualne predaje. Ako je postojao iko ћivi ko mu moћe reжi istinu o prvoj polovini veka, to je morao biti neki prol. Vinstonu odjednom proрe kroz glavu onaj pasus iz udћbenika istorije koji je bio prepisao u dnevnik; na to ga obuze neki ludaиki impuls. Uжi жe u krиmu, nekako se upoznati sa starcem, i raspitati se kod njega. Reжi жe mu: „Priиajte mi o ћivotu u vreme kad ste bili deиak. Kako je bilo u to vreme? Je li bilo bolje ili gore nego danas?”

Na brzinu, da ne bi imao vremena da se uplaљi, on siрe stepenicama i preрe uzanu uliиicu. Razume se, ceo poduhvat je bio nerazuman. Kao i obiиno, nije postojao nikakav propis koji bi izriиito zabranjivao razgovor sa prolima ili posetu njihovim krиmama, no i jedno i drugo je bilo pojava previљe neobiиna da bi proљla neprimeжena. Ako se pojavi patrola, mogao bi se pravdati da mu je pozlilo, no to bi mu teљko poverovali. On gurnu vrata; u lice ga udari odvratan sirasti zadah kiselog piva. Dok je ulazio, buka u krиmi opade za plovinu. Za leрima oseti kako svi posmatraju njegov plavi kombinezon. Ljudi koji su u dnu sale igrali strelice(2) prekidoљe igru za иitavih trideset sekundi. Starac je stajao za љankom i oko neиega se prepirao sa kelnerom, krupnim gojaznim mladiжem kukasta nosa i ogromnih dolaktica. Grupica ostalih stajala je oko njih sa иaљama u rukama i posmatrala prizor.

„Љta 'oжeљ, lepo sam te pitao”, reиe starac, ratoborno ispravljajuжi ramena. „'Oжeљ da kaћeљ da u celoj ovoj rupi ne mo'љ naрeљ kriglu od pinte?”

„Pinta? Љta ti je sad pa to?” upita kelner, naginjuжi se prema starcu i oslanjajuжi se vrhovima prstiju na љank.

„Vidi ga! Kobajagi kelner a ne zna љta je pinta. Pinta ti je pola kvarta, a иet'ri kvarta, to je galon. 'Oиeљ joљ i azbuku da te uиim?”

„Nikad иuo nisam”, odreza kelner. „Litar i pola litra — drugo ne sluћimo. Eno ti tamo иaљe na polici.”

„Ja pijem na pinte”, nije se predavao starac. „Baљ si mog' o da mi natoиiљ pintu. Kad sam ja bio mlad nije bilo niљta na taj tvoj litar.”

„Kad si ti bio mlad ljudi su joљ ћiveli na drveжu”, reиe kelner, namigujuжi ostalim gostima.

Odjeknu smeh, i nelagodnosti od Vinstonovog ulaska kao da nestade. Starиevo lice prekriveno belim иekinjama beљe porumenelo. On se okrete, gunрajuжi neљto za sebe, i sudari se s Vinstonom. Vinston ga blago uhvati za ruku.

„Jeste li za jedno piжe?” upita ga.

„Vi ste gospodin иovek”, reиe starac, ponovo ispravljajuжi ramena. On kao da nije primeжivao Vinstonov plavi kombinezon. „Daj jednu pintu!” dobaci on kelneru, agresivno. „Pintu pivиuge.”

Kelner im natoиi po pola litre tamnosmeрeg piva u debele krigle koje je bio isprao u kofi ispod љanka. U prolskim krиmama moglo se dobiti jedino pivo. Oni nisu smeli da piju dћin, ali su do njega ipak mogli doжi bez mnogo muke. Igra strelica nastavi se punom parom, a ljudi za љankom poиeљe razgovarati o lutriji. Vinstonovo prisustvo za trenutak beљe zaboravljeno. Pored prozora je stajao иamov sto; tu je mogao razgovarati sa starcem ne plaљeжi se da жe ga ko иuti. Opasnost je bila velika, ali u krиmi bar nije bilo telekrana, љto je proverio joљ kad je uљao.

„Baљ je mog' o da mi natoиi pintu”, zagunрa starac sedajuжi. „Pola litra mi je malo. Od pola litra ne mogu da se zadovoljimo A ceo litar mnogo. Ako popijem litar, svaki иas me tera u klozet. Baљka cena.”

„Mora biti da ste videli velikih promena u ћivotu”, reиe Vinston za probu.

Starиeve bledoplave oиi skretoљe sa mete za strelice na љank, a sa љanka na vrata muљkog klozeta, kao da je mislio da su se promene desile u samoj krиmi.

„Pivo je bilo bolje”, reиe on najzad. „I jeftinije! Kad sam ja bio mlad, pivo je koљtalo — mi smo govorili ‚pivиuga’ — иet'ri penija pinta. Joљ pre rata, naravno.”

„Koji je to rat bio?” upita Vinston.

„Svi ratovi”, rasejano odgovori starac. On podiћe иaљu; ramena mu se ponovo ispraviљe. „E pa, ћiveli; u vaљe zdravlje!”

Oљtra jabuиica na mrљavom grlu odskoиi, spusti se zaprepaљжujuжom brzinom i piva nestade. Vinston ode do љanka i vrati se sa joљ dve politrice. Starac je, reklo bi se, bio zaboravio svoju predrasudu protiv celog litra.

„Vi ste mnogo stariji od mene”, reиe Vinston. „Po svemu sudeжi bili ste odrastao иovek joљ pre nego љto sam se ja rodio. Vi joљ pamtite kako je bilo u starim vremenima, pre Revolucije. Ljudi mojih godina, u stvari, ne znaju niљta o tom dobu. Mi o tome moћemo samo иitati u knjigama, a ono љto u njima piљte moћe i ne biti istina. Zato bih voleo da иujem љta vi mislite. U udћbenicima istorije piљe da je ћivot pre Revolucije bio potpuno razliиit od danaљnjeg, da je tada postojala straviиna tiranija, nepravda, siromaљtvo — gore nego љto i moћemo zamisliti. Ovde u Londonu masa sveta nije celog ћivota imala dovoljno za jelo. Polovina njih nije imala ni obuжe. Radili su dvanaest sati dnevno, napuљtali љkolu sa devet godina, spavali po desetoro. A u isto vreme postojala je jedna љaиica ljudi, svega nekoliko hiljada — kapitalisti, tako su se zvali — koji su bili bogati i moжni. Oni su posedovali sve љto se moglo posedovati. Ћiveli su u velikim, raskoљnim kuжama sa trideset slugu, vozili su se automobilima i koиijama sa иetiri konja, pili su љampanjac, nosili cilindre...”

Starac najednom sinu.

„Cilindre! Baљ иudno љto i' pomenuste. A mislio sam koliko juиe na cilindre, ni sam ne znam zaљto. Baљ sam mislio: majkumu, evo veж ko zna kol' ko godina kako nisam vid'o cilinder. Nestali dibiduz. Poslednji put sam nosio cilinder kad mi je umrla svastika. A to vam je bilo, to vam je bilo — ne umem taиno da vam kaћem, al' biжe dobri' pedeset godina. Naravno, da se razumemo, nije bio moj, bio sam ga uz'o pod kiriju.”

„Cilindri nisu toliko vaћni” strpljivo жe Vinston. „U pitanju je ovo: ti kapitalisti — oni i joљ nekoliko advokata, sveљtenika i sliиnih koji su ћiveli na njihov raиun — bili su gospodari svega. Sve љto je postojalo, postojalo je za njih. A vi — obiиni ljudi, radnici — vi ste bili njihovi robovi. S vama su mogli raditi љta su hteli. Mogli su vas otpremiti u Kanadu kao stoku. Mogli su spavati s vaљim жerkama ako im se prohtelo. Mogli su narediti da budete biиevani jednom spravom koja se zvala maиka sa devet repova. Morali ste da im skidate kapu. Svakog kapitalistu pratila je иitava gomila lakeja koji su...”

Starac ponovo sinu.

„Lakeji!” reиe on. „E vala tu reи nisam иuo veж boktepita otkad. Lakeji! Sad ste me baљ podsetili na mlade dane. Ja sam nekad — u, bestraga odavno — iљ'o nedeljom u Hajd park da sluљam one ljude љto su drћali govore. Vojska spasa, katolici, Jevreji, Indusi — ko sve tu nije drћ'o govore. E, tu je bio jedan — sad veж ne bi' umeo da vam kaћem kako se zvao, al' taj ne da je govorio! Kako je taj љibao ‚Lakeji!’, tako je govorio. ‚Lakeji burћoazije! Udvorice vladajuжe klase!’ Paraziti — i to je govorio. Isto i ‚hijene’ — jeste, baљ tako: hijene. — Naravno, da se razumemo, to je on o laburistima.”

Vinston je oseжao da se ne razumeju.

„Evo љta sam ja, u stvari, hteo da znam”, reиe. „Smatrate li da ste danas slobodniji nego u ono vreme? Da li se prema vama bolje postupa? U stara vremena, ti bogataљi, ljudi na vrhu...”

„Gornji dom”, reиe starac zadubljen u uspomene.

„Dobro, Gornji dom, ako hoжete. Samo hoжu da vas pitam ovo: da li su ti ljudi mogli da se prema vama ponaљaju kao prema niћima, samo zato љto ste vi bili siromaљni a oni bogati? Na primer, je li istina da ste im se morali obraжati sa ‚gospodine’ i skidati kapu kad ste prolazili mimo njih?”

Starac kao da se bio duboko zamislio. Pre no љto je odgovorio, on otpi oko иetvrtinu svog piva.

„Jeste”, reиe. „Voleli su da se иovek do'vati za kapu pred njima. Iz poљtovanja. Ja liиno, ja to nisam voleo, al' eto, puno puta sam i ja skid'o kapu. Moralo se, eto.”

„A da li je bio obiиaj — ja vam samo navodim љta sam proиitao u udћbenicima istorije — da li je bio obiиaj da vas ti ljudi i njihove sluge guraju sa trotoara u kanal?”

„Jedan me je gurnuo”, reиe starac. „Seжam se k'o da je juиe bilo. To se baљ dogodilo uveиe, na dan veslaиke trke(3) — a na taj dan su uvek ћestoko lumpovali — i sudarim se ja s jednim mladiжem. Baљ gospodin — svilena koљulja, cilinder, crn iberciger. Ide on tako i tetura se, i ja naletim na njega, onako sluиajno. Kaћe on meni ‚Љto ne gledaљ’, kaћe, ‚kud ideљ?’ Kaћem ja njemu ‚Љta 'oжeљ’, kaћem, ‚nije valjda trotoar tvoj?’ Kaћe on meni ‚Nemoj da si bezobrazan, glavu жu da ti otkinem.’ Kaћem ja njemu, ‚Ti si pijan’, kaћem ‚sa 'жu da pozovem pandura.’ A on, zamislite vi to, on mene gume u grudi i malte nisam pao pod autobus. E sad, znate, ja sam tad bio mlad; pokaz'o bi ja njemu da nije...”

Vinstona zahvati oseжanje bespomoжnosti. Starиevo pamжenje nije bilo niљta drugo do gomila nevaћnih detalja. Иovek bi ga mogao ispitivati ceo dan, pa opet ne saznati niљta znaиajno. Partijski istorijski spisi mogli su u izvesnom smislu i biti istiniti; moћda иak i potpuno istiniti. On uиini poslednji pokuљaj.

„Moћda se nisam jasno izrazio”, reиe. „Hoжu da kaћem ovo. Vi ste ћivi veж veoma dugo; polovinu ћivota proћiveli ste pre Revolucije. Veж 1925. godine vi ste bili odrastao иovek. Smatrate li, sudeжi po onome иega se seжate, da je ћivot tada bio bolji nego danas? ili gori? Kad biste mogli da birate, da li biste radije ћiveli u ono vreme ili danas?”

Starac se zamiљljeno zagleda u metu za strelice. Zatim otpi pivo, sporije nego prvi put. Kad je progovorio, u glasu mu se oseti neka trpeljiva, filozofska nota, kao da ga je pivo bilo omekљalo.

„Znam љta bi 'teli da vam kaћem”, reиe on. „'Teli bi da vam kaћem da bi' radije bio mlad. To bi vam skoro svako rek'o. Koje mlad, on je i zdrav, i jak. Ako doрe u moje godine, njemu nikad nije dobro. Noge me bole da vam ne mogu reжi, a beљika: ubi boћe. Diћe me noжu po pe'-љes' puta. A opet, kad pogledate, nije ni loљe kad je иovek star. Nema viљe one iste brige. Nema niљta da se majmuniљe oko ћena, a to vam je velika stvar. Ja nisam bio sa ћenom evo skoro tri'es' godina, ako mi verujete, nit' mi je na pamet palo.”

Vinston se navali na prozorski okvir. Nije vredelo produћavati. Htede da uzme joљ piva, kad se starac na jednom diћe i ћurno odgega do smradnog pisoara na drugom kraju prostorije. Onih naknadnih pola litra veж je delovalo. Vinston ostade da sedi joљ minut ili dva, zagledan u svoju praznu kriglu, i skoro ne primeti kad ga noge ponovo iznesoљe na ulicu. Najkasnije za dvadeset godina, razmiљljao je on, na ogromno i jednostavno pitanje „Da li je ћivot pre Revolucije bio bolji nego danas?” viљe se nikako neжe moжi odgovoriti. Uostalom, na njega se veж sada nije moglo odgovoriti, poљto ono nekoliko raљtrkanih ljudi koji su preћiveli iz tih davnih vremena viљe nije bilo u stanju da jedno doba uporedi s drugim. Oni su se seжali miliona beskorisnih stvari i dogaрaja: svaрe sa drugom na poslu, potrage za izgubljenom pumpom za bicikl, vrtloga praљine u neko vetrovito jutro pre sedamnaest godina, izraza na licu odavno umrle sestre; ali stvari od znaиaja bile su van njihovog vidnog polja. Bili su nalik na mrave, koji male predmete vide, ali velike ne. A kad je pamжenje izdalo a zapisi bili falsifikovani — kad se to dogodilo, tvrdnja Partije da je popravila uslove ljudskog ћivota morala se prihvatiti jer nije postojalo, niti жe ikad ponovo postojati, bilo kakvo merilo pomoжu koga bi se to moglo proveriti.

U tom trenutku tok njegovih misli se naglo zaustavi. On stade i podiћe pogled. Nalazio se u uzanoj ulici, sa nekoliko mraиnih radnji raљtrkanih meрu stambenim zgradama. Odmah iznad njegove glave visile su tri bezbojne metalne kugle koje su izgledale kao da su nekad bile pozlaжene. Mesto mu se uиini poznato. Pa da! Stajao je ispred antikvarnice gde je bio kupio dnevnik.

Proрe ga drhtaj straha. Kupovina sveske veж je sama po sebi bila nepromiљljeno delo; bio se zakleo da se viљe nikad i ne pribliћi toj radnji. Pa ipak, иim je dopustio mislima da odlutaju, noge su ga same dovele ovamo. Dnevnik je poиeo da piљe u nadi da жe se zaљtititi od upravo takvih samoubilaиkih impulsa. U isto vreme primeti da je radnja joљ uvek otvorena, iako je veж bio skoro dvadeset i jedan иas. Misleжi da жe biti manje upadljiv unutra nego ako se vrzma po trotoaru, on prede preko praga. Ako ga ko bude ispitivao, moжi жe opravdano da kaћe da je traћio ћilete.

Vlasnik beљe zapalio viseжu petrolejsku lampu, od koje se љirio neиist, ali prijateljski miris. To je bio иovek od svojih љezdeset godina, krhak i povijen, duga, dobroжudna nosa i blagih oиiju deformisanih kroz debela stakla naoиara. Kosa mu je bila gotovo potpuno seda, no obrve su bile иupave i joљ uvek crne. Sa svojim naoиarima, svojim blagim, nemirnim pokretima i starim sakoom od crnog somota izgledao je na neki naиin intelektualno, kao da je kakav иovek od pera, ili muziиar. Glas mu je bio mek, kao izbledeo, a jezik manje iskvaren nego u veжine prola.

„Prepoznao sam vas na trotoaru”, reиe on smesta. „Vi ste gospodin koji je kupio onaj damski album. A, to vam je bio divan papir, zaista. Pergament-papir, tako se zvao. Ja mislim da ima sigurno pedeset godina otkako se viљe ne pravi.” On se zagleda u Vinstona preko svojih naoиara. „Da li vam treba neљto odreрeno? Ili biste samo da malo razgledate?”

„Samo sam prolazio”, neodreрeno reиe Vinston, „pa sam pogledao. Nisam traћio niљta naroиito.”

„Baљ dobro”, reиe antikvar. „Ne verujem da bih vam mogao udovoljiti.” On okrete svoj meki dlan naviљe, pokajniиkim pokretom. „Vidite i sami: prazna radnja. Meрu nama reиeno, trgovini antikvitetima je proљlo vreme. Nema viљe potraћnje, nema ni zaliha. Nameљtaj, staklo, porculan — sve se to polomilo, malo-pomalo. A veж metalne stvari su veжinom pretopljene. Mesingan sveжnjak nisam video veж godinama.”

Unutraљnjost radnjice bila je u stvari do neudobnosti puna, ali nije bilo niиega od iole kakve vrednosti. Praznog prostora na pod u bilo je vrlo malo, jer je svuda uza zidove bilo naslagano bezbroj ramova za slike. U izlogu je bilo nekoliko podmetaиa sa zavrtnjima i navrtkama, istroљenim dIetima, perorezima slomljenih seиiva, oksidisanim dћepnim иasovnicima koji se nisu иak ni pravili da su ispravni, i ostalim raznovrsnim krљom. Jedino je na stoиiжu u uglu bila jedna gomila sitnica — lakiranih burmutica, broљeva od ahata i sliиnog — u kojoj se, иinilo se, moћe naжi neљto zanimljivo. Dok se pribliћavao stoиiжu, Vinston spazi neki okrugao, gladak predmet koji se meko presijavao na svetlosti lampe, i podiћe ga.

To je bio teћak komad stakla, s jedne strane zaobljen a s druge gladak, tako da je gotovo bio polulopta. I boja i faktura stakla imali su neku иudnu mekotu, kao kiљnica. U samom srediљtu, uveliиan zaobljenom povrљinom, nalazio se neki иudan, ruћiиast, izuvijan predmet koji je podseжao na ruћu ili morsku sasu.

„Љta je ovo?” upita Vinston, zaиaran.

„To vam je koral”, reиe starac. „Najverovatnije iz Indijskog okeana. U ono vreme su ga stavljali u staklo. Ovo nije napravljeno pre manje od sto godina. Po izgledu bi se reklo da ima i viљe.”

„Lepa stvar”, reиe Vinston.

„Zaista lepa”, reиe starac sa razumevanjem. „Ali nema ih mnogo koji bi to danas rekli.” On kaљljucnu. „Ovaj, ako ste zainteresovani da ga kupite, koљtalo bi vas иetiri dolara. Seжam se kad su ovakve stvari bile i po osam funti, a osam funti vam je bilo — ne bih mogao da preraиunam u danaљnje pare, ali bilo je mnogo. Ali љta жete, kome je danas stalo do pravih starinskih predmeta — makar i do one љaиice koja je preostala?”

Vinston smesta isplati иetiri dolara i stavi ћuрeni predmet u dћep. Zadivila ga je bila ne toliko njegova lepota, nego to љto je na neki naиin izgledalo kao da pripada dobu sasvim drugaиijem od sadaљnjeg. Meko staklo boje kiљnice nije liиilo ni na jedno staklo koje je dotad video. Predmet je bio dvostruko privlaиan zato љto se oиigledno nije mogao upotrebiti ni za љta, mada je Vinston nagaрao da je to nekad trebalo da bude pritiskaи za papir. Bio mu je teћak u dћepu, no sreжom nije pravio veliku izboиinu. Bilo je neobiиno, иak i riziиno, da иlan Partije poseduje tako љta. Sve љto je bilo staro, uostalom i sve љto je bilo lepo, uvek je na neki neodreden naиin bilo sumnjivo. Starac se beљe primetno raspoloћio poљto je primio иetiri dolara. Vinston shvati da bi on pristao i na tri, pa иak i na svega dva.

„Gore na spratu ima joљ jedna soba; moћda bi vas interesovalo da pogledate”, reиe on. „Doduљe, ni tamo nema mnogo; samo nekoliko stvari. Tu жe nam veж trebati svetlo.”

On zapali joљ jednu lampu i pogrbljen, pode ispred Vinstona uza strme i istroљene. stepenice, kroz uzan kratak prolaz, i uvede ga u sobu koja nije gledala na ulicu nego na poploиano dvoriљte i љumu dimnjaka. Vinston primeti da je nameљtaj tako rasporeрen kao da je soba joљ uvek namenjena za stanovanje. Na podu je leћala staza tepiha, na zidovima su visile dve ili tri slike, a uz kamin je bila privuиena duboka, praљnjava naslonjaиa. Na komodi je tiktakao starinski stakleni sat sa brojиanikom izdeljenim na dvanaest иasova. Ispod prozora se nalazio ogroman krevet, na kome je joљ uvek stajao duљek, i koji je zauzimao gotovo иetvrtinu sobe.

„Ovde smo ћiveli dok mi ћena nije umrla”, reиe starac, tonom kao da se izvinjava. „Malo-pomalo, eto, rasprodajem nameљtaj. A evo ovaj krevet, to vam je divan komad od mahagonija — to jest bio bi, kad bi иovek mogao da istera buve iz njega. Samo, ipak mislim da bi vam bio previљe kabast.”

Drћao je lampu visoko podignutu, da osvetli celu sobu; u toplom priguљenom svetlu, ona je zaиudo delovala veoma primamljivo. Vinstonu prolete kroz glavu misao da bi sobu verovatno bilo sasvim lako iznajmiti za nekoliko dolara nedeljno, kad bi se usudio da rizikuje. Zamisao je bila luda, nemoguжa, od one vrste koju treba izbaciti iz glave иim uрe; no soba beљe u njemu probudila neku nostalgiju, neko pradavno seжanje. Uиini mu se da taиno zna kako izgleda sedeti u takvoj sobi, u naslonjaиi pokraj vatre na otvorenom ognjiљtu, sa nogama na reљetki i иajnikom na polici kamina; do krajnosti sam, do krajnesti bezbedan, neposmatran ni od koga, neprogonjen niиijim glasom, u tiљini gde se иuje samo mrmorenje иajnika i prijateljsko tiktakanje sata.

„Nema telekrana!” ne uzdrћa se da promrmlja.

„Ah”, reиe starac, „nisam nikad ni imao, znate. Skupo je to. A pravo da vam kaћem, nekako nisam ni oseжao potrebu. Nego pogledajte onaj sto na rasklapanje tamo u uglu. Mada, razume se, ako biste hteli da ga rasklapate, morali biste prvo da promenite љarke.”

U drugom uglu stajao je orman za knjige; Vinston se veж bio uputio prema njemu kao privuиen magnetom. No unutra je bilo samo smeжa. Lov na knjige i uniљtenje, knjiga bili su u prolskim иetvrtima obavljeni isto tako temeljito kao i svuda drugde. U celoj Okeaniji teљko da je postojala ijedna knjiga љtampana pre 1960. godine. Starac je, i dalje drћeжi lampu, stajao ispred neke slike u okviru od ruћinog drveta koja je visila s druge strane kamina, prekoputa kreveta.

„Ovaj, a ako vas interesuju stare gravire...” diskretno poиe on.

Vinston priрe da razgleda sliku. To je bila gravira neke ovaIne zgrade sa иetvrtastim prozorima i malom, kulom u prvom planu. Kulu je opasivala ograda, a na zadnjem kraju stajalo je neљto naiik na skulpturu. Vinston se nekoliko trenutaka zagleda u graviru. Zgrada mu se иinila neodreрeno poznata, mada se skulpture nije seжao.

„Ram je priиvrљжen za zid”, reиe starac, „ali ako hoжete, ja жu ga odљrafiti.”

„Ovu zgradu poznajem”, naposletku reиe Vinston. „Sad je poruљena. Nalazi se nasred ulice ispred Palate pravde.”

„Tako je. Ispred Sudnice.(4) Bombardovali su je „ o, joљ odavno. Neko vreme je bila crkva. Crkva Svetog Simona, tako se zvala.” On se opet osmehnu kao da se pravda, kao da je svestan da je rekao neљto љto izaziva podsmeh, i dodade: „narandћe i limun, kaћe sveti Љimun.”

„Kako?” upita Vinston.

Narandћa i limun, kaћe sveti Љimun. To je bila kao jedna pesmica kad sam bio mali. Ne znam kako dalje ide; znam samo da se zavrљava: Evo ide sveжar da zapali sveжe, evo ide dћelat da ti glavu seиe. To je iљlo uz neku igru. Deca stanu u dva reda i ispruћe ruke, a vi prolazite ispred njih; kad doрu do ‚evo ide dћelat da ti glavu seиe’, oni spuste ruke i uhvate vas. To je bila kao neka brojanica o tome љta kaћu zvona raznih crkava. Pominjale su se sve londonske crkve — to jest, one najvaћnije.”

Vinston je povrљno pitao iz kog veka potiиe ta crkva. Odrediti starost neke zgrade u Londonu bilo je uvek teљko. Za svaku veжu i impresivniju zgradu, ako bi se imalo moglo smatrati da je novijeg datuma, automatski se tvrdilo da je podignuta posle Revolucije, dok se sve љto je oиigledno bilo ranijeg datuma pripisivalo nekom nejasno odreрenom periodu nazvanom srednji vek. Zvaniиno se smatralo da iz vekova kapitalizma nije proiziљlo niљta od vrednosti. Kao љto se nije mogla doznati iz knjiga, istorija se nije mogla doznati ni iz arhitekture. Kipovi, zapisi, spomen-ploиe, imena ulica — sve љto je moglo osvetliti proљlost bilo je sistematski izmenjeno.

„Nisam ni znao da je to bila crkva”, reиe on.

„U stvari, ostalo ih je puno”, reиe starac, „samo sad se koriste za druge stvari. Иekajte, kako beљe iљla ona pesmica? Aha! Setio sam se!

Narandћa i limun, kaћe sveti Љimun.
Dugujeљ mi farting, kaћe sveti Martin...

eto, toliko se seжam. Farting vam je bio bakarni novиiж, nalik na jedan cent.”

„A gde je crkva Svetog Martina?” upita Vinston.

„Svetog Martina? Joљ postoji. Na Trgu pobede, pored galerije slika. To je ona zgrada sa trouglastim predvorjem i stubovima, znate ona sa velikim stepeniљtem.”

Vinston ju je dobro znao. U toj zgradi se nalazio muzej koji se koristio za razne vrste propagandnih izloћbi — maketa raketnih bombi i ploveжih tvrрava, voљtanih figura koje su predstavljale zverstva neprijatelja, i sliиnog.

„Zvala se Sveti Martin u poljima, dodade starac, „mada se ne seжam da sam igde blizu video neko polje.”

Vinston ne kupi sliku. Posedovati je bilo bi joљ veжi rizik no imati onaj stakleni pritiskaи, a odneti kuжi nemoguжe, sem ako bi je izvadio iz rama. On se ipak zadrћa joљ nekoliko minuta u razgovoru sa starcem, иije ime, kako je otkrio, nije bilo Viks — kao љto se moglo zakljuиiti po natpisu iznad ulaza — nego Иerington. Ispostavilo se da je Иerington udovac od љezdeset i tri godine koji je u toj radnji stanovao trideset godina. Celo to vreme nameravao je da izmeni ime na firmi, ali nikako nije stizao. Dok su razgovarali, Vinstonu se neprestano vraжala poluzaboravljena deиja pesmica. Narandћa i limun, kaћe sveti Љimun, dugujeљ mi farting, kaћe sveti Martin! Иudno, ali ponavljajuжi to u sebi, imao je iluziju da stvarno иuje zvona, zvona izgubljenog Londona koja su joљ uvek, negde, postojala, preruљena i zaboravljena. Иuo ih je kako zvone sa jednog utvarnog tornja za drugim. Pa ipak, koliko se seжao, nikad u stvarnom ћivotu nite иuo zvonjavu crkvenih zvona.

On se oprosti od Иeringtona i siрe sam niza stepenice, da ga starac ne bi video kako izvida ulicu pre no љto жe iziжi. Bio je veж reљio da posle odgovarajuжeg intervala — od, recimo, mesec dana — ponovo reskira i poseti radnju. To moћda ne bi bilo opasnije nego jedan izostanak uveиe iz Centra. Ozbiljna ludost je bila u tome љto se uopљte vratio ovamo, poљto je veж kupio dnevnik, a nije znao da li se vlasniku moћe verovati. Pa ipak...!

Da, doжi жe opet. Kupiжe joљ lepih otpadaka. Kupiжe graviru crkve Svetog Simuna, izvaditi je iz rama, i odneti kuжi sakrivenu ispod bluze. Izvuжi жe ostatak one deиje pesmice iz Иeringtonovog seжanja. Иak mu i onaj ludi plan: da sobu na spratu uzme pod kiriju, za trenutak ponovo sevnu kroz glavu. Kojih pet sekundi bio je bezbriћan od oduљevljenja, te iskoraиi na trotoar a da prethodno иak ni pogled nije bacio kroz izlog. Beљe иak poиeo da pevuљi na neku improvizovanu melodiju:

Narandћa i limun, kaћe sveti Љimun.
Dugujeљ mi farting, kaћe sveti Martin...

Najednom mu se uиini da mu se srce pretvorilo u led, a creva u vodu. Trotoarom se pribliћavala neka figura u plavom kombinezonu, ni deset metara od njega. To je bila ona devojka iz Odeljenja proze, ona crnomanjasta. Dnevna svetlost je gasnula, ali on je prepoznade bez teљkoжa. Ona ga pogleda pravo u oиi, zatim ћurno produћi, kao da ga nije ni videla.

Vinston je nekoliko sekundi bio paralizovan. Zatim se okrete na desno i udalji teљkim koracima, ne primetivљi odmah da se uputio u pogreљnom pravcu. U svakom sluиaju, odgovor na jedno pitanje sad je bio poznat. Viљe nije bilo sumnje da ga ta devojka uhodi. Mora biti da ga je pratila dovde, jer nije bilo verovatno da se pukim sluиajem zadesila iste veиeri u istoj mraиnoj zabaиenoj ulici, kilometrima daleko od bilo kog kvarta u kome ћive иlanovi Partije. Sluиajnost je bila prevelika. Da li je bila zaista agent Policije misli, ili prosto љpijunka-amater pokrenuta nadobudnoљжu, gotovo nije ni bilo vaћno. To љto ga je drћala na oku bilo je dovoljno. Verovatno ga je isto tako videla i kad je ulazio u krиmu.

Hodao je s naporom. Na svaki korak, po butini bi ga udario komad stakla koji je nosio u dћepu, te mu skoro dode da ga izvadi i baci. Najgori je bio bol u stomaku. Dva ili tri minuta mislio je da жe umreti ako ubrzo ne stigne do klozeta. Meрutim, u ovakvim kvartovima nije ih ni bilo. Zatim grи prode, ostavivљi za sobom tupo tiљtanje.

Ulica je bila жorsokak. Vinston se zaustavi, postaja nekoliko sekundi nepovezano se pitajuжi љta da radi, zatim se okrete i poрe istim putem natrag. Kad se okrenuo, pade mu na pamet da se s devojkom mimoiљao tek pre tri minuta i da bi verovatno mogao da je stigne ako potrиi. Onda bi mogao da je prati u stopu dok se ne naрu na nekom tihom mestu, pa da joj razbije glavu kockom iz kaldrme. Onaj komad stakla u dћepu bio bi dovoljno teћak. No on smesta odustade, zato љto mu je i sama pomisao na ikakav fiziиki napor bila nepodnoљljiva. Ne bi mogao da potrиi, ne bi mogao da zada udarac. Sem toga, ona je bila mlada i jaka; branila bi se. Pomisli takoрe da poћuri u Centar i ostane tamo do zatvaranja, da bi za to veиe stvorio delimiиan alibi. No i to je bilo nemoguжe. Obuze ga smrtna malaksalost. Ћeleo je jedino da љto pre stigne kuжi, a onda sedne i miruje.

Kad je stigao u svoj stan, bilo je proљlo dvadeset dva иasa. Svetlo se gasilo u dvadeset tri i trideset. On ode u kuhinju i proguta gotovo punu иajnu љolju dћina Pobeda. Zatim ode do stola u alkovu, sede i izvadi dnevnik iz fioke. Ali nije ga odmah otvorio. Na telekranu je metaIni ћenski glas vreиao neku patriotsku pesmu. On je sedeo zureжi u mramoraste љare na koricama sveske, trudeжi se bez uspeha da iskljuиi taj glas iz svesti.

Uvek su noжu dolazili da hapse, uvek noжu. Najpametnije je bilo ubiti se pre nego љto im se padne u ruke. Neki su bez sumnje tako i radili. Mnogi od nestalih u stvari su bili izvrљili samoubistvo. No bila je potrebna oиajniиka hrabrost da bi se иovek ubio u svetu gde se do vatrenog oruћja i bilo kakvog brzog i sigurnog otrova nije nikako moglo doжi. S nekim zaprepaљжenjem on pomisli o bioloљkoj beskorisnosti straha, i bola, o izdaji tela koje se uvek koиi upravo u trenutku kad se traћi poseban napor. Da je delovao dovoljno brzo, mogao je uжutkati crnomanjastu devojku; ali je baљ prevelika opasnost u kojoj se nalazio uиinila da je izgubio moж da dela. Sinu mu da se u trenucima krize niko ne bori protiv spoljnog neprijatelja, nego uvek protiv svog sopstvenog tela. Иak i sad, uprkos dћinu, tupi bol u stomaku onemoguжavao je povezano miљljenje. A tako je isto, shvati on, i u svim na izgled herojskim i tragiиnim situacijama. Na bojnom polju, u sobi za muиenje, na brodu koji tone, stvari za koje se иovek bori uvek se zaboravljaju zato љto se telo љiri dok ne ispuni celu vasionu; pa иak i u onim trenucima kad иovek nije paralisan od straha ili ne vriљti od bola, ћivot postaje borba, iz trenutka u trenutak, sa gladu ili hladnoжom ili neispavanoљжu, sa kiselinom u stomaku ili bolesnim zubom.

On otvori dnevnik. Bilo je vaћno napisati neљto. Ћena na telekranu je poиela novu pesmu. Vinstonu se njen glas zabadao u mozak kao komade razbijenog stakla. Pokuљa da misli na O'Brajena, za koga je, ili kome je, pisao svoj dnevnik, no umesto njega poиe da misli o tome љta жe mu se desiti kad ga Policija misli odvede. Ne bi bilo straљno ako bi ga ubili odmah. Иovek i oиekuje da bude ubijen. Ali pre smrti (o tome niko nije govorio, a ipak su svi znali) morala se proжi rutina priznanja: uvijanje na podu i vriљtanje za milost, pucanje slomljenih kostiju, izbijeni zubi, usirena krv u kosi. Zaљto to mora da podnosi, kad je kraj ionako bio uvek isti? Zaљto se ne moћe iz ћivota izbaciti nekoliko dana ili nedelja? Niko nije ostao neuhvaжen; niko nije proљao bez priznanja. Kad иovek podlegne zlornisli, sigurno je da жe u izvesnom roku biti mrtav. Zaљto onda buduжnost mora da sadrћi taj uћas, koji nije menjao niљta? On pokuљa, sa malo viљe uspeha nego ranije, da dozove sliku O'Brajena. „Sastaжemo se na mestu gde nema tame”, bio mu je rekao ovaj. Znao je љta to znaиi, ili mu se bar иinilo da zna. Mesto gde nema tame bila je zamiљljena buduжnost, koju иovek nikad neжe videti ali u kojoj, znajuжi unapred za nju, moћe da uиestvuje. Ali od glasa sa telekrana koji ga je grebao po uљima nije mogao da sledi dalje tok svojih misli. On stavi cigaretu u usta. Iz nje mu smesta ispade na jezik polovina duvana, gorka praљina koju je bilo teљko ispljuvati. Pred oиi mu iziрe lik Velikog Brata, izbacujuжi O'Brajenov. Baљ kao i pre nekoliko dana, izvadi novиiж iz dћepa i pogleda ga. Ono lice je gledalo u njegovo, krupno, smireno, zaљtitniиko: ali kakav su to osmeh krili crni brkovi? Kao olovni zvon vratiљe mu se reиi:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOЖ

____

2) Bacanje strelica u metu. U engleskim kafanama se po pravilu nalaze strelice i meta za ovu omiljenu igru. — Prim. prev. [nazad]

3) Tradicionalna veslaиka trka izmeрu Oksforda i Kembridћa. — Prim. prev. [nazad]

4) Stari antikvar naziva zgradu njenim pravim (i danaљnjim) imenom Sudnica (Law Courts). U Okeaniji, razume se, to ime je nepoznato. — Prim. prev. [nazad]


„1984.”: [Glavna str.] [1. deo] [2. deo] [3. deo] [Prilog]

Biblioteka [(a)Eng] [Rus] > Romani [Eng] [Rus] ~ [Uključiti CSS] [Translit] [Ćiriličko pismo]

[orwell.ru] [Poиetak] [Biografija] [Biblioteka] [Ћivot] [O sajtu & (c)] [E-veze] [Mapa sajta] [Naжi] [Utisci]

© 1999-2024 O. Dag – ¡Str. sazd.: 2003-02-16 & Posl. mod.: 2019-12-29!